TvObzor
GODIŠNJI, EKSTREMNO OSOBAN, IZBOR 20 NAJBOLJIH FILMOVA GODINE

Najljepša prijevara na svijetu i sve njezine iluzije
Objavljeno 31. prosinca, 2021.
Ni okrenuo se nisam, a već stiglo vrijeme za slaganje još jedne godišnje liste, ovaj put filmske. I veselio sam joj se, iskreno veselio, jer imao sam osjećaj da sam, nakon godina i godina opsesivnog gledanja u TV-serijale, napokon digao ruke od njih i vratio se svojoj "prvotnoj" ljubavi. No, kada sam počeo slagati popis, ispostavilo se kako sam godinu proveo u svojevrsnim retrospektivama. Gledali smo ranog Formana, zatim Wong Kar-waija (iznova i iznova), imali smo fazu Davida Leana, ali smo odustali na petoj stepenici zvanoj "Ryanova kći", prepuštali se Truffautovim pričama da nas nose u neka davna vremena, odlazili na drugi kraj svijeta kako bi s Pablom Larrainom kročili kroz "povijesne" priče gledane iz drugog kuta, uživali u kaleidoskopskim nijansama (boja i karaktera) Almodovarovih likova, učili naizust svaku scenu iz Sorrentinovih (polu)fantazija koje su, usput rečeno, idealna tema za pronaći sugovornika, ako se slučajno zateknete u Rimu na filmskom festivalu, ili jednostavno meditirali četvrtkom uz Apichatponga Weerasethakula. No, između ponavljanja gradiva i opsesivnog gledanja kroz kameru starih
majstora, pogledali smo i neke naslove iz 2021. godine. Zapravo mnogo njih, pa sam popis sastavio još početkom prosinca, a onda me je pokupila prehlada, pa sam danima ispod deke s čajem u ruci gledao video, dok se boje nisu rastopile. Pa se i popis promijenio. Poprilično. Uglavnom, ovo je dvadeset naslova koji su mi se posebno svidjeli u 2021. godini.

Annette (Leos Carax)


Leos Carax, zagonetni vizionar, autor je nekih od najljepših trenutaka francuske kinematografije u posljednjih 35 godina. Caraxovi filmovi su poput fantazmagorične igre staklenim perlama koje treba marljivo skupljati dok film traje, kako biste u konačnici dobili nagradu za koju niste sigurni da je želite primiti. "Annette", koju su u svojim glavama smislila Sparks braća, Ron i Russell Mael, odvažno je istraživanje i propitkivanje umjetnosti, mjuzikl koji će vas ostaviti nesigurnim, zbunjenim i, prije svega zabavljenim, kao i sve "velike" opere, jer iako već u početku možete naslutiti njezin kraj, cijelo vrijeme gledatelj zbunjeno navija kako se on ne bi ostvario. Ekstatičan, strastven i živahan film koji zahtijeva mnogo od svojih konzumenata.

Dina (Denis Villeneuve)


Očaravajuće djelo sedme umjetnosti, hipnotička mantra koja vas uvlači u svoj svijet i ne pušta danima nakon što posljednji put svjedočite beskrajnom pijesku Arrakisa. Nije to film bez mana, ali ima moć opčiniti gledatelja svojim idejama, od scenografije, preko kostima, glazbe, kadrova od kojih zastaje dah sve do uvijek nezaboravnih glumačkih rola - posebice Timothéea Chalameta i Rebecce Ferguson - koje ponekad izgledaju impresivnije od najpitoresknijih snoviđenja. Najveći filmski spektakl godine, prepun dojmljivih setova, CGi čarolija i brojnih statista koji podsjećaju na stari Hollywood, uznosito, poput svjetionika u buri, stoji toliko emocionalno bogata karakterizacija glavnih likova, što filmu daje patinu obiteljske drame.

