Nedavno sam razgovarao s Elizabetom Šelevom, sjajnom profesoricom teorije literature na skopskoj univerzi, jednoj od najozbiljnijih teoretičarki na ovim prostorima, deklariranoj feministici, pa smo, između ostalih tema, razmijenili mišljenja i o trenutačnim trendovima u literaturama bivše nam države. Naime, ni Elizabeti ni meni nije prihvatljiv kriterij kojim se vode naše izdavačke kuće kada donose odluku o tome koje bi to knjige trebalo prevesti s hrvatskog na makedonski jezik i obrnuto - najčešće to nije kriterij izvrsnosti!

Nemamo iluzije da naše lamentacije imaju bilo kakav performativni učinak. No, i uz tu "nesretnu svijest", mi ne odustajemo od naših neobvezujućih lamentacija, koje ne samo što su legitimne nego djeluju poput jedne dobre intelektualne terapije - nikome ne nanose zlo, a nama čine zadovoljstvo, ugodu… Ovdje neću reći koje su to knjige koje bismo voljeli da budu prevedene na makedonski jezik, ali zato mogu reći da smo zaključili kako bi bilo poželjno kada bi se hrvatska čitateljska publika mogla upoznati s bar jednim romanom makedonske književnice Kice Kolbe, koja još od 80-ih godina živi i djeluje u Njemačkoj [1].


A što se, pak, trendova tiče, nas smo dvoje mudro zaključili da su obiteljske sage opet u modi [2]. Naime, kada nešto godinama sustavno razarate, dekonstruirate, a upravo su obitelj i brak bili jedni od najčešćih objekata tih radikalnih dekonstrukcija, onda se može očekivati da će se u jednom trenutku od jedne takve destruktivne prakse morati odustati jer se, u međuvremenu, spoznalo da ta ideja obitelji, bez obzira na sve okolnosti, na sva moguća iskušenja, ipak ima smisla, jer tu ideju ni jedna druga ideja nije u mogućnosti na adekvatan način supstituirati. Na veliku žalost svih naših postmodernista, svih naših alternativaca, na sve one koji još uvijek misle da su ideje koje su promovirane krajem 60-ih godina i dalje moguće!


Nekako u isto vrijeme u ruke mi je igrom slučaja dopao neki tibetanski test, gdje je jedno od pitanja u tom zabavnom testu bilo kojim biste redoslijedom poredali sljedeće životinje: kravu, konja, tigra, ovcu, svinju. Mi smo na prvo mjesto odlučio staviti konja, a onda smo u objašnjenju pročitali da oni koji u toj skali vrijednosti životinja preferiraju konja, zapravo, imaju pozitivan odnos prema ideji obitelji, dok recimo oni koji su na prvo mjesto stavili svinju njima je u životu najviše stalo do novca. Zaboravili smo koje vrijednosti preferiraju oni koji bi izabrali tigra, kravu ili ovcu!

Ako je vjerovati spomenutom zabavnom tibetanskom testu, to bi onda trebalo značiti da ni nama liberalima ideja obitelji i nije nešto strano! No za prikaz romana "Bijelo se pere na devedeset" (Naklada Ljevak, 2020.) posvema su nebitni naši vrijednosni sustavi, naše preferencije. Jedino možemo zaključiti da se i autorica spomenute knjige Bronja Žakelj, slovenska književnica, upustila u jednu ležernu deskripciju i jedno bolno propitivanje odnosa unutar svoje obitelji: "Ovaj se roman zasniva na autobiografskim činjenicama, no priča je literarizirana. Autorica je tijekom stvaralačkog procesa posezala u sjećanje, zato djelo nije nužno točan odraz stvarnih činjenica i događaja" (str. 6).


Doduše, kao što sam već napomenuo, mnoge od tih obiteljskih epizoda uopće nisu ležerne, ne pripadaju samo svijetu dokolice, tu se, prije svega, radi o traumatičnoj činjenici da je Mita, majka pripovjedačice, teško bolesna i da se pripovjedačica u ranoj dobi suočava s tom neugodnom spoznajom. I upravo će ta neugodna spoznaja, o bolesti iznimno bliske i drage osobe, biti lajtmotiv ovoga romana, pa će se onda kroz tu optiku promatrati i sve ono što čini svijet/mikrokozmos djevojčice Bronje, koja u to vrijeme pije Deit, jede Eurocrem i navija za Bojana Križaja. A, usput, sa svojim mlađim bratom Rokom, svakoga 25. svibnja ponosno prati prijenos u čast Titova rođendana, gdje jugoslavenska mladost igra, pleše i pjeva u čast najvećeg sina naših naroda, a kada se ne gleda televizija i crtani filmovi i ne ide u školu, onda se Rok i Bronja igraju lopova i žandara, a neko drugi prevrće palančike…


I u ovome romanu, baš kao i u romanu Marine Šur-Puhlovski [3], vraćamo se u prošlost, u ovome slučaju, u 70-e i 80-e godine prošloga stoljeća te iznova se podsjećamo na jedno vrijeme, koje nam se iz ove "pomaknute perspektive" čini puno boljim nego što je ono, zapravo, bilo. Ali to nas uopće ne bi trebalo činiti previše nesretnim. Konačno, nije u pitanju nikakva nostalgija prema bivšoj državi, nego je ovdje isključivo riječ o žalu za vremenom u kojem smo bili mladi, razigrani, bezbrižni, jer su naši roditelji bili ti koji su se brinuli za nas, koji su rješavali većinu naših problema: "Ti i Dada se puno svađate, zato što je on tvoja mama. Ponekad se svađate zbog kruha s margarinom koji namaže meni i Roku, a onda ga još pospe šećerom, ponekad zbog Albert keksa, na koje nam namaže marmeladu od marelice. 'Ma šta ih toviš kao praščiće', kažeš tada" (str. 10-11).


Inače se uz većinu djetinjstva, u pravilu, vežu isključivo pozitivne emocije/atribucije - velika većina djetinjstva pripada onim sretnim vremenima naših života. Moglo bi se reći da djetinjstvo predstavlja lirske pasaže u našim životima. Oni prozni i dramski rezervirani su za neka druga vremena, vremena zrelosti i starosti. O svemu tome, i mnogim drugim, puno ozbiljnijim detaljima, možemo čitati u ovome romanu. Doduše, ovoj autorici ne pada na pamet da svoju priču optereti nekom teškom životnom filozofijom. U romanu "Bijelo se pere na devedeset" dominiraju kratke telegrafske informacije bilo o odnosima unutar obitelji ili o zbivanjima u svijetu: "U siječnju kažem tati: Preselit ću se u stan na Grbi. Kupili smo ga za mene, zar ne? Da, tvoj je, kaže tata i ode po ključeve" (str. 222), ili "Rok i ja volimo ići na krov. (…) Preko ograde gledamo Fumu pa vam kažemo kakvo će biti vrijeme. Rok i ja volimo i susjedovog psa koji je na lancu. Često ga podragamo. Čim se probudim, idem k njemu. Kažeš mi da su te kraste na njemu šuga" (str. 99).

Doduše, i za ovaj roman vrijedi ista ona objekcija koju sam već navodio prilikom čitanja romana Marine Šur-Puhlovski "Zbogom djevojčice" - je li moguće literaturu svesti samo na jedno relativno logično nizanje događaja iz vlastitog života, ma koliko god je to "nizanje" šarmantno, duhovito? No, bez obzira na ovu usputnu objekciju, trebate svakako pročitati ovaj iznimno pitko pisani roman unatoč njegovoj nimalo jednostavnoj središnjoj temi - bolesti Mite, majke pripovjedačice...