Kada je riječ o netoleranciji i nesnošljivosti u Hrvatskoj, gotovo da nema primjera te vrste koji se u posljednje vrijeme nije dogodio. U ovoj, rekli bismo, sveopćoj krizi i "neurotičnosti" posebno "divljaju" pojedini političari, pa onda svi redom. A kako i ne bi kada je čak i predsjednik Zoran Milanović jedan od glavnih provokatora. On iz dana u dan, ne birajući riječi, vrijeđa sve i svakoga tko mu stane na put, pa i na osobnoj razini, a sve to može jer ima imunitet od kaznenog progona. Sve skupa još je naglašenije u ovoj krizi zbog pandemije, kada svi gubimo strpljivost, pa se pojačava i agresija, kao i nesnošljivost, koja prečesto prelazi u govor mržnje.

A baš bi, osim zbog racionalnosti i pragmatičnosti, s ciljem dobrobiti građana svi političari, ali i druge javne osobe, trebali pridonositi stvaranju ozračja snošljivosti u hrvatskoj politici, ali i društvu uopće. No, kako je dijalog u javnom prostoru sve oštriji, činjenica je i da netolerancija postaje konstanta, koja malo-pomalo ulazi u sve društvene pore i razara ih. Iako se od svih sudionika javne komunikacije očekuje da im činjenice i istina budu polazište, ni to baš nije čest slučaj. Kako je tolerancija, ili snošljivost, poštovanje tuđih ideja, stavova i načina života, mogli bismo na nizu svježijih primjera govoriti i o neopravdanom optuživanju pojedinca, organizacija ili društvenih grupa za njihovo djelovanje, čak i kada je moralno i društveno korisno. Samim time, nažalost, možemo govoriti, u širem društvenom kontekstu, i o povratku "crnih lista". Trenutačno je više rigidna desnica ta koja neistomišljenicima zagorčava život. Dakako, sličnih je pojava i na ljevici, ali ipak više "umotanih u celofan". Tu su, primjerice, kada je riječ o aktualnom trenutku, i antivakseri, antimaskeri te poduzetnici neskloni mjerama Nacionalnog stožera civilne zaštite. O sličnim pojavama svojedobno je dr. sc. Nebojša Blanuša, koji predaje socijalnu i političku psihologiju na Fakultetu političkih znanosti, kao i o reakcijama na društvenim mrežama, kazao: "Pogledajte smeće koje dobivamo svakodnevno u javnosti. Političari ne paze kako govore, oni i sami potiču agresivnost. Kod nas je proizvodnja društvene nepravde sustavna", secirao je aktualne anomalije.



Jedan od najboljih primjera toga "smeća" jest i suluda web-stranica koja je početkom prosinca nekoliko dana kružila internetom. Nazvana je Hrvatske izdajice te se na njoj pozivalo građane da u bazu podataka prijave tzv. hrvatske izdajice. Na početnoj je stranici bio naslov - Pronađi izdajnika, a u lijevom gornjem kutu uz naziv Hrvatske izdajice i uznemirujući logo - nacrtana omča za vješanje, koja sugerira javni linč. Stranica je pokrenuta 19. studenoga, s domenom registriranom u Rusiji. Bez obzira na to tko je bio autor, iako se već i po vokabularu, kao i sadržaju, to moglo prepoznati, ona je još jedan dokaz sve veće polarizacije i radikalizacije hrvatskog društva, pa stoga i vrlo opasna, jer u uvodu je pisalo: "Ovdje možete naći izdajnike hrvatskog naroda, molimo Vas pretražite ili unesite podatke koji nedostaju, da ih MI, NAROD možemo pronaći i suditi im po Božjem i Prirodnom zakonu." Građane se, dakle, pozivalo da im pomognu locirati "nove izdajnike" i time, očito, kršilo i zaštitu osobnih podataka, što je također kazneno djelo. "Ovdje unesite njihove adrese, imena i tko im je u bliskom srodstvu. Možete prijaviti kuće, vikendice, imanja, brojeve telefona, e-mailove, sve što znate, ili ste spremni podijeliti sa Hrvatskim Narodom", navodilo se na stranici. Kao generalni menadžer spominjao se Mr. Traitor Finder (Nalaznik Izdajica, izmišljeno ime, naravno), u skladu s nazivom stranice. U skandaloznu i jezivu bazu očekivano su upisani članovi Stožera, ministri, doktori, znanstvenici, novinari, njih čak 620, a na vrhu popisa, kao najveći "izdajnici", bili su premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović. Broj "izdajnika" na listi rastao je iz sata u sat, a imenima su pridružene i fotografije, detaljniji podatci, kao i razlozi zašto su proglašeni izdajicama, a oni koji su to popunjavali također mogu kazneno odgovarati. No stranicu su građani počeli i ismijavati, što je dobro, ističe Željko Sičaj s Instituta za istraživanje hibridnih sukoba, te je na kraju i hakirana, a zatim i nestala. Policija i SOA zbog kaznenih elemenata cijeli slučaj još istražuju.

