Piše: Nikola KUČAR

Prvotna ideja bila je, kao i proteklih nekoliko godina, napraviti polugodišnji pregled glazbenih izdanja, preciznije albuma, o kojima nismo pisali na stranicama TV Obzora u prvih šest mjeseci tekuće godine. No, s obzirom na to da sam poprilično razočaran ovogodišnjom produkcijom, plan je promijenjen pa umjesto toga donosim vam moju kompilaciju za ljeto 2021. A na njoj dvadeset i dva hita za sve generacije. Uživajte!

JUAN GABRIEL: Hasta Que Te Conoci (En Vivo Desde el Instituto Nacional de Bellas Artes)

l Neočekivani dar koji sam dobio jedne vesele večeri u obliku glazbene želje mojeg prijatelja pretvorio se u ovih prvih šest mjeseci ove godine u opsesiju koja me proganja, traži od mene potpunu koncentraciju i predanost dok slušam taj trenutak izvantjelesne čarolije meksičkog velikana Juana Gabriela koja se dogodila jedne davne prosinačke noći u Mexico Cityju. I svaku novo slušanje, a bilo ih je gotovo pa stotinu, za zebnjom čekam trenutak kada će se uključiti mariachiji ili pak ono njegovo pucketanje prstima prije nego što krene cijeli orkestar i zbor. Glazba u svoj svojoj ljepoti.



SONS OF KEMET: Hustle

l Hit godine. Trubači trče ispred melodije, skoro pa dubstep ritam nosi pjesmu u neslućene visine u kojoj gostuju Kojey Radical i Lianne La Havas, prema budućnosti koja, nadamo se, donosi promjene koje neće biti samo kozmetičke i televizijske (jer sjećate se što je recitirao Gil Scott-Heron ranih sedamdesetih), nego sustavne, koje će isprva doći iz nas samih, a tek onda proširiti se poput virusa diljem planeta. “Rođen iz blata s vrevom u meni.” Ponavljam, meni hit godine. Zasad.



SHURIK’N: Samuraï

l Iz ropotarnice povijesti, iz vremena kada se s naših opijenih ulica orila “Mare i Kate”, a mi bili 60 sekundi prvaci svijeta s one strane zatvorenih kapaka, na ovu listu dolijeće moćno rap čudovište koje, gle čuda, pjeva o gladi, bijedi i neprestanoj borbi koju vode manjine u zemlji nogometnih prvaka svijeta, tada a i sada, građena na semplu skladbe Brune Coulaisa “Le Jouet”, u kojoj se Geoffroy Mussard dokazuje kao vrhunski majstor flowa. Razbijajuće moćna pjesma koja nije ostarila ni dana.



SIOUXSIE AND THE BANSHEES: Painted Bird

l Siouxsie Sioux koja pjeva o vrištavim kljunovima jedne obojene i okaljane ptice, Robert Smith za gitarom koji stvara jedan od najpamtljivijih rifova koje je rock-povijest smetnula s uma, lelujavi bas koji tjera na ples i bubanj, taj divni reski bubanj koji reže poput krivnje, dolazi nam u goste s početka 80-ih donoseći nam sjećanje na neke od najdivnijih post punk-pjesama jedne nezaboravne heroine i svih njezinih pobočnika.



LEFTFIELD: Original

l Mračna i uznemirujuća. Neki su je prozvali smrću plesne glazbe. Genijalnost Neila Barnesa i Paula Daleya iz Leftfielda koja se skrila negdje na sredini njihova epskog debija “Leftism” i mijenja se svakih dvanaest taktova, uz zavodljivo lijeni mezzosopran Toni Halliday, tada još iz Curvea, ni nakon 26 godina i bezbroj slušanja ne prestaje oduševljavati bogatstvom zvukova koji nadolaze u valovima kroz vaše zvučnike, noseći vaše misli u neke davna vremena kada je elektronička glazba zvučala kao budućnost koju nećemo dočekati.



MERCURY REV: Vermillion

l Nevidljiva sila iza okretanja lišća, ljubav koja zvuči nemoguća, istinitije nebo izvan uskovitlanih oblaka i neke ptice koje ne odlaze na jug, sve to uz pratnju klavira i djevojačkog glasa Jonathana Donahuea, koji pjeva o ženi koja je snažna kao trojica uz gitaru Seana Thomasa Mackowiaka zvanog Grasshopper, koja vrišti o snovima kroz šumu zvukova koje je složio Dave Fridmann, povremeno uistinu zvuči nestvarno za sve što su ikada prije i poslije snimili. A snimili su puno toga vanserijskoga.

ANTONIO DOS SANTOS: Djal Bai Si Camin

l U proljeće 1968. godine brod prepun električnih glazbenih instrumenata isplovio je iz Baltimorea prema Riju De Janeiru, ali je usput nestao. Prema jednoj legendi, završio je u selu Cachaço na Zelenortskim Otocima. Rezultat toga, između ostalog, jest i ovaj kaleidoskopski urnebes ideja koje je snimio Antonio Dos Santos na svojem albumu “Bom Dia Nha Cretcheu” 1983. godine. Ako vas ova kozmička coladeira ljepotica zaraznog ritma ne natjera na ples, imate ozbiljan problem.



