Albanija je u Europi jedna od turistički najmanje razvijenih država. Razlog je u činjenici da je dugo godina bila pod diktaturom staljinističkog vođe Envera Hoxha (Hodže). Paranoja ovog čovjeka dovela je do potpune izolacije zemlje. Povjerenje i podršku država je u tom razdoblju imala jedino u tadašnjem Sovjetskom Savezu. No ta su vremena davna prošlost, Albanija je danas demokratska zemlja, doduše s mnogo problema, ali na putu da postane razvijena i moderna europska država na putu prema članstvu u Europskoj uniji.

Nisam vjerovala da ću ikada putovati u Albaniju i upoznavati njezine krajeve i ljude. No, kako se sve mijenja, tako je propao i taj totalitarni sustav, koji je ljude ove zemlje držao u izolaciji od preostalog svijeta. Nakon što su otvorene granice, moguće je nesmetano putovati u Albaniju, a njezini državljani neometano posjećivati druge države.



S obzirom na Albaniju nekad i danas, nije zgorega podsjetiti se burne prošlosti te zemlje. Ime Albanija vjerojatno je povezano s latinskom riječi alba, što znači bijelo ili svijetlo. Prvi se put to ime spominje kao ime ilirskog plemena u zapisu Ptolomeja 130. godine nakon Krista. Današnje službeno ime države Shqipëria pojavljuje se u vrijeme turskih invazija. Od 1928. zemljom je vladao Ahmed-beg Zogu, do 1938. godine, kada je Albanija postala marionetska država Italije. Za vrijeme Drugog svjetskog rata albanski fašisti pomagali su Talijanima u njihovoj invaziji na Grčku (listopad 1940.) i čak sudjelovali (iako u vrlo malom broju) u muslimanskim formacijama koje su pomagale njemačkim SS trupama u suzbijanju pokreta otpora u Albaniji i državama bivše Jugoslavije.

Komunisti su preuzeli vlast u studenom 1944. godine, pod vodstvom Envera Hoxhе. Od 1945. do 1990. godine Albanija je imala jedan od najrepresivnijih režima u Europi. Svi njezini protivnici su eliminirani. Tijekom više desetljeća partijske strahovlade albanski je diktator stvarao i uništavao odnose s Beogradom, Moskvom i Pekingom, prema svojim osobnim interesima i raspoloženjima. Nastupila je izolacija zemlje, najprije od strane zapada (zapadna Europa, Kanada, SAD), a poslije i od istočnog bloka.

No svemu dođe kraj, pa makar i prirodnim putem. Godine 1985. Enver Hoxha je umro, a naslijedio ga je Ramiz Alia. Dopustio je pluralizam, njegova je stranka pobijedila na izborima 1991. godine i bilo je jasno da se promjene ne mogu zaustaviti. Na općim izborima1992. pobijedila je demokratska stranka. Od 1990. Albanija je orijentirana prema zapadu. Skupa s Hrvatskom Albanija je od 2009. članica NATO saveza, a u lipnju 2014. dobila je status zemlje kandidatkinje za EU. Ministri i ministrice EU-a nadležni za europske poslove 24. ožujka 2020. postigli su politički dogovor o otvaranju pregovora o pristupanju s Albanijom i Republikom Sjevernom Makedonijom. Sve to međutim ne rješava goleme probleme u zemlji, osobito ekonomske. Albanska radna snaga nastavila je emigrirati u Grčku, Italiju, zapadnu Europu i Sjevernu Ameriku.

Kako god bilo, vratimo se u stvarnost i moj put u Albaniju... Zagreb u jutarnjim satima. Lagani povjetarac i lijepo vrijeme. Udobnim autobusom, doduše u posljednjem redu, vozim se autocestom prema Dubrovniku. Put je jako dalek, pa je sreća da kroz Hrvatsku imamo izuzetno kvalitetne ceste. Vrijeme se pomalo mijenja u oblačno. Na jugu Hrvatske ulazimo u BiH te ubrzo prolazimo kroz Čapljinu. Grad se čini urednim. Vozimo se prema Mostaru. Da smo ušli u BiH, vidi se po činjenici da nema više autoceste. Vozimo se uskim, zavojitim cestama. Posvuda uokolo nepregledni vinogradi. Uredno obrađeni niski trsovi, tipično za kamenito zemljište gdje nema vlage pa ni nametnika na lozi. Vozimo se rubom Mostara i produžavamo prema obližnjem Blagaju. Nakon stanke idući dan produžavamo prema Crnoj Gori, a potom i Albaniji.