Još jedan od svježijih primjera je i "slučaj Francišković". Naime, kako je nedavno priopćeno iz MUP-a, policijski službenici Uprave kriminalističke policije u suradnji s nadležnim Županijskim državnim odvjetništvom u Zagrebu započeli su kriminalističko istraživanje zbog sumnje na počinjenje kaznenog djela javnog poticanja na terorizam. Nekoliko osoba privedeno je zbog sumnje na poticanje na narušavanje temeljnih ustavnih, političkih, gospodarskih ili društvenih struktura Republike Hrvatske napadom na tjelesni integritet drugih osoba i na javne objekte - kraće rečeno: terorizam - a među njima je bio i desničarski aktivist Marko Francišković. On je bio i jedan od govornika na nedavnim prosvjedima protiv COVID potvrda na Trgu bana Jelačića u Zagrebu i u Šibeniku. Francišković se u Zagrebu, navodno, mimo volje organizatora prosvjeda, obratio okupljenima, rekavši: "Ja sam već prije 20 godina, dok sam bio u zatvoru, napisao knjigu i iznio teokratski model kako treba organizirati Hrvatsku, kako rušiti sustav koji je bezbožan i zao. Prestanite biti ovce i postanite lavovi. Božji lavovi su tu, dignite se i vičite!" poručio je okupljenima. Glupost je neuništiva, a ponekad i opasna!

"Nije govor mržnje svojstven samo Hrvatskoj, ima ga u svim zemljama i svim sredinama, ali je gotovo uvijek oružje neobrazovanih i potkapacitiranih pojedinaca koji svoje stavove ne znaju artikulirati i argumentirati", pisala je i komunikologinja, dr. sc. Gabrijela Kišiček s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, između ostaloga, istaknuvši: "Ono što je, doduše, karakteristično za Hrvatsku jest lažno domoljublje i lažna obrana navodno ugroženih prava istinskih domoljuba...



Ali, s obzirom na to da još uvijek postoje oni koji te besmislice podržavaju (bilo aktivnim sudjelovanjem ili prešutno) ipak treba upozoriti da je ovakav diskurs potencijalno opasan. I ako padne na tlo nekritičnih slušača, nezadovoljnih svojim životima koji bi uzroke svog nezadovoljstva mogli tražiti u imaginarnim neprijateljima, sve to može dovesti do konflikata i nasilja... Boriti se za demokraciju, a oduzimati drugima pravo da se ne slažu s vama, jest paradoksalno. I dok i dalje tvrdimo kako svatko ima pravo reći što misli, vodeći se poznatom rečenicom francuskog književnika i filozofa Voltairea koji je rekao: ‘Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš.‘, ipak se neka granica mora povući i nekim se ljudima to pravo javnoga okupljanja i javnoga govora mora oduzeti. Jer jedan dan okupljanje i govor, uvredljivi grafiti drugi dan, agresivni verbalni napadi treći dan, i nismo daleko od nasilja i fizičkih obračuna. No, je li dovoljno statusom na Facebooku ili priopćenjem osuditi takve ekstremiste? Ili je ipak potrebno ograničiti pravo okupljanja i pravo javnoga govora kako bi se spriječila i pojava i širenje govora mržnje. I ono što je još važnije: obrazovati ljude, publiku i potencijalne slušače takvih govora. Razvijati kritičko mišljenje, ulagati u edukaciju mladih, naučiti ih da prepoznaju populiste i širitelje netolerancije", upozorila je Kišiček.

Naravno, uvijek treba iznova podsjećati da i Hrvatskoj, kao i u svijetu, i dalje nedostaje sustavno preveniranje huškačkih i mrziteljskih iskaza na internetskim društvenim mrežama i zapitati se je li došlo vrijeme da se to promijeni. "Možda će zabrinutost vlasti konačno donijeti kvalitetniji pristup rješavanju takvih problema", rekla je Cvijeta Senta, voditeljica Centra za mirovne studije, nevladine udruge koja se godinama bavi problematikom govora mržnje. Ipak, ona napominje da određena podloga za aktivno djelovanje na tu pojavu već postoji, makar se uglavnom ne koristi. Naime, hrvatska zakonska regulativa već ima nekoliko uporišta za obračun s internetskim pozivima "slobodnih strijelaca" ili udruženih grupacija na nasilje i mržnju. Tu su Zakon o suzbijanju diskriminacije, prekršajne odredbe protiv kršenja javnog reda i mira, Zakon o elektroničkim medijima, a na kraju i Kazneni zakon, kao posljednja mogućnost. "Treba nam kudikamo ozbiljniji pristup državnih institucija, jer nam je društvo očito veoma zapušteno. Nedostaje nam građanski odgoj o temeljnim ljudskim pravima, te svakako politička i medijska pismenost", zaključila je Senta.

Za kraj recimo i da političko djelovanje često nije daleko od nesnošljivosti i netolerancije, pa čak i kada je riječ o tzv. ozbiljnim političkim strankama. O eskalaciji promašenih ideja s tim u vezi može se govoriti i kada je riječ o aktulanom Mostovu referendumu o COVID potvrdama, i to u jeku traumatičnog koronakriznog vremena, kad bi sačuvati zdravlje stanovništva pod svaku cijenu i biti odgovoran moralo biti prioritet. A vezano uza sve to, puno bi prostora trebalo za nabrojiti sve "budalaštine" kojih smo se naslušali od mostovaca, ali i nekih drugih s političke scene, a s ciljem obrane njihove po svemu promašene inicijative.