Iz slikovitog malog mjesta u Bavarskim Alpama, s visine od 1900 metara, spektakularnom vožnjom kroz impresivne planinske krajolike spustila sam se do Salzburga i njegovih baroknih dvoraca, moćnih utvrda, uz zvuke Mozartovih arija...

Inače, za svakog boravka u Austriji Bad Ischl mi je baza za moje posjete, otmjeno mjesto iz carskih vremena. Ovdje se nalazi jedna od ljetnih rezidencija posljednjeg austrijskog cara Franza Josefa i njegove lijepe supruge Elizabete (poznatije kao carica Sisi), gdje su oni redovito odsjedali nekoliko tjedana svakog ljeta od 1854. do 1914. godine. Ovdje su i brojne vile svih onih koji su sebi mogli priuštiti ljetni odmor izvan Beča u ono vrijeme.



Danas je carska vila dom njihova praunuka Markusa Emanuela Salvatora, a dio te vile dostupan je javnosti kao povijesni muzej. Prekrasna carska vila u boji senfa s lijepom okućnicom i okolnim parkom s visokim crnogoričnim drvećem, kamenim mostovima, naglim bujicama te čistim i osvježavajućim zrakom dosta izaziva strahopoštovanje. No sam interijer rezidencije dosta je mračan. Na zidovima su posvuda lovački trofeji, njih oko 2000, mahom divokoze odstrijeljene u austrijskim planinama. Osobito me se dojmila careva soba, elegantno namještena, u kojoj se nalazi krevet, fotelja s tragovima njegovih ruku i radni stol. Potresno je bilo gledati stol za kojim je car Franz Josef napisao pismo svojim podanicima i potpisao objavu rata Srbiji te time zapravo započeo Prvi svjetski rat.

Nakon posjeta uživala sam u šetnji prostranim parkom, a potom sam se zaputila prema nedalekom središtu grada. U središnjem dijelu starog grada nalazi se poznata kavana Zauner, osnovana 1832., s raskošnim dekorom i dobro očuvanim povijesnim interijerom (svjetlucavi lusteri, rokoko stupovi i staklene vitrine pune peciva i kolača). Mještani i osoblje odjeveni su u simpatičnu tradicionalnu odjeću (tzv. dirndle), osobito tijekom vikenda. Gotovo kao u vrijeme Monarhije. Posjećujem tu kavanu svaki put kad dođem ovamo. Ovo glamurozno mjesto oduvijek je na mene djelovalo gotovo magičnom snagom privlačnosti, uz postojanje povijesnog uzbuđenja. Imam osjećaj kao da je austrougarski car još uvijek živ. Kad uđem u kavanu, uvijek sam zadivljena raznolikošću slatkiša i kolača. Tijekom posljednjeg putovanja naručila sam svoje uobičajene favorite - melangea (lagana verzija kapučina) i išler kolačić, koji je bio tako hipnotički ukusan da ga nisam prestala jesti sve dok nisam eliminirala i posljednju mrvicu. Dok sjedim, zamišljam brkate Habsburgovce, generale, kako ulaze, dolaze na kavu, puše cigarete i čitaju novine. Ne zaboravimo da su Austrijom vladali 650 godina i bili su jedni od najutjecajnijih europskih dinastija.

Nakon kave i kolača nastavila sam putovanje automobilom iz Bad Ischla vozeći se kroz idilične krajolike, guste šume i prekrasna mala sela prema St. Gilgenu. Lijepa slikovita vožnja. Svako mjesto atraktivno je i jedinstveno. Uživala sam u pogledu na krajolik. Zapravo, jedan od najljepših austrijskih predjela mi je regija Salzkammergut, sa svojim čarobnim planinama i jezerima.