Drive My Car (Ryûsuke Hamaguchi)


Film japanskog redatelja Ryûsukea Hamaguchija, autora filmova "Asako I & II", trosatna je odiseja kroz bol, tugu, patnju, ljubav, Čehova, seksualne igre, žaljenje i samoću koja odvodi svoje likove do samospoznaje na kraju putovanja, melankolična je i hipnotička drama koja će vas laganim tempom uvući u svoj svijet prepun divnih ljudi nesigurnih u sebe, ali i druge, koji hrabro prepuštaju drugima upravljač u ruke, jer se sami više ne usude kormilariti svojim, do najsitnijih komadića rastrganim, životom. Možda zvuči kao melodrama, ali "Drive My Car" je poput neočekivanog dara ispod bora, prepun nade i vjere u druge, i to u vremenu kada lako izgubimo iz vida tko su naša braća i sestre.

Francuska depeša (Wes Anderson)


Na kraju filma, prije negoli se zastor spusti prvi put, a likovi s kojima ste upravo dijelili intimu već započnu svoj odvojeni život u našim sjećanjima, Wes Anderson stavio je posvetu velikanima američkog novinarstva. Kao da nije bilo dovoljno što je cijeli svoj film posvetio jednoj gotovo pa izumrloj vrsti na tako šarmantan i vrckav način koji će filmska povijest vrlo vjerojatno zvati andersonovski, nego je u taj izmišljeni svijet povukao sa sobom i sve svoje uobičajene partnere u zločinu te stvorio raskošnu i šarenu paletu likova koji su toliko simpatični i živopisni, a u kojemu hommage New Yorkeru i francuskom novom valu idu ruku pod ruku kao prva šetnja zaljubljenog para u parku.

Juda i crni Mesija (Shaka King)


Priču o 21-godišnjem aktivistu Fredu Hamptonu sam znao, što iz prijašnjih filmova, igranih i dokumentarnih, no ono s čime se pozabavio redatelj Shaka King, priča je o izdaji, uvjerenjima i grijesima američke administracije, u kojemu pratimo dva sjajna glumca, zapravo više njih, kako su dobili prostora pokazati svu raskoš svog talenta. Prvi u nizu je Daniel Kaluuya, koji glumi Hamptona, zatim je tu Lakeith Stanfield, koji je svoju rolu odigrao s toliko pažnje, neprestano plešući između svojih životnih uloga, izdajice i borca za pravicu, da sam, ponekad, dok je njegovo lice bilo u kadru, imao nervozu u želucu. Jer kada tijekom filma počinješ propitkivati ulogu čovjeka, na trenutke čak i navijati za njega, kojega su već u nazivu nazvali Juda, znate kako je i Stanfield odigrao maestralnu ulogu.

Maser (Małgorzata Szumowska, Michał Englert)


Jednog sumornog, maglovitog jutra, u velikom gradu u istočnoj Europi pojavljuje se misteriozna osoba - čovjek koji nosi krevet. Uz pomoć magične, hipnotičke tehnike, ovaj posjetitelj uspijeva dobiti odobrenje za prebivalište te započne raditi kao maser u predgrađu. Njegovo ime je Zhenia i ima poseban dar. Njegove ruke iscjeljuju, njegove oči penetriraju u same duše usamljenih žena i muškaraca čije će živote zauvijek promijeniti. Poljski film, kojega smo imali prilike gledati na Vukovar film festivalu, čiji bi doslovni prijevod bio "Nikada više neće sniježiti", dua Małgorzate Szumowske i Michała Englerta, minuciozno spaja elemente ZF-a, satire i nadrealne drame u jednu alegoričnu priču o tuzi i čežnji.

Minari (Lee Isaac Chung)


Nježna i sentimentalna priča o obiteljskim korijenima prati korejsko-američku obitelj koja se doseljava na farmu u državi Arkansas, u potrazi za vlastitim američkim snom. Međutim, obiteljska situacija u potpunosti se mijenja dolaskom prepredene, prostačke, ali nevjerojatno brižne bake. U vrtlogu nestabilnosti i izazova njihovog novog života u nimalo prijateljski nastrojenom području, koja prikazuje neporecivu otpornost jedne obitelji i ukazuje nam na to što je zapravo dom. Muški ponos pomiješan s neprestanom željom za samodokazivanjem, onim malim osobnim pobjedama zbog kojih mislimo kako će nas naši najmiliji gledati drugačije, doveden je u pitanje svaki put kada naiđemo na prepreke koje pred nas stavi pakao zvan život.

