Početkom listopada izv. prof. dr. sc. Igor Kanižaj sudjelovao je u Argumentima HKR-a (Hrvatski katolički radio) vezano za temu o utjecaju igara na svakodnevni život i ponašanje djece i adolescenata. Koliko su zapravo videoigre danas ne samo globalni fenomen nego i globalni problem kada se radi o negativnim aspektima vezanim koliko za djecu i mlade toliko i za one starije dobi, pitali smo profesora Kanižaja.

- Videoigre su vrlo snažna industrija, prisutna na svim kontinentima, koja danas oduševljava velik broj ljudi, pa tako i u Hrvatskoj, gdje smo posljednjih godina vidjeli nevjerojatan procvat. No usudio bih se ipak reći da je na razini opće javnosti vidljivo nerazumijevanje fenomena videoigara. S jedne strane imamo zabrinute roditelje koji svakoga dana gledaju koliko vremena njihova djeca provode uz konzole i pametne telefone, a s druge strane su djeca, mladi, ali zapravo i odrasli koji žele svaku minutu svoga vremena potrošiti na igranje. Jedan od prvih savjeta koji dajemo roditeljima u radionicama o videoigrama jest da bi upravo oni prvi trebali uložiti više svog slobodnog vremena kako bi uopće razumjeli što se to događa u svijetu videoigara jer će tako najbolje moći pomoći svojoj djeci. Ne zaboravimo osim toga da je u pozadini svega zabava i profit. Zato je važno od ranih dana pratiti djecu u njihovu snalaženju u svijetu videoigara i poticati kritičko promišljanje dok igraju. Tako ćemo ujedno značajno reducirati moguće rizike i prijetnje izloženosti neprimjerenom i/ili uznemirujućem sadržaju.

S tim u vezi, pojednostavljeno rečeno, koliko igre je previše i kako djetetu, ali i samome sebi, ako ste roditelj, postaviti granice? Drugim riječima, koje su prednosti, a koji rizici igranja videoigara?

- Granice su posebna tema. Volim uvijek govoriti iz osobnog primjera. Ne razumijem roditelje koji imaju predškolsko dijete kojemu dopuštaju da bilo koju igru igra neograničeno. Jasno mi je da smo u vrijeme pandemije došli pred brojne izazove, ali zanimljiv je strah kod jednog dijela roditelja koji se boje postaviti granice svojem djetetu. Jako je važno poznavati specifičnosti ponašanja djeteta kada je izloženo određenom tipu videoigara, a preduvjet za to je da smo kod kuće kada dijete igra ili da igra u zajedničkom prostoru. Kao roditelj vidjet ćete promjene u ponašanju i one su prvi signal za nužnost postavljanja okvira, odnosno granica. Budite blizu dok dijete igra i pratite kako se izražava, pogledajte što se događa s drugim aktivnostima djeteta. Ako ih zanemaruje, onda također trebate posredovati. No nama je svima igra potrebna. U jednom razdoblju odrastanja trebali bismo se puno više igrati s djecom jer tako pratimo njihove interese. Meni je kao roditelju to bio dragocjen podatak i omogućio mi je da lakše razumijem motivaciju djeteta zašto ga uopće privlače videoigre.



Koliko je za uspjeh videoigara bio važan razvoj masovnih komunikacija, digitaliziranih medija 21. stoljeća, koji su inače krcati nasiljem, senzacionalizmom, stereotipima..., uključujući i snažan tehnološki i tehnički napredak. Drugim riječima, kakav je odnos, da se tako izrazim, digitalnih medija i videoigara, jesu li povezani s razvojem socijalnih vještina?

- Ja sam svoju prvu videoigru igrao na Schneideru početkom devedesetih, dok smo imali dial-up vezu na internet, i kada vidim što nam je sve u međuvremenu donijela tehnologija, to je zapravo nevjerojatno. Čini mi se da su posljednjih nekoliko godina videoigre doživjele velik procvat upravo zbog multiplayera, odnosno igara u kojima možete igrati online s igračima iz bilo kojeg dijela svijeta. Mnogima je u vrijeme pandemije to bio super način za opuštanje i to također moramo jasno reći. Nekima su upravo igre bile jedini izlaz u svijet jer su putem chata mogli razgovarati s prijateljima, učiti strane jezike, igrati u timovima… No mnogi su i u tome otišli predaleko. A tržište će se uvijek koristiti bizarnostima, devijantnostima ili stereotipima kako bi privuklo našu pažnju. Znamo otprije da će se djeca puno lakše “navući” na takav sadržaj u videoigrama, iako u ovom trenutku prosječan igrač ima 34 godine! Dakle, ne zaboravite kako motivacija odraslih i djece za igranje videoigara uopće nije ista…

Koliko je (ili nije) medijska pismenost važna za sudionike online videoigara? Može li se zaključiti da je intenzivno, opsesivno igranje videoigara komunikacijski, ali i socijalnopatološki fenomen?