Nakon pola sata vožnje stigla sam u St. Gilgen, malo ljupko selo. Izgleda kao filmska scena u kojoj je ekipa upravo otišla na ručak. Šareno, kompaktno, tradicionalno selo rezbarijama ukrašenih drvenih kuća, sa šarenim detaljima i slikama na okvirima prozora, smješteno uz prelijepo jezero Wolfgang. Jezero je poput stakla, okruženo planinama, djeluje tiho i opuštajuće. Usred šarmantnog sela maleni je trg. Trg je okružen oslikanom tradicionalnom austrijskom arhitekturom, balkonima sa šarenim dekoracijama, osobito u predbožićno vrijeme, s ljupkim Mozartovim kipom koji svira violinu ispred gradske vijećnice. Majka Wolfganga Amadeusa Mozarta rođena je ovdje. Njezina kuća smještena je na odličnoj lokaciji nedaleko od središta, u maloj uskoj ulici. Uokolo je mnogo pubova, restorana, pansiona, trgovina i tradicijske manifakture. Ljudi obično uživaju u svojim napitcima pokraj malih štandova, no prošle je godine bilo malo drukačije. Ispred gradske vijećnice upravo se odvijala ceremonija tradicionalnog vjenčanja. Više puta sam bila ovdje, ali svaki put se iznova divim ljepoti ovog mjesta. Osobito je očaravajuće noću, kada ulice postanu tihe i blistavo osvijetljene, a prozori ukrašeni tradicionalnim adventskim svijećama. Miris božićnog tamjana osjećao se u zraku. Odšetala sam do stare kavane uz jezero uživajući u slikovitom pogledu na netaknute krajolike, uz šalicu vrućeg punča i pikantnog kolača od jabuke, toplog i sočnog. Zbog drvenih kuća u starom austrijskom stilu poigrala sam se mišlju o kupnji jedne skromnije. Jedno od najimpresivnijih malih sela je Hallstatt, smješten između duboko plavog i bistrog jezera i strmih planina. Selo ima stotinjak drvenih kuća neprocjenjive kulturne baštine. Kuće izgledaju poput velikih čokoladnih kutija s brojnim detaljima koji potiču neku unutarnju energiju. Duboka povezanost tih drvenih kuća s prirodom čini atmosferu opuštajućom. Moje misli i moje emocije napunile su se novom energijom. Ovo je zasigurno najslikovitije i najinspirativnije povijesno selo koje sam ikad vidjela. Kao iz bajke. Malo je mjesta u Europi koja se mogu mjeriti s veličanstvenim pogledom kakav nudi ovo malo slikovito selo na jezeru usred Austrijskih Alpi. Teško ga je ne voljeti.



Sanjivim i krivudavim uličicama uputila sam se prema kraju sela jer su se odjednom ovdje bile stvorile tri skupine izletnika koje su se bučno fotografirale, što mi se nije svidjelo. Inače, dani u prosincu čine ovo mjesto vrlo živahnim, punim turista. Stoga sam ubrzala korak prema kraju sela, istražujući ga iz drugog kuta. Vrlo strmim stepenicama došla sam do dvije crkve, protestantske s visokim zvonikom i katoličke s malim grobljem i kosturnicom punom lubanja, koja datira iz 12. stoljeća. Uz malu naknadu od 1,5 eurq dobila sam informativni letak koji opisuje kako je došlo do tog neobičnog običaja izlaganja kostiju umrlih, što djeluje pomalo zastrašujuće. Neke lubanje stare su više od 100 godina. Nekoć je ovdje živjelo puno stanovnika, a kako nije bilo dovoljno zemlje za ukop, vadile su se kosti davno preminulih. Lubanje i bedrene kosti stanovnika Hallstatta oslikavale su se. Kuća kosturnica sadržava oko 1200 lubanja, od kojih je polovina oslikana. Na lubanjama su imena preminulih, a na ponekoj je datum rođenja ili smrti te što su ti ljudi bili za života. Praksa oslikavanja lubanja datira s početka 18. stoljeća, a svaki motiv ima posebno značenje (hrastovo lišće za slavu, lovor za pobjedu, bršljan za život, ruže za ljubav). Posljednja lubanja oslikana je 1985., jer je kremiranjem riješen problem nedostatka prostora. Ovakvo što još nisam vidjela. Zanimljivo, misteriozno, pomalo nelagodno, a svakako poticajno za razmišljanje o smislu života.

Nakon povratka u Hrvatsku ovo je divno putovanje završilo novčanom kaznom na kućnu adresu za posve minimalno prekoračenje dopuštene brzine. Neumoljivo rigorozno. Kad bih željela biti cinična, navela bih jednu austrijsku izreku, koja glasi: Ljubav se priklanja na onu stranu na kojoj je novčanik!