Odnedavno u mirovini, doc. dr. sc. Davor Ljubimir bio je dugogodišnji profesor na Američkom koledžu (RIT) i na Sveučilištu u Dubrovniku, gdje je na Odjelu za komunikologiju predavao niz kolegija iz sociologije i socijalne filozofije. Autor je knjiga "Kantova četiri pitanja: Što mogu znati? Što trebam činiti? Čemu se smijem nadati? Što je čovjek?" (2010.) i "Znanje po mjeri svečovjeka: Zasnivanje sociologije znanja u Maxa Schelera" (2017.). Preveo je pet Nietzscheovih djela i jednu knjigu o Platonu. S profesorom Ljubimirom za Magazin Glasa Slavonije razgovarali smo o ovotjednoj temi tjedna vezanoj uz infuencere, digitalnu stvarnost i utjecaj društvenih mreža.

Unatoč koronakrizi, fenomen influencera cvjeta i širi se globalno i lokalno. Što je taj fenomen generiralo i zašto se toliko razvio?

- Utjecati na druge ljude prirodna je težnja svakog ljudskog bića. Pitanje je "samo" kad, kako i koliko to raditi. U završnoj fazi postupnog relativiziranja svih vrijednosti u pravilu zavlada krajnje "demokratiziran" duh, pa svatko umišlja da su dometi upravo njegova ili njezina intelekta, etike, emocija, ukusa itd., nešto u što bi se svi trebali ugledati. To se zbivalo i u Ateni Periklova doba. Sad, kad je takvo stanje duha uvelike podržano mrežnom tehnologijom i pametnim ekranima, koji su imuni na viruse i krize iz fizičkog svijeta i na koje smo u zadnje vrijeme sve više upućeni, bilo bi pravo čudo da influencerski fenomen ne cvate.



Može li se taj fenomen tumačiti u kontekstu konzumerizma, kao sastavni dio virtualnog globalnog spektakla u okolnostima globalne umreženosti i gladi za potrošnjom?

- Dakako da može, štoviše, mora. Današnje stanje svijesti uvelike je proizvedeno sustavnim ispiranjem mozgova konzumerističkom ideologijom. Pretvaranjem društva ljudskih potreba u društvo želja, prije stotinjak godina, generirana je permanentna glad za novim i drukčijim, sve spektakularnijim sadržajima. U scenarij je od početka bilo uključeno kanaliziranje i uvijek tek privremeno utaživanje te gladi, odnosno spremnost na žrtvovanje ili izopačavanje prethodno iskušavane ljudske naravi. Kako, naime, osigurati sve veću poželjnost materijalnih dobara i sve veću atraktivnost i spektakularnost nuđenih obrazaca fizičkog izgleda, ponašanja, društvenog dokazivanja, zabave itd., bez značajnijih otklona od prostodušne spontanosti i ujedno izuzetne delikatnosti i finesa izvorne ljudske naravi!? Na tako pripremljenom terenu influenceri svih vrsta sad imaju gotovo neograničene mogućnosti utjecanja na već posve dezorijentiranu populaciju spremnu slijediti svakoga tko joj se na dopadljiv način u određenom trenutku nametne kao pastir.

Pojedini fenomenolozi influencere tumače kroz tzv. kulturu narcizma, u kojoj "estetika selfija" igra važnu ulogu. Ako je tome tako, može li se zaključiti da je takva "samodopadna reklamokracija" jedan od najprepoznatljivijih znakova vremena u kojemu se čovjek 21. stoljeća konstantno otuđuje od samoga sebe?

