Za početak, malo podsjećanja na neke od povijesnih činjenica. Dakle, Makedonija je država u jugoistočnoj Europi. Neovisnost je stekla 1991. godine kao jedna od država bivše Jugoslavije. Jedina je to zemlja koja je dobila neovisnost bez prolijevanja krvi. Zemlja koja ima zadivljujuću povijest. Ali i zemlja odnedavno s novim imenom dogovorenim nakon mučnih i dugih pregovora sa susjednom Grčkom, pa je danas ta balkanska država službenog naziva Republika Sjeverna Makedonija.

Inače, povijest kazuje kako drevno makedonsko kraljevstvo datira još iz 808. godine prije Krista (spomenut ću samo Aleksandra Velikog s kojim je Makedonija bila nekoć najmoćnija država na svijetu). Glavni grad Skoplje, procjenjuje se da je star oko 7000 godina. Zemlja ima složenu nacionalnu strukturu. Većinu stanovnika čine Makedonci, Albanci čine značajnu manjinu s oko 25 % udjela u ukupnoj populaciji, a potom dolaze Turci i drugi narodi. Kršćani i muslimani stoljećima žive ovdje i grade jedinstvenu kulturu.

U posjet Makedoniji krenula sam iz Albanije, nastavljajući moju turu po Balkanu. Rano ujutro ulice u Tirani uglavnom su neosvijetljene. Kratko se vozim po nedovršenoj autocesti koja će spajati glavni grad i obližnji Busemiju. Cesta kojom nastavljam vožnju uspinje se. Usko je, pa je vozač autobusa oprezan prilikom mimoilaženja. Vozim se dolinom planinske rijeke. Široko korito puno je šljunka. Odjednom se preda mnom otvara pogled na prostrano Ohridsko jezero. Čak 70 % njegove površine pripada Makedoniji, a 30 % Albaniji. Jezero se smjestilo između planinskih lanaca s obje strane makedonsko-albanske granice. Kontrola dokumenata traje neizmjerno dugo...

Napokon se ravnicom uz jezero spuštamo u grad Ohrid. Grad je kolijevka pismenosti južnih Slavena. Unutar gradskih zidina, koje su samo djelomično očuvane, ima 46 crkava, a kažu da ih je nekada bilo čak 365. Na glavnom trgu nalazi se veliki spomenik sv. Klementu Ohridskom. Ulazim u gradsku jezgru. Ispod nas vidljivi ostatci stare rimske ceste (Via est vita - Cesta je život!). Ubrzo vodič pokazuje velebnu kuću nekada najmoćnije ohridske obitelji Robi. Lijepa kamena kuća na dva kata impozantno ističe nekadašnju moć gospodara. Generacijama su muški članovi te obitelji bili vojni doktori, od Otomanskog Carstva do današnjih dana.

Potom odlazimo do episkopalne crkve sv. Sofije. Nakon jednog od brojnih potresa crkva je obnovljena 1036. godine, dakle petnaestak godina prije raskola kršćanstva (shizme). Pokraj sv. Sofije (ova riječ Sofija znači: Božja riječ/mudrost, a ne ime neke svetice) nalaze se dvije male crkvice (sv. Nikole i sv. Bogorodice) u kojima je u srednjem vijeku bila karantena (izolacija je trajala 21 dan). U jednoj su bili muškarci, a u drugoj žene. Zbog toga uz imena ovih crkvi stoji prefiks "bolnička".

Nedavno je neki čovjek kopao temelje buduće kuće na mjestu stare koju je srušio. Kopajući naišli su na ostatke jedne od starih crkava. Naravno, od nastavka gradnje nema ništa. Gradilište preuzimaju arheolozi koji ovamo dolaze iz cijelog svijeta. Drevna kultura posvuda samo izvire. Ljudi ne mogu sagraditi novu kuću, a da ne iskopaju nešto staro i bitno za povijest. Visoko iznad, na rubu grada, ostatci su lijepo očuvanog rimskog amfiteatra. U njemu se, kao i u Sv. Sofiji, održavaju poznate Ohridske večeri. Amfiteatar ima 18.000 mjesta, što ukazuje na veličinu grada još u rimsko doba. I grad i jezero prepoznati su kao UNESCO-ova svjetska baština. Taj rustikalno orijentalni izgled pomiješan sa starim jugoslavenskim socijalizmom i pomalo modernim izgleda uzbudljivo i nostalgično.