Noć kraljeva (Philippe Lacôte)


Drugi cjelovečernji naslov redatelja Philippea Lacôtea, čija se radnja zbiva se u Obali Bjelokosti, gdje glavni (anti)junak stiže u zloglasni zatvor zvan La Maca, kojim upravljaju zatvorenici, filmska je magija koja će vam ispuniti sva osjetila. "Noć kraljeva" u svojih sat i pol vremena pokušava i uspijeva kroz poetiku plesa, pokreta i pripovijedanja koja nadilazi tradicionalnu usmenu predaju, prenijeti poruku gledateljima, dati mu u ruke vruć krumpir kojeg isprva jedva držite u rukama, da bi ga, čim se malo ohladi, strpali u usta i proždrljivo progutali. Jer u ovoj vizualno impresivnoj zatvorskoj drami, poruka koju nam žele poslati jest ona o iscjeljiteljskoj moći pričanja priča. Od prve vatre, pa sve do naših dana.

O beskraju (Roy Anderson)


Moj prvi susret s alegorijskim filmovima Roya Andersona dogodio je jednog mamurnog jutra prije dva desetljeća na brdu filmova u Motovunu s "Pjesmama s drugog kata". Dvadeset godina kasnije stigla je satirična drama "O beskraju", prepuna apsurda i uvrnutog humora, sedamdeset minuta u kojemu se redaju vinjete od po nekoliko treptaja oka, koje pričaju vječnu priču o životu koji nije ništa drugo nego pakao banalnosti i besmisla. Kaleidoskopski zaigrani Andersson u svome filmu nudi i nadu, suosjećanje i ljubav, no često njegovi likovi, za koje nisam siguran jesu li u čistilištu, ili su svi "zombiji", groteskno su izgubljeni pojedinci koji besciljno tumaraju Stockholmom.

Otac (Florian Zeller)



Uvijek je milina gledati Anthonyja Hopkinsa, tu njegovu gracioznost kojom pristupa svakoj ulozi, promatrati ga, kao uostalom i sve glumce u ovom filmu, upijati svu tu njegovu mimiku kojom odnosi svoj lik na jednu potpuno višu razinu, u adaptaciji hvaljene i nagrađivane kazališne drame "Otac" Floriana Zellera, koji je napisao scenarij i sam ga režirao, često je bolno i uznemirujuće iskustvo, što gledatelje ne ostavlja ravnodušnima. Intrigantan pogled na starenje i demenciju psihološka je komorna drama koja povremeno izgleda kao kazališna predstava prenesena na film, no to je samo besmislena crtica koja ne može umanjiti činjenicu da je "Otac" moćan i srceparajući film.

Sin (Mehdi Barsaoui)


Propitkujući moralne dvojbe glavnih likova te stavljajući osobnu tragediju u kontekst tragedije koja će zadesiti cijeli narod, film tuniškog filmaša Mehdija Barsaouija uspijeva u svojih sat i pol vremena stvoriti svijet prepun bijesa, očaja, beznađa, nudeći nam nadu koja se možda nadzire daleko na horizontu, ali poput oaze u pustinji, jer niste sigurni, dok ne stignete do nje, je li to priviđenje ili uistinu stvarnost. Nevjerojatnom lakoćom redatelj je odveo svoje likove do ruba, raskomadao ih na najsitnije komade, gotovo do neprepoznatljivosti s početka priče, da bi ih zatim polako, poput starog znanca koji već desetljećima slaže jednu te istu slagalicu, smireno vratio komad po komad na svoja mjesta.

Summer of Soul (Ahmir "Questlove" Thompson)



Bilo jednom u Harlemu. Mogao je i to biti podnaslov novog dokumentarnog filma Ahmira "Questlove" Thompsona umjesto "Revolucija se nije mogla prenositi na televiziji". Naime, "Summer of Soul (...Or, When the Revolution Could Not Be Televised)", priča priču o jednom "zaboravljenom" događaju koji se dogodio u ljeto 1969. godine, u Harlemu. I dok jedan dio Amerike tu godinu zove "Ljeto ljubavi", drugi je se sjeća potpuno drukčije. Ovo je priča o tom dijelu SAD-a. Povijesni zapis nastao oko ovog epskog događaja koji je slavio crnačku povijest, kulturu i modu, nikada prije nije viđen i uglavnom je bio zaboravljen - do sada. Film je to koji osvjetljava važnost povijesti za našu duhovnu dobrobit i svjedoči o iscjeliteljskoj moći glazbe.