MICHEL SARDOU: J’accuse

l Optužujem muškarce da su zaprljali bujice, otrovali dječji pijesak i da neurotiziraju duše siromašnih. Optužujem muškarce za zločine bez oproštaja, u ime čovjeka ili religije, optužujem muškarce da vjeruju licemjerima. Pjevao je, između ostalog, 1976. godine u svojem hitu “J’accuse” Michel Sardou. No, nemojte dopustiti da vas ovaj brutalni direkt u lice odbije od zarazne melodije kakve smo mogli pronaći u najplesnijim hitovima Zdravka Čolića na prijelazu 70-ih u 80-te.



GRACE JONES: Private Life (Long Version)

l Nezaboravna Grace Jones u dub/reggae verziji pjeva stihove Chrissie Hynde četrdeset i koju godinu kasnije i zvuči još uvijek moderno, uzbudljivo i plesno. Idealna je za kasne jutarnje sate kada su noge već onemoćale od silnog plesa noć prije, a glad nikako da vas pogodi u želudac jer ispijate svoj 23. mojito, pa od silnog smeđeg šećera ne znate biste li se radije bacili u more ili u krevet. Ili možda otplesali još koji “sentiš” na plesnom podiju.



CAN: Vitamin C

l Poput vlaka koji prolazi kroz stanicu bez zaustavljanja, kao osjećaj da gubiš tlo pod nogama (ili ako baš hoćete da budem doslovan - vitamin C) dok te bas i bubanj provode kroz prisjećanja na krautrock velikane imenom Can, koji su svakome tko im je pružio šansu promijenili gledanje na glazbu, izokrenuli genski kod i podesili ga onako kako bi u originalu trebao i biti. Njihova najkonvencionalnija skladba neka vam otvori nove horizonte, a kada me sretnete u gradu, možete mi slobodno platiti pivo nakon toga. Ja sam svome prijatelju platio i više nego jednom.



BLOOD ORANGE: Time Will Tell

l Vjerojatno bi ova krasotica Devontéa Hynesa za mene zauvijek bila neotkrivena, iako sam navodno poslušao sve albume Blood Orangea, da mi ju Fraser i Caitlin nisu otkrili u šestoj epizodi predivnog serijala “Mi smo to što jesmo” Luce Guadagnina. Od tada je postala neizostavni dio svakog tuluma koje smo pohodili tijekom ove lude godine, bez obzira na to plesali mi stiskavac ili se prepustili koreografiji koju smo vježbali kod kuće. Jedna od najboljih Prince pjesama koje gospodin Nelson nije napisao.



ANOUAR BRAHEM: Vague/E la Nave Va

l O tuniškom oudistu Anouaru Brahemu mogli ste čitati nekoliko puta na našim stranicama. A jeste li se ikada odvažili ući u njegov svijet? Ovaj inovator klasične arapske glazbe snimio je 11 prekrasnih albuma, jedan ljepši od drugog. Moj osobni favorit svakako je “Le Voyage de Sahar” koji je snimio u suradnji s Françoisom Couturierom i Jean-Louisom Matinierom. A na njemu, na mjestu broj četiri nalazi se “Vague/E la Nave Va”. Šest minuta i devetnaest sekundi čiste genijalnosti.



ADRIANO CELENTANО: Storia D’Amore

l Razigrani klavir poigrava se s njegovom pričom o danu kada je ispao klaun pred njom na plaži, a onda već u drugoj strofi stigne gitara s ritmom kao iz vesterna za koji moj prijatelj kaže kako je zapravo preteča drum’n’bassa, pa onda sve ispočetka s malim dodatcima poput, recimo, gudača, talambasa ili trube koja nas uvjerava kako ova “Priča o ljubavi” zapravo nema sretan kraj. Adriano Celentano možda dolazi iz vremena naših davnih predaka, ali ima mnoštvo nezaboravnih pjesama koje zvuče modernije nego današnja glazba.

FREH KODJA: La Coladera

l Na kompilaciji “Habibi Funk 007: An eclectic selection of music from the Arab world” njuškala poput mene, u potrazi za novim, preciznije, neotkrivenim zvukovima mogu pronaći 16 nezaboravnih melodija koji se najbolje mogu opisati kao arabic zouk, alžirska coladera ili pak libanonski AOR. Izdvojiti samo jednu pjesmu s kompilacije veliki je grijeh, no ova ritmom, mandolinom i trubom opsjednuta “La Coladera” Alžirca Freha Kodje prava je disco poslatica.