I eto nas u zemlji orlova! Rano ujutro ulice su u Tirani uglavnom neosvijetljene. Tek one u središtu grada. Ustajem relativno rano i odlazim prema Beratu. Do Berata jednostavnom i ravnom cestom imam više od dva sata vožnje. Noću je grmjelo, sijevalo i kišilo. Ujutro je vrijeme bilo tmurno. Vozim se kroz predgrađa Tirane. Nova naselja jednakih kuća u izgradnji. Kratko se vozim po nedovršenoj autocesti koja će spajati glavni grad i obližnji Busemiju. Na većem dijelu buduće autoceste još su zemljani radovi. Cesta kojom nastavljam vožnju uspinje se u planinski dio. Usko je, pa je vozač autobusa oprezan kod mimoilaženja. Vozimo se dolinom planinske rijeke. Široko korito puno je šljunka. Mjestimice, bez neke vojničke logike, na osami ili usred sela bunkeri, ostatci zlokobne prošlosti! Neki su manji, za jednog, dva vojnika, a ima i onih većih za brojniju posadu. Navodno su neki međusobno povezani podzemnim tunelima. Bez nekog logičnog reda nepravilno su razbacani duž ceste, na malim uzvisinama. Na jednom velikom, s kojeg je dobar pogled na dolinu i mali gradić smješten uz rijeku, sjede dvojica i mirno jedu lubenicu, pljuckajući koštice uokolo. U nedavnoj prošlosti to bi bio posve nezamisliv prizor.

Napokon se ravnicom uz rijeku spuštamo u grad Berat podno planine Tomorr. Nekad drevno ilirsko naselje, najpoznatije po osmanskim kućama, danas grad od kamena koji se nalazi na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine. Unutar gradskih zidina smješteni su muzej, kraljeva džamija (16. stoljeće), pravoslavna crkva (16. st.), turski most iz 1780., što čini povijesno središte grada. Grad je podijeljen u tri djela - Gorica, Mangalem i Kalaja. Ranije je područje Mangalem bilo tradicionalno osmanska četvrt, a kršćani su živjeli preko rijeke u Gorici. Golem je to kompleks kamenih kuća, kamenih uličica. Većina starih kuća ima brojne kvadratične prozore, pa je mjesto dobilo nadimak - grad tisuću prozora. Iz donjeg grada strmim usponom penjem se kosim putom koji vodi po spiralnim kamenim ulicama koje povezuju impresivne kuće s krovovima boje kestena u osmanskom stilu, sve do dvorca Berat. Arhitektura je zadivljujuća.

Ljudi idu gore-dolje, zaustavljajući se da razgovaraju s prijateljima, neki igraju šah na otvorenom, a neki samo pijuckaju kavu. S tvrđave je lijep pogled na kuće koje se spuštaju uz obronke poput puzavih vinovih loza. Krajolik oko Berata karakteriziraju dramatične planine i klisure. Berat je unikatan. Dvorac i zidine uokolo.

Neki domovi pretvoreni su u male butik hotele sa samo nekoliko soba, suvenirnice, restorane s četiri do pet stolova. U trgovinama se mogu kupiti sirevi, marmelade, suho meso. Posjetila sam i malu manufakturu sira. Unutra su police s mnogo kozjeg sira. Neki od njih s divljim kupinama. Naučila sam da je bijeli sir kozji, žuti kravlji. Čak je bilo i sireva uronjenih u barele crnog vina. Obilazak sam završila u malom restoranu kušajući piletinu u jogurtu, pripremljenu u glinenoj posudi.

Tri dana boravka u Beratu bila su sjajna za rafting i istraživanje agroturizma. I završit ću ovu priču jednom tradicionalnom albanskom poslovicom, poučnom za svakoga, pa i nas u Hrvatskoj, koja kaže: "Opeklo ga je mlijeko, pa sada puše i na jogurt." Pametnome dosta.

Piše: Ina STAŠEVIĆ