Ne može se baš svatko pohvaliti prosjekom od 5,0 u svim razredima osnovne škole, prolaskom s odličnim uspjehom u zahtjevnoj Jezičnoj gimnaziji, a potom i peticama iz tri obvezna i jednog izbornog predmeta na državnoj maturi te visokim pozicijama na rang-listama svih fakulteta na koje se prijavio, u Zagrebu, Rijeci i Osijeku. To, međutim, može 19-godišnji Osječanin Marko Majnik, budući student logopedije na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

- Na državnoj maturi engleski sam riješio stopostotno te dobio pet i iz hrvatskog, matematike i psihologije. Donijelo mi je to prva mjesta na svim fakultetima na koje sam se prijavio izuzev odabranoga Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu, gdje sam na logopediji bio četvrti na rang-listi. O logopediji sam počeo sanjati još u drugome razredu srednje škole, a jezicima sam fasciniran odmalena. Jednostavno, studij logopedije je, prema mom mišljenju, nešto između jezika i medicine, o čemu sam samostalno istraživao, a, osim toga, podrazumijeva komunikaciju i dijagnostiku te rad s djecom i odraslima - kaže nam Marko, kojeg smo posjetili u njegovoj kući, punoj pohvalnica i priznanja. Svojedobno je bio i u izboru za Najosmaša (zbog čega ga je prije nekoliko godina satom nagradio i Glas Slavonije, nap. a.), a ove je godine među stotinu najboljih maturanata u Osijeku, što mu je donijelo nagradu Grada od 1000 kuna. Zanimljivo je da nastavu na daljinu, dok ju ostali učenici obično smatraju puno težom za usvajanje gradiva, Marko drži pozitivnom. Imao je, kaže, vremena razmisliti o dosta toga, pružala mu je puno više slobodnog vremena nego da je odlazio na klasičnu nastavu, a učenje je, prisjeća se, bilo puno lakše uz spoznaju da je lockdown i da nema kamo izlaziti s prijateljima.

Iako su mu drage sve, nagrade, priznanja i pohvalnice Marku ne znače onoliko koliko mu znači činjenica da je odlučio izabrati zvanje koje podrazumijeva pomaganje drugim ljudima. Markova majka Biljana, njegov životni uzor, tajnica je Udruge paraplegičara i tetraplegičara Osijek i godinama pomaže drugima. Uz to, Marko ističe kako mu je temelje znanja postavila, ali i usadila mnoge životne vještine učiteljica Danijela Grgurić u Osnovnoj školi Jagode Truhelke, a potom i razrednica Lana Hajduković te razrednica u Jezičnoj gimnaziji Mirna Kurtović. Kroz obje škole Marka su zanimala gotova sva područja i svi su mu predmeti jednako polazili za rukom. U srednjoj školi, dodaje, počele su ga više zanimati biologija i medicina, no ni ljubav prema jezicima nije jenjavala...

- Želja mi je nakon studiranja otvoriti privatni logopedski kabinet i pomagati drugima. Iako me jezici fasciniraju i godinama učim engleski, njemački, talijanski i latinski, želim da moj posao bude nešto što će pridonijeti društvu, nešto čime ću moći pomoći osobama kojima treba moja pomoć. Majka ima velik utjecaj na to, no uvijek mi je puštala da izaberem sam i podržavala me u mojim odlukama. Ona godinama pomaže osobama s invaliditetom i to je nešto čemu se divim, pa mi je bilo logično da prije izbora studija volontiram kod jedne logopetkinje - priča Marko, koji je nakon neposrednoga rada s djecom s autizmom i ostalim zdravstvenim teškoćama vezanima uz govor potvrdio svoju odluku o upisu studija logopedije u Zagrebu.

Ovih dana očekuju ga upisi, a potom i odabir nekog od studentskih domova u Zagrebu. S obzirom na uspjeh i činjenicu da je logopedija deficitarno zanimanje, Marko vjeruje da će "upasti" u neki od njih i jedva čeka vidjeti sobu koja će mu biti drugi dom.

- Onaj tko me ne poznaje dobro, pomislio bi da spavam s knjigom pod jastukom, no to nije tako. Jednostavno, stvorio sam radne navike još u osnovnoj školi, a tu su i roditelji, kojima sam nerijetko prepričavao naučeno gradivo i na taj bih način riješio 90 posto predmeta - kaže Marko, dodajući da o, kako ih nazivaju, teškim školama sluša odmalena. No njemu nikada nije bilo problem naučiti bilo koje gradivo, pa su mu i osnovna i srednja škola bile, kako se to kaže, kao pjesma. Ne strahuje ni od fakulteta, dapače, smatra da je teže "upasti" na fakultet nego studirati i završiti ga. Ističe da ima i "asa u rukavu", odnosno neizmjernu želju upravo za logopedijom, koja će mu, nada se, postati još izazovnija.

- Moram priznati da sam nekada svoje društvo "uništavao" pričama o školskim predmetima umjesto da na izlascima pričam o nečemu drugome, o nekim lakšim temama (smijeh). Moji su prijatelji na to naviknuli i moram priznati da mi nikada nisu prigovarali. Ipak, siguran sam da do početka akademske godine neću ni taknuti knjigu! Vrijeme je za tri mjeseca zabave i opuštanja - otvoren je Marko.

U šali zaključujemo kako je onda došlo pravo vrijeme i za djevojku.

- Ne bih imao ništa protiv. Osječanka ili Zagrepčanka, bitno da je onakva kakvu bih želio pokraj sebe - odgovorio je.

Sudeći prema tome da je sve što je dosad dotakno pretvorio u zlato, vjerujemo da će ovaj svestrani i marljivi mladić tako i nastaviti. Devetnaest mu je tek!