BICEP: Atlas

l Možda je do ritma, možda do tog prekrasnog ženskog vokala koji je zapravo sempl Ofre Hazine “Love Song”, spoznao sam kasnije, pa me je kompletan paket neodoljivo podsjetio na jedan od meni najdražih albuma elektroničke glazbe imenom “In Sides” braće Hartnoll, poznatijih kao Orbital. Ali od prvih taktova ovog plesnog techno/trance monstruma, moje se misli nisu mogle usredotočiti na ništa drugo nego jedino što sam mogao, ali i želio, jest pratiti ih poput Alise u svijet čudesa.



BLACK COUNTRY, NEW ROAD: Sunglasses

l Kao ples pred zoru obuzetog mladića na srednjoškolskim tulumima na kojima se slušala glazba uz koju se nije moglo plesati ni pjevati, nego se samo osjećati kao nepozvani gost na tuđim vjenčanjima, negdje između srama i života bez istog, “Sunglasses” - ta epska devet i pol minuta dugačka odiseja - želi postati upravo ta pjesma uz koju ćemo skinuti maske i prepustiti se ritmu da nas nosi u sredinu sobe na naguravanje s ostalim znojnim i pijanim tjelesima.



ALFREDO ZITARROSA: El Violín De Becho

l Gitara koja plete finu čipku nostalgije, jecajuća tema violine koja lomi iluzije i parajući bariton urugvajske folk legende Alfreda Zitarrose, koji je zajedno s Violetom Parrom, Atahualpom Yupanquiom, Victorom Jarom i Mercedes Sosom proslavio nueva canción, tvore sanjarski lijepu “El Violín De Becho” o surovoj vezi između glazbenika i njegove violine, koja nažalost ne može biti čovjek koji ne spominje tugu, čežnju i ljubav. Klasik latinoameričke glazbe koji vjerojatno nikada niste poslušali.



ARAB STRAP: I Was Once a Weak Man

l Ništa se nije promijenilo od kada smo se posljednji put družili prije šesnaest godina, u njihovu svijetu, odnosno pjesmama prepunima prljavog i izopačenog seksa te, naravno, smrti. Arab Strap vratili su se sa sjajnim albumom na kojemu je jedanaest britkih, pomalo uvredljivih pjesama, koje ih pokazuju kao majstore cinizma, odvažnih da vas povedu za ruku na mračniju stranu ljudskih poriva, u kojemu smisao za humor, romantičnost i beskompromisnost idu pod ruku uz kajanje i mudrost koje plešu striptiz. Dragulj zvan “I Was Once a Weak Man” jednostavno morate doživjeti.



DR.DRE feat. EMINEM and XZIBIT: What’s the Difference

l Charles Aznavourova “Parce que tu crois” romantična je i sanjarska ljepotica čiji ritam povremeno poskoči te u slušatelju izazove neočekivanu ugodu. Nije stoga ni čudno da je semplirana čak 14 puta, bar ono što Wikipedija zna, no najpoznatija verzija, svakako je ona Dr. Drea. Objavljena na albumu “2001” i usporena do krajnjih granica, “What’s the Difference” ogledni je primjerak kako je dotični nekoć imao magični producentski dodir. A ako vas danas, slučajno, vrijeđaju stihovi, postoji i radioverzija.



ORNELLA VANONI: L’Appuntamento

l Kakav aranžman! Kakav sklad čežnje, tuge, iščekivanja i uzbuđenja koje donosi novi susret s voljenom osobom dok su misli u oblacima, a nepoznati ljudi prolaze pored tebe. Taj motiv na gitari ili možda mandolini, nije zapravo ni bitno, nenametljivo nas nosi u naručju lagano do refrena, do tih melankoličnih violina, a onda kao da čujem flautu ili možda klarinet te se sjetim vespe i azurnog sakoa i špagerica koje nikad nisam imao. Slušati Ornellu Vanoni kako pjeva “L’Appuntamento” čovjek se lako izgubi u sanjarenju.



PENNER + MUDER: Presence of Another Man (Original Mix)

l Dvojac Penner+Muder najpoznatiji je po izdanjima na Moodmusicu, gdje je redovito izbacivao kvalitetnu elektroničku glazbu koja je svoje uzore pronalazila u čikaškom houseu i detroitskom technu. “Presence of Another Man” neodoljivi je djelić njihove glazbene odiseje kroz koju nas vodi hipnotički vokal koji je možda “posuđen” od nekog davnog soul hita s Motowna ili možda ipak ne, no koga uistinu briga kada noga ne prestaje cupkati uz ovu deep house ljepoticu objavljenu na EP-ju “Another”.



OLIVIA RODRIGO: Drivers’s License

l Kakva bi to kompilacija bila kada na njoj ne bi bio najveći hit godine, ako je vjerovati stranim medijima. Debi singl američke glumice i pjevačice, Disneyjeve zvjezdice iz serijela “Bizaardvark”, već je u prvih nekoliko tjedana nakon objavljivanja proglašen pjesmom godine. Ova melodična i filmska pop-balada priziva u sjećanje najljepše trenutke “Melodrame” Lorde i “Fearless” Taylor Swift, a tuga u njezinu glasu povremeno odlazi u igraonicu u kojoj se nekoć svaki dan provodila Lana Del Rey.