Peti studijski album Tamare Lindeman ispunjen je bujnim, ponekad prebogatim aranžmanima koji, povremeno imam taj osjećaj dok kročim kroz "Ignorance", želi u goste pozvati kompletno slušateljstvo koje još uvijek ima volje pružiti priliku glazbenicima koji svoju inspiraciju traže u sjećanjima na neka možda ne tako davna vremena, kada su Abbine pjesme nosile nadu bez obzira na to koliko patosa imale u sebi. Kanađanka rođena u Torontu na svojem novom studijskom albumu elegantno igra na granici između tuge i ljepote, dajući nam na dar deset snenih pjesama uz koje se možete slobodno prepustiti dnevnim sanjarenjima o vremenu koje je tako davno iza nas. Njena folk-prošlost, a moguće i budućnost, na ovoj je ploči obogaćena sintesajzerima, gudačima i udaraljkama koje živahno podsjećaju na sofisticirani pop 80-ih, dok stoje čvrsto nogama u modernom okruženju nudeći nam svoju srce na dlanu.

I mogao bih sada spomenuti gitaru u uvodnoj "Robber", čija bi atmosfera mogla oživjeti i kasnije albume Roxy Musica, tjeskobu ljepotice imenom "Loss", ili skoro zaraznu lepršavost "Separated", ali onda bih napravio veliku nepravdu prema ostalih sedam pjesama, koja svaka nudi njezin osobni pogled na izlaz iz krize koja je možda povezana s neuspjelom ljubavnom pričom, a možda kao krik slobode u ovim turobnim vremenima. Zapravo kada bolje razmislim, slušanje "Ignorance" je poput ugodne nedjeljne šetnje pokraj rijeke, dok prvi vjesnici proljeća još sramežljivo pokušavaju razbiti sjećanja na dugu, hladnu zimu. "I will not help you not to feel/ To tell yourself it was not real/ And only fools believe/This is what the songs are for/ This is the dirt beneath the floor", pjeva Tamara, gotovo šapće u nestvarno melankoličnoj "Tried to Tell You", koja podsjeća na krhkost naše svakodnevice pokušavajući istovremeno dati odgovore na neugodna pitanja koja nas sve tište.