- Niie li to apsurdno: biti toliko zaokupljen sobom da i rajsko okruženje vidiš jedino kao pozadinu vlastitog lika ili da svagdašnju zadnju trivijalnost smatraš vrijednom podjele s drugima, i takvom strastvenom posvećenošću sebi ujedno se od sebe otuđivati? Kako je to moguće? Pogledajmo biljke. One uredno, svakodnevno prerađuju tvari iz zraka i zemlje kako bi mogle rasti i razvijati se - i ujedno obavljati niz fascinantnih radnji koje mi ne primjećujemo. Ako se ne razvijaju, propadaju - jer ne mogu stagnirati. Životinje isto tako, baš kao i mi u fizičkoj dimenziji.Ali mi smo navodno još i umna, duševna i duhovna bića. Nije mi poznata nijedna ljudska kultura u kojoj su se te dimenzije razvijale u okružju samodopadnosti, taštine, opsjednutosti vizualnim banalnostima, narcisoidnosti, svjesnog zavaravanja i samozavaravanja, ignoriranja, nametljivosti i sl. Baš naprotiv, razvitak intelekta, talenata i vrlina poput razboritosti, plemenitosti, pravednosti, hrabrosti, umjerenosti, suosjećajnosti itd., oduvijek se odvijao u okolnostima discipline i samodiscipline, uz ulaganje truda pod vodstvom onih biranih, u to bolje upućenih.U uvjetima mrežom nametnute "nove normalnosti", rad na sebi u tom smislu postaje suvišan, za mnoge već potpuna nepoznanica. Jer, zar nismo "po definiciji" dovoljno dobri baš takvi kakvi smo, čak toliko dobri da još "od pelena" zaslužujemo da nas slijede? Pa svatko od nas je, zar ne, "samoniklo" mjerilo svega, podložan jedino vlastitoj samovolji u izboru utjecaja na sebe, ali ujedno i ovisan o prihvaćenosti od vlastitih sljedbenika. Njima se ulizujemo, njih zavodimo, jer njihov broj, a ne kvaliteta, podiže ili spušta naš status i fiktivno samopouzdanje u našoj virtualnoj egzistenciji, uz koju primarno vezujemo identitet. Fizički svijet blijedi, a virtualni je nepostojan, onim bistrijima i neuvjerljiv. Ostajemo bez tla pod nogama, u permanentnoj smo krizi. Sve do čega se nekad držalo okrenuto je naglavce, do neprepoznatljivosti. Svi dojučerašnji autoriteti - čak i nobelovci - u toj "normalnosti" samo smetaju, idu na živce i nama i onima koji s viših instanci u taj kaos uvode sve više "reda".

Aktualni influencersko-followerski trend mogao bi početi iščezavati pod udarom izravnog utjecaja na individualne ljudske mozgove od strane malobrojnih, ali uz ostalo i tehnološki daleko nadmoćnijih "influencera" - što se već odavno iz tih krugova najavljuje kao sinteza biologije i tehnologije, kao transhumanizam. Iz tehnokratske perspektive to nije otuđenje, to je nadilaženje ljudske ograničenosti. Zvuči privlačno, zar ne? Postati supermen bez da mrdneš prstom, samim prikopčavanjem, čak ne svojom slobodnom voljom. Scenarij daleke budućnosti? Nisam siguran…



Nedavna izvješća upozoravaju da je sindrom burnouta pogodio mnoge kreatore mrežnih i drugih medijskih trendova, pa tako i influencere koji su postali slavni (i bogati) koristeći "blagodati" globalnog umreženja. No, u cijeloj toj "dehumaniziranoj" priči gdje je "nestao" čovjek...?

- Nimalo me ne čudi što uspješne kreativne naravi mentalno izgore uronjene u more gotovo beskrajnih mogućnosti utjecanja na mase. Slavi i bogatstvu podlijegali su ljudi i u nedigitaliziranim vremenima. Ali pojam burnout bi se, s obzirom na raspon simptoma, sasvim legitimno mogao primijeniti i na ostale sudionike virtualnog druženja.Otkud to?, pitate se. To što su korisnici svih vrsta mreža često toliko zaneseni da se satima ne odvajaju od uzbuđenja s ekrana, što su odsutni iz fizičkog svijeta, gotovo kao u transu - što je u tome loše? Pa ne naprežu se, nego se baš dobro zabavljaju! A tvorci mreža, filantropi, im to omogućuju, i to besplatno. Uskoro i satelitski wi-fi.

Na žalost, čitav niz ozbiljnih znanstvenih studija pokazuje da je cijena te zabave previsoka, naime da je i tu doslovce riječ o cerebralnom izgaranju, o fiziološkim deformacijama mozga koje, bez pretjerivanja, znače civilizacijski rez, jednu uistinu novu abnormalnost. Dovoljno je baciti pogled na naslove kod nas prevedenih knjiga renomiranih autora kao što su Susan Greenfield, Nicholas Carr ili Manfred Spitzer - Promjene uma, Plitko, Digitalna demencija, pa da se naslute dimenzije te preinake. Tu se, kažu neurolozi, ne radi o prolaznom trendu, o hiru duha vremena koji dohvaća samo navike, nego o trajnim, korjenitim i neizbrisivim preinakama samog moždanog tkiva, o masovnom i globalnom "sagorijevanju" ljudskosti kakvu poznajemo, o burnoutu bez presedana, još prije transhumanističkih intervencija. Čovjek, ah, kako to zastarjelo (ne više: gordo) zvuči! (D.J.)