- Patološko igranje nije šala i ima ozbiljne posljedice. Vidimo to u svakodnevnim iskustvima liječnika. Na okruglom stolu Igrajmo sigurno!, koji je nedavno održan u Zagrebu, psihijatrica Irena Rojnić Palavra, iz Dnevne bolnice za ovisnost o internetu i videoigrama Psihijatrijske bolnice Sveti Ivan u Zagrebu, opisala je iskustva iz svoje svakodnevne prakse te naglasila kako je važno da što prije prepoznamo prediktore. Zanimljivo je da jedan dio roditelja primijeti probleme tek kada djeca zakažu u školskim obvezama ili kada predškolska djeca počnu zanemarivati svoje fiziološke potrebe. Zato nam je potrebna medijska pismenost. Ove smo godine predstavili posve novi koncept kroz radionicu We play it safe! Igrajmo sigurno. Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu okupilo je u Matici hrvatskoj tijekom pet dana 22 odgojitelja, učitelja, profesora i knjižničara i uz potporu Veleposlanstva SAD-a zajedno smo proveli radionicu o primjeni igrifikacije u obrazovanju. To je najbolji primjer osnaživanja odgojno-obrazovnih djelatnika da nauče i prepoznaju mogućnosti kako kritički vrednovati sadržaj, ali u isto vrijeme osmisliti igru i poučavati kroz igru. No moramo biti svjesni kako jedini način za borbu protiv patoloških primjera igranja jest edukacija i prevencija, a tu smo još uvijek vrlo slabi.



Videoigre odavno nisu više samo najpopularniji oblik zabave, one su i daleko više od toga. Kad se radi o videoigrama, ekonomski aspekt tog fenomena posebno je zanimljiv. Kako, naime, objasniti činjenicu da su videoigre u svijetu najbrže rastuća gospodarska grana, s rekordnim profitom i sve većim brojem konzumenata? I to bez obzira na pandemiju...

- Posljednji dio vašeg pitanja posebno je zanimljiv. U pandemiji smo shvatili i prilike i prijetnje videoigara, one su u velikoj mjeri popunjavale trenutke izolacija i lockdowna. Ne iznenađuje kako su na globalnoj razini najveći rast u vrijeme pandemije u području digitalnih medija imale upravo videoigre! Osim toga, počele su se mijenjati naše navike. Kao da sve više tražimo sadržaje koji će nas uzbuditi i opustiti. Zato igre možemo igrati satima, a televizijski program nam nakon nekoga vremena postane dosadan. Igre uključuju sva naša osjetila i tako su mudro osmišljene da se koriste i raznim drugim taktikama za zaokupljanje pozornosti, uz primjenu modela nagrađivanja, napredovanja, natjecanja, odnosno jednostavnog komuniciranja s drugima. Eto, upravo zato igre toliko brzo rastu. Prema Statista Digital Market Outlooku za 2021., industrija videoigara trenutačno je teška 156 milijardi američkih dolara na svjetskoj razini! Od toga najveći dio zarade ostvaruje se u Kini, SAD-u i Europi. I nude ono što ni jedan drugi medij do sada nije uspio kopirati. Ali svakako treba reći kako i naša gaming industrija, a vrlo važan dio nje je i u Slavoniji, pridonosi tome i posve prati trendove na svjetskoj razini.

Stvaranja videoigara zanimljivo je i sa znanstvenog aspekta. U RH se nedavno pet zagrebačkih fakulteta udružilo u pripremi prvog javnog sveučilišnog studija dizajna i razvoja videoigara... Vaš komentar na sve to?

- Nažalost, nemam dovoljno informacija o tome. Ali svakako je to fenomen vrijedan proučavanja i kroz znanstvenu perspektivu. (D.J.)