U području kulture protekli tjedan bio je u Hrvatskoj obilježen devetim Festivalom svjetske književnosti (FSK), koji se u Zagrebu održavao od 5. do 11. rujna. Ove je godine FSK ugostio više od pedeset svjetskih i domaćih književnih zvijezda iz čak šesnaest zemalja s tri kontinenta. Publika je imala prigodu, uz, naravno, pridržavanje epidemioloških mjera, nazočiti na više od trideset književnih događanja, dvjema kazališnim predstavama i izložbi hrvatskih likovnih umjetnika koji svoja djela stvaraju inspirirani književnim djelima. Inače, Festival svjetske književnosti utemeljen je 2013. godine, osnivač Festivala je nakladnička kuća Fraktura, a Festival se financira sredstvima iz javnih izvora financiranja, prihodima iz vlastite djelatnosti te prihodima od sponzora.

FSK je među brojnim imenima ugostio i španjolskog pisca Manuela Vilasa, autora knjige Ordesa, emotivne egzistencijalne reminiscencije piščeva života o snazi ljubavi i boli gubitka koja mu je donijela svjetsku slavu. Pisac i pjesnik Manuel Vilas Vidal (1962.) autor je i niza nagrađivanih knjiga poezije, skupljenih 2016. u zbirci Poesía completa, kao i niza romana te dviju zbirki priča. Roman Ordesa (2018.) na hrvatskom je objavljen u izdanju Frakture i prijevodu Ele Varošanec Krsnik.

S autorom je u Hrvatskom glazbenom zavodu razgovarao književnik i urednik Roman Simić, koji je rekao kako je riječ o knjizi na mnoge načine atipičnoj, knjizi punoj ljubavi, koja čitatelja zavodi od prve stranice, knjizi u kojoj autor bez srama i straha progovara o najintimnijim stvarima. "Ta knjiga kreće iz emocije, ona kreće iz boli, a njezin je ključni alat sjećanje, kojim autor pokušava spasiti svoju obitelj od zaborava, na neki je način oteti smrti, prkositi smrti", dodao je.

Vilas je kazao kako je ta knjiga napisana kao jedno zakasnjelo pismo - pismo zahvale njegovu ocu i njegovoj majci; pismo koje je prekasno poslano i koje je prekasno stiglo, a koje je napisao iz opsesije, nužde da ispiše povijest svoje obitelji nakon što mu je umrla majka, a otac je već bio mrtav. Istodobno, dogodilo mu se da mu se raspao i brak, pa tako Ordesa, kako je pojasnio, "govori priču o čovjeku koji svjedoči nestanku dviju obitelji: one u kojoj je bio sin i one u kojoj je bio otac". Tada je shvatio važnost obitelji, shvatio da je čovjek bez obitelji na neki način skitnica, jer nema nikoga, jer je bez ljubavi - bez one vrste bezuvjetne ljubavi kakvu roditelji daju djeci. "To je priča o čovjeku koji je potpuno ostavljen na vjetrometini", rekao je Vilas.



U romanu Ordesa zatječemo čovjeka na pragu totalne dezintegracije. Živ je, ali je iznutra umro. Izgubio je sve, roditelji su mu mrtvi, brak mu se raspao. Prevalio je pedesetu, pisac je, ni uspješan ni neuspješan, prosječno zavidan i frustriran. Razmišljajući o smrti svojih roditelja, Vilas u knjizi nastoji ispričati što se točno dogodilo (ili što vjeruje da se dogodilo) s njime, njegovim ocem i majkom, s ljubavlju i brakom, s ljudima koje je poznavao i zemljom u kojoj je odrastao.

S četrnaest izdanja u manje od godinu dana te više od 150 tisuća primjeraka prodanih samo u Španjolskoj, Ordesa (2018.) je postala svojevrsni književni fenomen. "Pisao sam ‘Ordesu‘ uvjeren da sam odrastao u disfunkcionalnoj obitelji, obilježenoj brojnim mušicama mojega oca. No, onda sam, nakon što je knjiga objavljena, već u prvome tjednu dobio brojna pisma čitatelja koji su opsesije mojega oca prepoznali kao opsesije vlastitih obitelji", kazao je pisac. Vjeruje kako je to prepoznavanje dio privlačnosti koju roman ima za čitatelje. Također, Ordesa je knjiga o obitelji niže srednje klase kakva se počinje u Španjolskoj oblikovati u 70-im godinama prošloga stoljeća, obitelji koja pokušava preživjeti, čiji svemir čine vrlo skromne i jednostavne stvari. U tom smislu Ordesa je jedna univerzalna priča, naglasio je Vilas, jer je nakon Drugog svjetskog rata ta klasa bila svagdje ista, pa pretpostavlja da je možda i zato ta knjiga postigla golem uspjeh i izvan Španjolske.



Svoje likove, ljude o kojima piše, na neki je način "prikazivao u njihovih pet minuta ‘istine pred životom‘". Ili kako je to sam pisac kazao: "Kao da sam htio uzeti sok od tih likova, uzeti ono temeljno, osnovno iz njih." Pritom se razgolitio do kraja, pa tako govori i o svojem problemu s alkoholom, o problematičnom odnosu sa sinovima. Autor je također kazao kako je to činio donekle nesvjesno, iz osjećaja odanosti prema priči, "a ako je ta odanost zahtijevala od mene da se razgolitim, ja sam to napravio".

"Na neki sam način ispričao sve o sebi, i to s jednom zastrašujućom prirodnošću", rekao je Vilas. No umijeće pisanja upravo je u tome da pisac prevlada nelagodu i kopa još dublje kako bi ispričao priču koju želi ispričati - jer to je ono što piscu diktira život, smatra taj unikatni španjolsku pisac. U tom smislu Ordesa nikako nije autofikcija, kako ju, kako je rekao, često pogrešno tumače, već je ona uistinu autobiografska knjiga, naracija života bez ikakve namjere i želje da ga promijeniš. "Pisao sam i ljubavno pismo i pisao o istini, i mislim da to na neki način daje legitimitet mojem razgolićivanju u autobiografskom smislu", pojasnio je Vilas.

No, istaknuo je, ta knjiga istodobno i slavi život, a za njega slaviti život znači pisati. “Imam potrebu pisati svaki dan, to je moja opsesija, poput rituala, liturgije, molitve - to je moj način molitve koju upućujem životu: pisati svaki dan, jer ako ne pišem čini mi se da taj dan nisam slavio život”, rekao je pisac. U tom “slavlju života” pomaže mu i humor, “ruka koju pružam prema čitatelju i otvaram se prema njemu, pozivajući ga da se i nasmije tom životu”. “Mislim da ljudska bića ponekad imaju problem vrednovanja one osnovne, biološke, činjenice života. U svojoj književnosti pokušavam podsjećati na to”, zaključio je razgovor Manuel Vilas. (H/DJ)