Najava ukidanja jedanaest dopisništava Hrvatske radiotelevizije digla je na noge ne samo novinarsku struku nego i gradonačelnike i župane u krajevima gdje javni servis planira rezati da bi uštedio, a istodobno – kako to lakonski tvrdi glavni ravnatelj HRT-a Goran Radman – dodatno podići kvalitetu informiranja s terena.

O istoj je temi na ovotjednom Aktualnom prijepodnevu u Hrvatskom saboru prozborio i premijer Milanović retorički zdvajajući kako "ne biste vjerovali u kojim sve gradovima javna televizija ima dopisništvo s jedanaest ljudi". E, pa za one koji ne vjeruju, riječ je i o šestom po veličini gradu u Republici Hrvatskoj, Slavonskom Brodu; o županijskim središtima Karlovcu, Sisku, Virovitici, Požegi, Gospiću i Krapini te Koprivnici, Novoj Gradiški, Metkoviću i Županji. Bilo, dakle, posrijedi ukidanje ili tek restrukturiranje (što se kod nas uobičajilo koristiti kao uljepšanicu za ono prvo), javni informativni servis očito je odlučio centralizirati izvještavanje jer, kako također reče premijer, danas kada imamo sve te silne autoceste, u svaki se djelić Hrvatske, izuzev Dubrovnika, dâ stići za najviše dva-tri sata. Što će onda dopisničke snage na terenu koje poznaju i ondašnje ljude i probleme i običaje i okolnosti kada ćemo imati elitne hi-tech jedinice iz metropole ili preostalih regionalnih sjedišta dopisništava koje će zadatke ispuniti za čas i uz minimum troškova? No nisu ovdje u pitanju samo ekonomski razlozi i profesionalni uzusi. U pitanju je čin koji kroz široku medijsku kapiju dovodi i predstavlja već začetu provincijalizaciju Hrvatske namjesto željene i potrebne regionalizacije. Ovom, nazovimo je horizontalnom racionalizacijom, vodstvo HRT-a skupa s Vladom koja ga je amenovala, svesrdno radi na završnoj fazi getoizacije hrvatske periferije. Koja, znamo, počinje tamo gdje završavaju administrativne granice Zagreba kao metropole. Ti su krajevi, čini se, krivi što uopće postoje, neuočljivi do iduće predizborne kampanje i zanimljivi tek kada se ondje, pojednostavljeno govoreći, okoti kakva troglava beštija ili netko nekoga propuca u duševnom afektu. U ova teška vremena, kada većina sirote raje opći s prostranstvima izvan svojih općina još jedino putem prisavske "dalekovidnice" i banalnih komercijalnih televizija, ovakvo nasilno i nasilnički tumačeno kljaštrenje dopisničke mreže može biti višestruko štetno i ne samo ekonomski ili politički nego i kulturološki opasno. Ono je loše šifrirana poruka iz središta/središnjice da joj je periferija samo na teret: daleka, nespoznatljiva i atavistički suvišna poput malog nožnog prsta. Provincija u punom smislu riječi.