Roman Erin Kinsley “Pronađen” (Mozaik knjiga, 2021.) tematizira život poslije proživljene traume. Jednog popodneve netko na autobusnoj stanici otme jednaestogodišnjeg Evana, koji se sa školskim prijateljem vraćao iz škole poslije treninga. Dječaci su se razdvojili, Evanu je pobjegao autobus, pa je morao čekati drugi, kojeg nikada nije dočekao. Dječak je jednostavno nestao...

Ni kamere, ni izjave svjedoka, školskog trenera, školskog domara, vlasnika trgovine u kojoj su dječaci kupili sokove, ni na koji način nisu pomogli policijskoj istrazi. Vrijeme polako prolazi, a policija ne uspijeva doći ni do jedne relevantnije informacije o toj otmici. Naravno da takva situacija nije obećavajuća, pa uopće nije čudno da će čelni ljudi policije zaključiti da im taj slučaj više nije prioritet. No, kao i uvijek postoje oni koji nisu skloni slušati baš sve preporuke nadređenih i koji ne žele samo tako odustati od slučaja. Prije svih, istražiteljica Rachel Nayler i njezin mentor, umirovljeni policajac Ron. Doduše, sve to čini na svoju ruku...

I kada su se svi, i roditelji, i najbliža rodbina, i policija pomirili s tim da se dogodilo ono najgore, da je Evan ubijen, posvema slučajno, na jednoj benzinskoj postaji, u prtljažniku automobila, dječak je pronađen. No, tek sada će početi prava drama. Policija se mora vratiti predmetu od kojeg je odustala. Predmet je moguće “oživjeti”, jer auto, Ford Focus u kojem je pronađen Evan, predstavlja prvi ozbiljan trag. Isto tako, policija se nada da im Evan može dati neke podatke koje bi im pomogli u otkrivanju počinitelja njegove otmice. No, Evan, iz posvema razumljivih razloga, odbija svaku vrstu komunikacije. Ne želi razgovarati ni s policijom, ni s psihologom, ni s roditeljima… Potpuno se povukao u sebe. Zatvara se u svoju sobu, ne ide u školu, svega se plaši, samo šuti, ima noćne more… Nema nikakve dvojbe da je taj dječak prošao kroz pravi pakao koji će mu trajno obilježiti život. Sada kroz taj pakao prolaze i njegovi najbliži, majka i otac, djed i baka…

Ovaj roman strašna je osuda pedofilije. I svi oni glasovi [1] koji bi te aktivnosti željeli legalizirati trebali bi pročitati ovu knjigu kako bi bar za trenutak te aktivnosti promatrali iz perspektive žrtve i njezinih najbližih, roditelja! O tim iskustvima govori se u ovome romanu, gdje je moguće biti i spašen, ali to ne znači da će “spašeni” ikada više u životu biti isti kao prije tog traumatičnog iskustva. I upravo su ta iskustva najvažniji dio ovoga potresnog romana, gdje je, pak, ona policijska priča, u drugome planu!

Očajni roditelji, koji također prolaze kroz tešku krizu, brak im se raspada, ali samo svijest o tome da jedino oni mogu pomoći svome djetetu, a to mogu ako ostanu zajedno, ako budu dovoljno jaki, pomaže im da Evana pošalju na selo, kod bake i djeda. Sljedeći citat iz romana, vjerojatno, na najbolji mogući način svjedoči o točnosti tvrdnje da se ovdje, prije svega, radi o obiteljskoj drami: “Sjeti se prvih trenutaka s njime u naručju, kako je odjednom osjetila da njezin život ima smisao: voljeti svoga sina i skrbiti za njega. Tijekom godina taj je osjećaj izblijedio; zasjenila ga je čežnja za malo slobodnog vremena, malo vremena za sebe, za karijerom, i još nečim u životu osim majčinstva. Sve je to bilo nevažno, sad to jasno vidi. (…) Život ide dalje i, želi li da to ipak bude život, a ne puko preživljavanje, mora donijeti neke teške odluke”.

Naravno, pedofilski lanac svojevrsni je perpetum mobile romana. On se nikada ne prekida lako. Poslije Evana na red je došao drugi dječak, Liam. Istražiteljica Rachel Naylor svjesna je delikatnosti svoga zahtjeva, pa iznova moli Evanove roditelje da joj omoguće razgovor s Evanom. Ovaj put Evan pristaje, ali uz jedan jedini uvjet: njegovi roditelji, najbliži, ništa ne smiju znati o detaljima pakla kroz koji je on prošao...

Slažem se s onima koji smatraju da “Pronađen” ne slijedi standardni koncept kriminalističkog romana. To su i mnogi britanski čitatelji u svojim komentarima primijetili. I moguće je vidjeti da su mnogi od njih i razočarani načinom na koji autorica [2] interpretira svoje viđenje “dobrog krimiromana”. Za razliku od tih (pre)strogih komentatora, ja sam, uz manje primjedbe, itekako zadovoljan. Ovakav se roman jednostavno morao napisati. Ova se tema mora otvoriti i u hrvatskom društvu. Mnoge su nam stvari, u međuvremenu, promakle, pa se u Hrvatskoj vode zakasnjele rasprave o rodnoj teoriji, ali isključivo na ideološkoj razini, bez ikakvih projekcija o mogućim implikacijama tih teorija. Svakako da likovi okupljenih oko Markićke nisu naša budućnost, ali ništa bolje ne nudi nam ni filozofija koju predstavljaju likovi poput J. Veljače, i njoj sličnih. I ta nam filozofija ne jamči “bolju budućnost”!

Sve u svemu, ovaj “čudni krimić”, bez obzira na njegovu “blagu” iščašenost, svakako treba pročitati, jer djeluje, prije svega katarzično i učvršćuje želju da se učini sve kako bi se i u našem društvu zaštitili oni najranjiviji, djeca, žene, stariji ljudi… Odnos prema tzv. “slabim subjektima” predstavlja najveću društvenu odgovornost i brigu. “Nikad ne smijemo prestati učiti. Život je poput bazena s morskim psima. Ako morski psi prestanu plivati, uginu. Ako mi prestanemo učiti, potonemo”...