Svinja (Michael Sarnoski)


Nevjerojatna karijera Nicolasa Cage dobila je još jedan biser koji ova glumačka legenda, čija karijera traje duga tri desetljeća, nastavlja nizati posljednjih godina od kada je "odustao" od mainstream Hollywooda, i posvetio se svojoj vještini koju prikazuje iz uloge u ulogu. Odiseja kroz koju prolazimo zajedno s njim u filmu "Svinja" prepuna je emocionalnih nijansi koje obećavaju mnogo ispod svog šturog dijaloga, a kada, i ako se odlučite kopati ispod nje, moguće je da vrlo brzo shvatite kako nema duboko dalje, samo malo skinuti prvi sloj filmske magije. I upravo je u tome i sva ljepota filma Michaela Sarnoskog, saznanje kako ste svjedočili jednoj toliko puta viđenoj, ali opet s druge strane beskompromisno odvažnoj originalnoj umjetničkoj ideji.

The Book of Fish (Lee Joon-ik)


Film korejskog redatelja Lee Joon-ik, ako mu pružite šansu, ostat će vam u sjećanju zbog svojih zapanjujući vizuala. Svaki film kojega redatelji odluče snimiti u crno-bijeloj tehnici sam po sebi ostavlja dojam snova, no osim dojmljivih kadrova "The Book Of Fish" skoro pa je hipnotička mantra o prijateljstvu između prognanog učenjaka i mladog ribara do vrha napunjena metafizikom, pobožnošću, konfucijanizmom i zapadnjačkom filozofijom koja propitkuje teme koje su oduvijek morile ljudski um, bez obzira na to gdje i kada živio. Nekada je to Heuksando, mali otočić u Žutom moru, na početku 19. stoljeća, kao u ovom filmu, a nekada penthouse s pogledom na osječki Park kulture.

The Climb (Michael Angelo Covino)


Film koji govori o burnoj, ali trajnoj vezi dvaju muškaraca, srednjoškolskih prijatelja, tijekom niza godina prepunog smijeha, slomljenih srca i bijesa. Istovremeno to je priča o dva najbolja prijatelja koja su svoju duboku vezu pretvorila u bogat, human, ali često bučan te na trenutke nadrealan film o granicama (ili njihovu nedostatku) u svim bliskim prijateljstvima. "The Climb" ima mnogo toga reći, možda čak i ponajviše kada postaje apsurdan, u trenutcima kada propitkuje prijateljstva, ali i nedostatak istih, kada zadire u obiteljske odnose, posebice u pretjeranu naklonost sinovima, prikazujući ljubomoru i nesigurnost, idiotske igre moći koje svi igramo da bismo osigurali neke male, ali i velike osobne pobjede, kao i iskrenu naklonost i trenutke koji vas, neočekivano, dirnu u srce.

The Velvet Underground (Todd Haynes)


Novi film Todda Haynesa, autora jednog od najposebnijih naslova devedesetih "Zlatni baršun", kao i pomalo košmarnog "Nema me" te predivnih melodrama "Daleko od raja" i "Carol", eklektičan je, avangardan, razigran, iskren i prije svega prepun informacija koje su nam sudionici ovog dokumentarca ispričali poput bajke o nekim zaboravljenim i hrabrijim vremenima, odiseja kroz povijest članova benda i svih povezanih uz The Velvet Underground, ali i umjetnosti, glazbe, filma i slikarstva u New Yorku nakon II. svjetskog rata. Svako umjetničko djelo koje u vama probudi radoznalost i žeđ za novim saznanjima treba držati na posebnoj polici u sjećanjima, a priča o kultnom njujorškom bendu upravo je takav film.

