Pretpostavimo kako ima stvari koje nam smetaju i tad kažemo da smo "već pomalo umorni" od njih. Korona nije među njima. Pandemija je bila prilika da se ljudski rod udruži, jer ako je prijetnja globalna, onda je i odgovor globalan. No to je izostalo. Ako prvo metemo pred svojim pragom, onda je EU na početku pandemije reagirala sporo i slabo, ukratko - nikako. Članice su se zatvorile u sebe, a EK je samo promatrala kako tisuće umiru u Italiji i izražavala duboku zabrinutost - kaže prof. dr. sc. Kristijan Krkač, sa Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta (ZŠEM), te dodaje:

- I poslije je bilo velikih propusta EU-a, ali o tome i vrapci pjevaju na granama, a veliki zagovaratelji europskog zajedništva, među kojima ne nedostaje Hrvata, to će dakako poricati jer "to gore za činjenice". Što se normalnog djelovanja društva tiče, mislim da djeluje normalno. Svijet je podijeljen na nov način. Primjerice, u "posljednja vremena" na djelu je podjela na cijepljene i ostale. Među zaraženima je (hospitaliziranima, na respiratoru i preminulima) 86 - 90 % necijepljenih. No svaki dan imamo nekoliko tisuća cijepljenih, pa se omjer mijenja u korist cijepljenih, a necijepljeni, napose oni koji aktivno odbijaju cijepljenje bez medicinske indikacije, postaju sve manja manjina i prije ili poslije proglasit će se nedužnima, ugroženima, žrtvama i samoproglašenim mučenicima, osnovati udrugu, dokazati svoje beskrajne patnje i završiti na rehabilitaciji u Krapinskim toplicama. Možda "mi" idemo prema normalnom, ali ovo je pandemija i veliko je pitanje koliko će trebati svijetu da dospije do normalnog.

Protiv epidemioloških mjera prosvjeduje se diljem svijeta (Pariz, London, nedavno i Ljubljana, kod nas u Zagrebu...), "sukob" istine i laži oko koronakrize se nastavlja, pa je čak i Ursula von der Leyen zavapila kako nas "dezinformacije mogu stajati života, a zajedno ih možemo pobijediti". Vaš komentar?

- Istina, prosvjeda ima i mogu pokrenuti lavinu nezadovoljstva. Također je istina da su statistički zanemarivi. Pogledajte broj ljudi koji prosvjeduje protiv mjera, maski ili cijepljenja. Broje se u promilima, a i s vremenom ih je po definiciji sve manje jer je sve više cijepljenih, ali i jer, nažalost, istovremeno umire sve više necijepljenih. Ova pandemija, hvala Bogu, ima relativno nisku smrtnost, što izaziva zadovoljstvo, iako su ljudi, čini se, zaboravili snimke iz nama susjedne Italije ili New Yorka s početka. Nije teret samo na neinformiranim građanima nego, prije svega, i na nositeljima političke, gospodarske, medijske i pravosudne moći. Koliko si je država na početku dalo truda i građanima objasnilo istraživačke, znanstvene i medicinske procedure i procjene koje će se pojavljivati tijekom pandemije? Još jednom, neka nositelji moći prvo pometu pred svojim pragom, a zatim tuđim. Društvene mreže svima su jednako dostupne. Pogledajmo osobne račune nositelja moći i utjecaja u Hrvatskoj. Ghost writeri im pišu samohvale i reklame, umjesto da odvoje 30 minuta i razgovaraju s bar dvoje-troje građana dnevno. To je po političaru 60-90 kontakata mjesečno i sad puta broj političara... Nisu isti prosvjedi u članici EU-a u kojoj je cijepljenost 80 % i na snazi su stroge mjere i u RH, u kojoj je cijepljenost jedva iznad 50 % i na snazi su nikakve mjere. Bojim se da ta razlika čini prve bar dijelom opravdanima, a druge podosta neopravdanima.

S tim u vezi, dojam je da antivakseri i antimaskeri i drugi anti-svega vode glavnu riječ. Kako se i zašto takve grupe pokušavaju nametnuti kao relevantan faktor u javnoj sferi? Kakva je u cijelom tom kontekstu uloga medija? Senzacionalizma ne manjka, od pojedinačnih incidenata stvara se medijska slika općeg kaosa... Kuda sve to vodi?

- Taj dojam je vjerojatno lažan. Radi se o promilima populacije koja stvara veliku buku jer nema drugog načina da ju se čuje. Dobra usporedba je s tzv. velikim političkim opcijama koje su dizale veliku buku jer nisu imale drugog načina da ih se čuje, a kad su došli rezultati izbora, dobile su glasova manje nego što Ilica ima kućnih brojeva. Ukratko, ne; ne vode glavnu riječ! Uloga medija doseže do neke razine, ali ne previše. Hrvati su pri vrhu EU-a po korištenju društvenih mreža i praćenju medija online. Koliko god se to činilo drukčije, televizije i radijske postaje dobivaju konkurenciju (na kraju, i one su se okrenule internetu). Na razini pojedinačnih incidenata antimaskera, antivaksera i sl. ne manjka šokantnih vijesti, ali ni na strani utjecajnih ljudi iz znanosti, gospodarstva i medija. Evo, posljednjih nekoliko dana situacija u triju Bakić-Lauc-Šprajc kulminirala je do razine pojmovnog kaosa. Čovjeku treba pomoć logike kako bi shvatio tko, koga, kome i kako. Možda griješim, ali Šprajc, čini se, misli da su Lauc i Bakić bedasti, zatim Lauc misli da su Bakić i Šprajc bedasti i na kraju Bakić misli da su Šprajc i Lauc bedasti, a zaključak izvedite sami i koristite se Vennovim dijagramima. Uzmimo u obzir da je u tom ménage à trois jedan čovjek utjecajan u medijima, drugi u gospodarstvu, a treći u znanosti (i politici na temelju funkcije). Dok gledamo te i takve, je li za zamjeriti antimaskerima?

Kad se pogleda šira slika današnjeg svijeta, kad se u obzir uzme sve što se događa, vidite li Vi osobno više svjetla i nade umjesto mraka i beznađa, i kad je u pitanju korona, i kad se radi o društvu i izazovima budućnosti (sa ili bez korone) općenito?

- Ne vidim svjetlo na kraju tunela. Ako ima svjetala, to su ona lokomotive. Ali nema straha jer Hrvatska nema lokomotive koje jure 300 km/h čiji nadolazak ne bismo ni vidjeli, a kamoli osjetili, ali ima lokomotive koje pužu 30 km/h i koje bi izbjegao i puž Slavko iz Spužvaboba. U posljednjih 40 godina broj globalno relevantnih samo prirodnih katastrofa narastao je s oko 200 na 800 godišnje. Uz to, one su sve iznenadnije, snažnije i razornije. Ako im dodamo prateće i neovisne neprirodne katastrofe, ne vidim svjetlo. Tko se bolje prilagodi, taj će vjerojatnije preživjeti, a tko lošije, taj će izumrijeti. U svjetlu kraja neprirodnih katastrofa 21. stoljeće počelo je 1989., a u svjetlu početka prirodnih katastrofa počelo je tek 2020., ili samo imamo taj dojam. Možda ćemo za 30 godina govoriti: "Joj, da mi je još jednom doživjeti one mirne rane 2020-e." (D.J.)