Rudarsko kopanje po arhivama novinskih tekstova objavljenih u ovoj (ili bilo kojoj drugoj) godini doista može biti inspirativno i rezultirati iskapanjem pravih, pomalo zaboravljenih bisera. Eto, danas kada je ražalovani predsjednik Hrvatske gospodarske komore iza remetinečke brave, u sasvim drukčijem svjetlu dâ se čitati intervju koji je početkom ove godine - deset mjeseci prije nego što će se s "remorkerom" nasukati pod istražno povećalo Državnog odvjetništva – dao tjedniku Globus.

Pustimo nastranu njegove tadašnje opservacije o vrijednim umjetničkim slikama, tom "kulturnom blagu Hrvatske", koje vise na zidovima njegova sada već bivšeg ureda. Pozabavimo se onim mislima Nadanovim kojima je dao dijagnozu ovdašnjeg gospodarskog i društvenog stanja. "Da bi se problem mogao shvatiti, treba reći da je gotovo 20 godina vođena pogrešna gospodarska politika i da je na temelju te politike stvorena nova društvena i gospodarska struktura. (...) Dakle, mi moramo potonuti kao Titanic i samo je bitno da budemo blizu orkestra koji svira da nam zadnji trenuci budu što ljepši. Dio društvene oligarhije, stvorene u posljednjih 20 godina, ući će u program za spašavanje, neće potonuti...", kazao je tada Vidošević. A kada ga je novinar potom upitao na koga pritom misli, suvislo je poentirao: "Mislim na one koji su tijekom deindustrijalizacije zemlje i devastacije svih dobara ovog naroda stvorili svoj kapital." Vidošević je u tom odgovoru dao savršen opis sebe samoga. Zar svu tu raskošnu imovinu, sav taj kapital uzidan u planinska imanja, stanove i vile s tajnim odajama ekscentričnih interijera, 25 zahoda i depoima krcatim velevrijednim slikama i prepariranim zvijerima nije sazdan upravo na čvrstom temelju nemoralne devastacije javnih dobara? Vidošević je, baš poput svog sugrađanina i remetinečkog susjeda Ive Sanadera, lik mutnog backgrounda. Dok nam se pred nosom formatirao kao brižno njegovani tranzicijski elitist, elegantno razmetljiv svojim statusnim simbolima, istodobno nam je sa svoje komoraške katedre redovito docirao, pa i grubo korio. Nije li upravo on rekao kako smo "sve pojeli, popili, prodali ćaćino i zadužili vlastitu djecu", opisujući nas kao "lijen, neobrazovan narod koji nema radne navike, koji je navikao živjeti na tuđem novcu".

Za razliku od Sanadera, koji je narod omađijao operetnim gestama i spinovima, Vidošević je bio elitistički zavodnik koji je svojim grubim analitičkim seciranjima i neuljepšanim uvidima u stanje stvari – danas vidimo zašto - odvlačio pozornost od sebe kao važnog sudionika te stvarnosti. Stoga, ako je skovan izraz sanaderizam, zašto ne bi i nadanizam.