Titane (Julia Ducournau)


Nakon kanibalističkog prvijenca "Sirovo", Julia Ducournau u svom drugom ostvarenju ponovno istražuje granice filma strave, ovaj put kronenbergovskog tjelesnog horora. "Titan" je mračna, vragolasto uvrnuta fantazija, uronjena u neon, nasilje i seks, koja prati djevojku Alexie nakon teške automobilske nesreće kojoj u lubanju ugrađuju metalnu pločicu te ona doživljava potpunu psihičku transformaciju i postaje opsjednuta automobilima. Film je to koji će vas nasmijati, ali i rasplakati, natjerati da širom otvorite oči dok bijesno stišćete šake te vas teleportirati na mjesto gdje ćete hrabro pljeskati smjelosti autorice koja nam je ponudila nezaboravnu vožnju u trajanju od sto minuta.

Zeleni vitez (David Lowery)


Trideset i koju godinu nakon "Excalibura" Johna Boormanova, napokon smo dobili film dostojan da se zagrne Arthurovim plaštom, ispod kojega se krije mnoštvo simbolike koja curi na sve strane u skoro svakoj sceni ove epske fantazije Davida Lowerya. Od božanskog reda do duha viteštva kao lažnog portreta idealnog muškarca koji je obilježio povijest zapadne Europe, a koji je morao objedinjavati sve vrline ratnika i mistika (prije sunovrata za koji možemo kriviti križare) te unutarnju slobodu koja proizlazi jedino iz neprestanog propitkivanja vlastitih odluka i djela. Impresivno djelo koje razotkriva istine s kojima se ne želimo suočavati, revidira i promišlja način na koji pristupamo legendama te hrabro priča "svoju" priču.

Zemlja nomada (Chloé Zhao)


Na trenutke distopijska elegija o slobodi, ali uglavnom tužna i nježna priča koja nijednom ne želi prijeći granicu i postati politički traktat o nejednakosti, nego gledatelja uvlači u svijet nomada, koji su to željeli postati, ili ih je život na to natjerao, koji se stoički nose s vlastitim životnim odlukama, nudeći nadu i nama gledateljima koji sjedimo u toplini svojeg doma, dok pratimo teške životne priče unikatnih likova, osim Franaces McDormand i Davida Strathairna, svi ostali likovi su naturščici i glume sami sebe, koji nikako ne trebaju naše sažaljenje. Upravo suprotno. "Nomadland" redateljice Chloé Zhao ruši temeljne postavke konformizma i zbog toga, kao rijetko koji naslov zadnjih godina, postaje monolit oko kojega bi se trebali okupljati svi budući nezavisni filmaši.

Zvuk metala (Darius Marder)


Teška komorna drama o gubitku sluha, koja je istovremeno i poetična priča o ovisnosti, ljubavi, prijateljstvu, traženju nade i pronalasku iste, (ne)prihvaćanju hendikepa koji vam do srži promijeni smisao postojanja, bijesu i pomirenju sa sudbinom.
Pitanja koja nam postavlja redatelj Darius Marder u svome malom, ali impresivnom filmu punom frustracije, bijesa, ali i nade, mučit će vas danima, a da bi putovanje glavnog lika prema konačnom prihvaćanju sudbine bilo još teže, njegov Ruben, kojega je bravurozno odglumio Riz Ahmed, još je i bivši ovisnik o heroinu. Kompleksno djelo sedme umjetnosti koje gledatelja vodi na jedno zaista teško, ali ispunjavajuće putovanje zbog kojega ćete se osjećati ispunjeno tjednima nakon što ga odgledate.


Nikola Kučar
Možda ste propustili...

EUROSONGU U TORINU PRETHODIO JE SKANDAL KOJI SU SVI MUDRO PREŠUTJELI

Poslovično u znaku politike

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

SANDRA LONČARIĆ

Draže su mi one uloge koje su potpuno različite od mog karaktera

2

ROCKLIVE FESTIVAL U KOPRIVNICI

Objavio imena još sedam izvođača iz cijele Hrvatske

3

KIM VERSON IZDALA ALBUM ZA DJECU I MLADE “DIGNI RUKE SVE DO NEBA”

Jedna vila rodi se kada dijete smije se