Objavljeno 2. prosinca, 2020.
Kada ugaziš u svoje šezdesete (k tomu si i rođen 60-ih), sve više postaje neizbježno, gotovo prirodno, izvlačiti uspomene i sjećanja iz zaprašenih kutijica pospremljenih uz rub staze kojom si došao do trenutka i do mjesta na kojemu se sada nalaziš.
Ja se, evo, nalazim ovdje i sada: u Osijeku, na njegov dan. A danas je Dan grada Osijeka.
Dogodio mi se Osijek
I upravo se navršava - to znaju oni koji me malo bolje poznaju - 45 godina otkako se moja obitelj (sveudilj i skupa sa mnom, tada petnaestogodišnjakom) iz Vukovara doselila u Osijek. Zemljopisno gledajući, nije to bila neka spektakularna seoba: sjeo sam uz sestru i nekoliko putnih torbi naguran na zadnje sjedalo stojadina i za pola se sata našao samo tridesetak kilometara sjeverozapadnije od Vukovara.
Međutim, u svakom drugom pogledu, dolazak u Osijek za mene je bio grandiozan pomak, u životu jednog tek završenog osnovnoškolca usporediv s pomakom tektonskih ploča i čitavih kontinenata. Jer, Vukovar - i to znaju oni koji me malo bolje poznaju - za mene je bio i zauvijek ostao nedostižan simbol idealnog, čistog i nevinog djetinjstva, posebne ljepote spoja ljudskog, prirodnog i arhitektonskog raja. I mislio sam da ga nikada nijedan drugi grad neće moći ni približno zamijeniti.
A onda… onda mi se, u godinama punog zamaha mojeg momčenja i sazrijevanja, dogodio Osijek 70-ih i 80-ih. Dogodio mi se Osijek koji u prvoj godini življenja u njedrima njegovih parkova i naselja, na njegovim bulevarima, ulicama, promenadi i obalama, još nisam stigao ni napola proći pješice i biciklom, a kamoli ga zavoljeti - a on je već zavolio mene. I zaveo me, opojno i neodoljivo. Očarao me i začarao, baš kao što je i mnoge generacije prije i poslije moje.
Bili su u tim vremenima oko mene i ljudi, moji tada novostečeni znanci, prijatelji i vršnjaci, moji profesori u "Sari Bertić", bile su ljubavi, bile su najljepše djevojke na svijetu, bila su prva buntovništva, bilo je kešanja na tresku, bilo je ljetnog rinovanja od Pampike do Želje, bilo je taljenja butri, bilo je autohtonog osječkog rocka u Radnjaku i Želji, bilo je neponovljivo genijalnih legica i lega iz gimbe, bilo je masnih bureka u 4 ujutro na kolodvoru nakon Tufne, bila je Drava koja možda nije imala miris i širinu vukovarskog Dunava, već nešto posve drugo, na svoj način još bolje…
No, iznad svega i svih, bio je tu Osijek: grad koji je imao svoju opipljivu osobnost, lik i karakter, grad koji je imao šarm, životnost, dušu i osmijeh. Grad iz kojega se nevoljko odlazilo i u njega strastveno vraćalo.
Sve mi je dao
Grad koji me je očarao.
I još uvijek sam, 45 godine poslije, neizlječivo očaran njime.
Dao mi je u gotovo pola stoljeća zajedničkog druženja sve što u životu smatram svojim i dobrim: prijatelje, ljubavi, znanje i kulturu, estetiku i filozofiju ravničarskog ležernog življenja; dao mi je dvije najljepše kćeri, najbolji poziv i posao, dao mi je moje pse i mačke, dao mi je glazbu i ljude s kojima ju mogu svirati i slušati. Dao mi je ženu uz koju - već ovako star - želim ostarjeti.
A ja sam tom šarmantnom, dobrom, gostoljubivom Osijeku skromno vraćao kako god sam najbolje znao i mogao. Štoviše, čak je i to nastojanje da mu dobrim uzvratim za dobro koje sam od njega primio Osijek više puta prepoznao, priznao, pohvalio i nagradio.
Hvala ti, Grade, za sve što smo jedan drugome dali.
Ostani lijep i mlad.
I sretno ti bilo ubuduće.
Piše: Igor BERECKI, liječnik
Dolazak u Osijek u životu jednog tek završenog osnovnoškolca bio je usporediv s pomakom tektonskih ploča