Sljedeće jutro krenula sam na lijep izlet brodom istražiti ovo drevno i dobro poznato jezero. Ohridsko jezero smatra se najdubljim i najstarijim jezerom u Europi. Procjenjuje se da je staro oko četiri milijuna godina. Jezero je bioraznoliko s mnogim vrstama slatkovodnih riba, od kojih neke endemske koje nisu pronađene ni na jednom drugom mjestu na svijetu. Krstarenje brodom bilo je najbolji način da se uživa u ljepoti jezera i da se s jezera vide poznate znamenitosti i crkve Ohrida, sve do Sv. Nauma.

Spuštam se do jedne od brojnih radnji u kojima se prodaju ohridski biseri i izrađuje nakit. Za samo pet Eura mogu se kupiti lijepe jednostavne naušnice s biserima. Kupujem nekoliko naušnica za sestre i prijateljice, a i sebi prelijepe crvene naušnice od ohridskih bisera (te su 10 eura). Vodič je ispričao kratku priču o proizvodnji ohridskih bisera. Obično se biseri dobivaju iz školjki u kojima se oko neke trunke oblaže sedef. Ovdje je to posve drukčije. U 19. stoljeću u Ohrid je došao izbjeglica s područja Bajkalskog jezera i donio tehnologiju izrade bisera. U jezeru živi jedna posebna vrsta malih ribica, baš kao i u Bajkalskom jezeru. S nje se skidaju ljuske koje izvanredno bliješte na suncu. Iz unutarnje strane školjke vadi se komadić sedefa i oko njega nanosi više slojeva na poseban način otopljenih ljuskica ove ribe. I tako se zapravo na umjetan način proizvode biseri. Izgledaju izvanredno. A to je i razlog zbog kojeg nisu preskupi. Lijepa ogrlica, naušnice i narukvica mogu se dobiti već za 100 eura.

Nakon kupnje obilazim unutrašnjost bazilike sv. Sofije. Premda se ulaz plaća dva eura, čovjek na ulazu me pušta besplatno nakon što se raspitao i od mene doznao da sam iz Hrvatske. Lijepa gesta. Unutrašnjost bazilike oslikana je u očuvanim freskama sa živopisnim motivima. Lijepo je, odiše smirujućim dostojanstvom.

Nakon toga vrijeme je ručku. U restoranu uz jezero naručujem odlično jelo: riblja čorba, gurmanske pljeskavice, šopska salata, bijela vješalica, lepinje i sok. Potom odlazim u slastičarnicu: koh preliven čokoladom, izvrsna ohridska torta, kava s mlijekom i kapučino. Zbog kratkoće boravka u Ohridu odustala sam od obilaska Nauma. To mi ostaje za neki drugi put, premda sam ga posjetila 1987. za vrijeme maturalnog putovanja.

Vrijeme se proljepšalo. Oblaci su nestali i u Ohridu je bilo sunčano. Tri sata vožnje do Skoplja. Putem lijepi krajolici osvijetljeni sunčanim zrakama koje se probijaju kroz oblake. Po dolasku u Skoplje kratka šetnja do središta grada koji je ukrašen golemim fontanama, velikim kipovima, vladinim zgradama, muzejima. Tijekom šetnje otomanski utjecaj osjeti se posvuda. Skoplje je dobra kombinacija stare otomanske arhitekture s lijepim primjerima islamske (hamami, niz značajnih džamija) i novije suvremene arhitekture (muzeji i hoteli). Grad dijele kršćani i muslimani koji se okupljaju u fascinantnoj Staroj čaršiji, najvećoj na Balkanu. Stara čaršija nudi lijep doživljaj s mirisima ulične hrane. Male trgovine u kojima se prodaje sve što možete zamisliti, od turskih slatkiša, čajeva, sladoleda do kotlića i kojekakvih drugih više ili manje neobičnih stvari.

Posjet čaršiji završila sam u malom tradicionalnom restoranu uz tursku kavu i baklavu. Nadam se da ovo nije bio moj zadnji posjet Makedoniji. I da zaključim jednim refrenom iz poznate pjesme Dade Topića: Kad si sam, kad je sve tužno, ti se sjeti nje, Makedonija ti pruža ljubavi sve!

Piše: Ina STAŠEVIĆ