Odluka EU-a o otvaranju pristupnih pregovora s Bosnom i Hercegovinom bitna je za europsku budućnost BiH, država zapadnog Balkana, ali i za EU jer se zaokružuje iznimno važan prostor, koji u promijenjenim međunarodnim okolnostima ima velik značenje jer čini vrata jugoistočne Europe i poveznicu s Bliskim istokom. Kontrola tog geostrateškog prostora i njegov ulazak u zapadne integracije omogućit će njegovo zaokruženje i potpunu kopnenu i morsku kontrolu Zapada u odnosu prema Rusiji, Turskoj i Iranu. Međutim, naivno je vjerovati da će se otvaranjem pristupnih pregovora riješiti i unutarnja situacija u BiH. Naime, i unutar BiH postoje potpuno različiti interesi konstitutivnih naroda, kao i inozemnih sila, koji su suprotstavljeni - navodi izv. prof. dr. sc. Mladen Puškarić s Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, te u nastavku svog priloga za Magazin piše:

- Rat na prostoru BiH ostao je nedovršen. Srbijansku agresija na BiH, etničko čišćenje Bošnjaka i Hrvata, genocid u Srebrenici međunarodna zajednica nagradila je Ugovorom iz Daytona na polovini teritorija BiH.

Na teritoriju stvorenom i etničkim čišćenjem stvorena je posebna teritorijalna politička jedinica Republika Srpska. Na drugoj polovini BiH stvorena je Federacija BiH, u koju su Hrvati 1994. Sporazumom iz Washingtona unijeli Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu, a Bošnjaci teritorij pod kontrolom Armije BiH i Distrikt Brčko. Distrikt je prekinuo teritorijalni kontinuitet zapadnog i istočnog dijela Republike Srpske. Stvorena je pravno-politička zajednica triju konstitutivnih naroda i dvije teritorijalne političke jedinice. Srbi su nagrađeni državom u državi, a na prostoru Federacije dojučerašnji su ratni neprijatelji stavljeni u jedan nedorečeni pravno-politički provizorij.

Od samog početka kreatori Sprazuma iz Daytona nisu bili iskreni. Stvorili su stanje u kojem su Hrvati, koji su prvi, 1992. godine, krenuli u borbu protiv srbijanske agresije, bili osuđeni na gubitak političkog subjektivita. Zapravo, Hrvati su trebali biti kažnjeni što su spriječili stvaranje velike Srbije, koja je trebala uključivati cijeli teritorij BiH, ali i okupirane dijelove Republike Hrvatske.

Glavni promotori takve politike bili su Velika Britanija i Francuska, uz prešutnu podršku SAD-a. Situacija se promijenila nakon brojnih zločina srpske vojske, sve jačeg pritiska zapadne javnosti i burnih reakcija na srpske zločine, naročito u američkim medijama. Dolazak na vlast u SAD-u administracije predsjednika Billa Clintona značio je odmak od politike stvaranja velike Srbije i potrebu rješavanja oružanog sukoba. Od samog početka Hrvatima je bio namijenjen status gubitnika, iako pobjednika u ratu. Snažan instrument u provođenju takve politike bio je Sud u Haagu. Njegova osnovna misija nije bila kažnjavane zločina i ostvarenje pravde. Sudište je bilo instrument pritiska za ostvarenje političkih ciljeva zapadnih sila. Nije slučajno što su prvi procesi za osumnjičenike za ratne zločine bili organizirani protiv vojnih i političkih čelnika Hrvata u BiH. Bošnjacima je bila namijenjena uloga žrtve, što traje do danas. Srbi su dobili Republiku Srpsku i nije im bio problem izručiti osumnjičenike, jer su unatoč zločinima i vojnom porazu ostvarili svoj strateški cilj - etnički očišćenu Republiku Srpsku.

Proces dekonstituiranja Hrvata u BiH započeo je američki diplomat, voditelj misije OESS-a u Bosni i Hercegovini Robert Berry. Barryjevi amandmani su naziv za Odrebe pravila i propisa Privremenog izbornog povjerenstva, koje uređuje izbor zastupnika u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH. Njima je omogućeno da izaslanike u Domu naroda Federacije Parlamenta BiH bez obzira na njihovu nacionalnost mogu predlagati i birati svi zastupnici u skupštinama županija-kantona Federacije BiH. Ti su prijedlozi usvojeni ne slučajno 14. listopada 2000., kada je došlo i do promjene vlasti u Republici Hrvatskoj. Barryjevim amandmanima započeo je proces narušavanja konstitutivnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini, koji pod patronatom međunarodne zajednice traje do današnjih dana. Tim promjenama omogućeno je Bošnjacima da Hrvatima biraju zastupnike u Domu naroda Federacije BiH. Tim promjenama Bošnjacima je 2001. godine omogućeno formiranje vlade Federacije, tzv. Alijanse, bez stranaka koje su osvojile više od 90 % hrvatskih glasova na izborima.

Upravo su visoki predstavnici na temelju tzv. Bonskih ovlasti mijenjali Daytonski ugovor na štetu Hrvata. Cilj njihovih aktivnosti, usklađen s međunarodnom zajednicom, bio je pretvaranje Hrvata iz statusa konstitutivnog naroda u nacionalnu manjinu. Pritom ti koji su to zamislili nisu bili opterećeni činjenicom da je mijenjanje međunarodnog ugovora kao što je Daytonski bez suglasnosti stranke potpisnice Ugovora, Hrvata iz BiH, suprotno međunarodnom pravu i njegovo grubo kršenje. Zato nije iznenađenje da se ni danas predstavnoci institucija EU-a, kao ni političari bitnih zemalja članica EU-a, u najavljenom procesu pridruživanja BiH EU-u ne zauzimaju i ne podržavaju promjenu izbornog zakona koji bi Hrvatima omogućio vraćanje prava zajamčenih Daytonskim ugovorom. Republika Hrvatska treba se zauzimati i činiti sve da se Hrvatima vrate oduzeta prava i da se poštuju odredbe Daytona koje BiH definiraju kao zajednicu triju ravnopravnih konstitutivnih naroda i dvaju entiteta, Federacije BiH i Republike Srpske.

Današnju situaciju u BiH možemo definirati kao stanje kontroliranog kaosa, koji su stvorili i održavaju međunarodni čimbenici. Ulazak BiH u Europsku uniju bez promjena izbornog zakona, koji je svjesno i ciljano napravljen na štetu Hrvata u BiH, doveo bi Hrvate u BiH u položaj nacionalne manjine, što se ni pod koju cijenu ne smije dopustiti. Tu je velika politička odgovornost čelnika Hrvata u BiH, ali i svih političkih struktura u Republici Hrvatskoj. Opstanak Hrvata u BiH i njihov status konstitutivnog naroda od strateškog je značenja za sigurnost i budućnost Republike Hrvatske. U provođenju i borbi za ostvarenje tih ciljeva bitan je jedino interes Hrvata u BiH i Republike Hrvatske sukladno s međunarodnim pravom i izvornim Daytonskim ugovorom.