Znanje prosječnog konzumenta popularne kulture o Nico mahom se svodi na njezin glumački angažman u studiju The Factory Andyja Warhola i suradnju s grupom The Velvet Underground. No ta njemačka glumica, pjevačica, skladateljica, pjesnikinja i model, pravim imenom Christa Päffgen, jedna je od rijetkih osobnosti u pop-kulturi koja od svog prvog pojavljivanja na sceni do danas jednako intrigira publiku i nadahnjuje nadolazeće generacije glazbenika i umjetnika. Jednom kad je odlučila biti pjevačica, bila je to do samoga kraja. Pjevala je čak i pred praznim klubovima i dvoranama, ne dopuštajući ni jednog trenutka da je zaustave umor, kaos i heroin. Prepoznatljiva po svom dubokom, narkotičnom, jednoličnom glasu, kao i izraženim jagodicama, mračnom make-upu i mrtvačkom pogledu, postala je i ostala underground ikona jedne ere.

Rođena u tad vjerojatno najnesretnijoj zemlji na svijetu, u Kölnu 1938., Christa je djetinjstvo provela u siromaštvu u Berlinu, gdje je napustila školu i počela raditi kao model, među ostalim za Heinza Oestergaarda, po čijoj se preporuci preselila u Pariz. U Parizu je preuzela umjetničko ime Nico i okrenula se glumi, a nakon preseljenja u New York pohađala je tečajeve glume kod Leeja Strasberga. Krajem 50-ih već je bila toliko poznata da je dobila mogućnost igrati u Fellinijevu “Slatkom životu”, no poezija i glazba polako su počeli preuzimati prevagu nad njezinim glumačkim talentom kada je upoznala Warhola, koji je producirao njezin prvi singl te ju povezao sa svojim umjetničkim štićenicima iz The Velvet Undergrounda, a legendarna ploča “The Velvet Underground & Nico” (1967.) i njezina pojava učinili su je jednim od najkarizmatičnijih glazbenih imena tog vremena.

Nico je u grupi izdržala do kraja 1967., a iste godine objavila je i svoj izniman debitantski album “Chelsea Girl” s pjesmama Jacksona Brownea, Johna Calea, Loua Reeda, Tima Hardina i Boba Dylana. Nezadovoljna produkcijom i ohrabrena savjetima Jima Morrisona, s kojim je bila u kraćoj vezi, presila je u Los Angeles te počela sama pisati pjesme, pa je tek “The Marble Index” iz 1968. otkrio njezin poetski svijet i umjetnički potencijal. Unatoč orguljama, gudačima i folk-utjecajima producenta Johna Calea, bio je to album dostojan eksperimentalne prirode umjetničkog srastanja u 60-ima, a jedna od pjesama bila je “Ari’s Song”, posvećena sinu Christianu Aaronu Boulogneu, čiji je otac bio slavni francuski glumac Alain Delon. Nekontrolirana narkomanka, što je polako postala - iako zapravo dubinski povučena, introspektivna i šutljiva - Nico jednostavno nije bila sposobna odgajati dijete, pa je Ari završio kod Delonove majke (Delon do danas odbija svaku vezu sa sinom, koji ga je nedavno čak i tužio za priznanje očinstva, ali parnicu još nije dobio).

Nico je živjela kao nomad, zapravo preživljavala nespretno pokušavajući uskladiti majčinstvo s kreativnim nonkonformizmom, a kad je opet ostala sama, posvetila se glazbi intenzivnije nego ikad prije. Krajem 60-ih vratila se u Europu te snimila izuzetno utjecajne avangardne ploče “Desertshore” (1970.) i “The End...” (1974.) koja je bila reklamirana rečenicom: “Zašto počiniti samoubojstvo kad možete kupiti ovu ploču?” Sredinom desetljeća svoje je lirske motive neizbježne propasti i raspada s mračnim ponosom počela demonstrirati u praksi, na samoj sebi, a do 80-ih se pretvorila u ozloglašenog sredovječnog džankija, nihilističnu i nasilnu vješticu goth kulture čiji je posljednji album “Camera Obscura” (1985.) izvedbom i atmosferom bio posveta tamnim stranama ulice, svojevrsni rekvijem za mrtve prijatelje. Mlađa publika doživljavala ju je kao punk-boginju, a uspjela se i skinuti s heroina, no u srpnju 1988. na Ibizi je pala s bicikla i ozlijedila se. Prolaznici koji su joj priskočili u pomoć jedva su nagovorili jednog taksista da tu 50-godišnjakinju nemarnog izgleda i kose obojene u crno preveze u bolnicu. Vene su joj navodno bile toliko izmrcvarene dugogodišnjom ovisnošću da joj nisu mogli u hitnoj dati ni infuziju ni transfuziju. “Femme Fatale” preminula je nekoliko sati kasnije od krvarenja u mozgu.