Piše: Nikola KUČAR

Prije stotinjak godina francuski pisac Marcel Proust - trebao bi vam biti poznat iz školske lektire - autor ciklusa romana "U potrazi za izgubljenim vremenom", kojega je Steve Carell u filmu "Mala Miss Amerike" opisao riječima: "Totalni gubitnik. Nikada nije imao normalan posao. Neuzvraćene ljubavne veze. Gay. Proveo 20 godina pišući knjigu koju gotovo nitko ne čita. Ali on je također vjerojatno najveći pisac od Shakespearea" napisao je "Činjenica da se loša glazba svira, da se pjeva češće i strastvenije od dobre, razlog je zašto je tako postupno postala ispunjena ljudskim snovima i suzama. Stoga se prema njoj odnosite s poštovanjem. Njezino mjesto, beznačajno u povijesti umjetnosti, neizmjerno je u sentimentalnoj povijesti socijalnih skupina".

Kada malo zagrebete ispod blješteće površine glazbene povijest, tog nerazumljivog fenomena koji nam je podario neke od bisera poput "Wind of Change", "Yes Sir, I Can Boogie", "Mundian To Bach Ke"" ili "My Heart Will Go On", a potpuno zanemario pjesme koje kritičari uvrštavaju u svoje liste najboljih, krije se mnoštvo imena koje bi mogli uspoređivati s Adele. Svako desetljeće počevši od 50-ih imalo je jednu takvu glazbenicu (ili samo pjevačicu) - od Patti Page, preko Dionne Warwick, Barbre Streisand, Whitney ili Britney, čije su pjesme ljudi, jednostavno obožavali. Novi Adelin album "30" zvuči kao što bi i očekivali da će zvučati njezina ploča, snimljena u ranim tridesetima. Nema tu previše velikih promjena - iako ima pokoje ugodno iznenađenje - jer ne bi ni trebalo biti. Nitko iskreno i ne očekuje da će jednog dana gospođa snimiti "Nightclubbing" ili možda "Hounds of Love", iako bi mogla snimiti "Divu" ili "Guilty", a njezinim obožavateljima to iskreno nije ni bitno. Kao što nije bitno ni "onima" trajno zarobljenima od umjetnika koje su voljeli u mladosti, čak i ako se ispostavi da nisu - baš toliko dobri.