Peđa Grbin, SDP-ov ustavnopravni talent iz Istre, ovih se dana nakratko obreo rame uz rame s francuskim predsjednikom Francoisom Hollandeom, ali samo u rubrikama društvenih kronika.

Hollandeu su, znamo tu trakavicu, mediji toliko prčkali po privatnom životu, vrebajući ga s ljubavnicom, da se došlo čak do filozofskih rasprava oko toga imaju li i predsjednici pravo na privatnost i osjećajna posrtanja kakva su, ovaj put, dopuštena volovima, ali ne i Jupiterima.

Ali Hrvatska nije Francuska, nit' je Grbin u rangu Hollandea, a ni skandal im u naravi nije sličan. Jedino što u ovome dijele jest onaj početni status - da im se privatni život najednom prevrnuo s naličja. Pritom se Hollandeu-političaru ništa strašno nije dogodilo jer u Francuskoj takve afere u pravilu nemaju pogubnih posljedica. Drugdje je već drukčije, pa tako i kod nas. Valjda se zato posljednjih dana kršni mladi esdepeovac grčevito upro u medijima samoga sebe prokazati kao nepromišljenu budalu. Dok je još za vikenda njegov politički slogan mogao glasiti "Šank is not dead", već početkom tjedna, kada je zahvaljujući nekom ubogom voajeru snimka njegova partijanja u jednom pulskom kafiću postala svima dostupna, Grbin je instinktom iskusnijih političkih zvjerki osjetio da bi mogao postati politički mrtvac već u ranom proljeću svoje karijere. Malo više je, kaže, zavirio čašici u dno pa skrušeno priznao kako mu je ta večer bila jedna od najgorih u životu. A čovjek bi, gledajući ga na snimci ubogog voajera, pomislio kako se proveo kao rijetko kada u životu. No nije problem niti u previše ispijenih Jacky-cola, već u tradicionalno paničnom zazoru ovdašnjih političara da budu kakvi jesu, od krvi i mesa. Umjesto da ustraje na stavu "k'o vas j**e, dobro sam se proveo", Grbin se kao pravi domaći politički lijan krenuo na sve strane kajati i ispričavati. A zašto? Zato što je neplanirano prikazan u svoj svojoj visini i širini kao običan tip od krvi i mesa. Ne, nema toga kod nas, da političar bude, božesačuvaj, poput zloglasnog Roba Forda, gradonačelnika Toronta! Na koncu, čini se da najveći Grbinov grijeh i nije u tome što je pretjerao u piću, nego što je podmazan njime zapjevao suspektnu Thompsonovu budnicu "Čavoglave". Svoju potencijalno iskoristivu staturu otkačenog stranačkog partijanera Grbin je sam od sebe urušio u trenu. Pa umjesto da imidž beskrvnog mladopartijca bar djelomice nadomjesti partijanerskim, njemu je sada neugodnjak, vjerojatno i frka, čim se onako ironično nabacuje desničarima. "Sada ću im valjda biti draži", kaže. Bit će brus! Trebao je ovu kriznu situaciju izgurati do kraja. "Preko izvora"!