Možda zvuči otrcano, ali postaviti izložbu - u galeriji, posebice u muzeju - znači da posjetitelji vide samo vrh sante leda. Kod umjetnika tomu prethode mjeseci, godine rada, stvaranja, promišljanja, razmišljanja, proučavanja, a kod marnih muzealaca gotovo je posve isto, osim možda one kreacije u doslovnom smislu riječi. Kad se usto radi i o nečem prekrivenom prašinom ili čak velom tajni, nema tomu kraja.

Iako još uvijek ne zna je li "kraj" blizu, dr. sc. Marina Vinaj (jedna od četvero autora izložbe i voditeljica zbirke u Odjelu knjižnice) danas više nego zadovoljno najavljuje izložbu Priča o nezaboravu - Ostavština Hermanna Weissmana u muzejskim institucijama Osijeka, čije je otvorenje u Muzeju Slavonije planirano za 29. listopada. Nakon što su najavili izložbu, predavanjem Sačuvani dijelovi ostavštine Weissmanna obilježeni su Dani europske baštine 2020.

- To je ono što nas kustose, knjižničare, pedagoge, dokumentariste motivira: naši posjetitelji dođu na gotovu priču, dotjeranu izložbu, predmeti skockani u vitrinama, legende uredno napisane, s tu i tamo kojim tipfelerom. Sve je, dakle, tada zbigecano. No mnogo toga svemu tomu prethodi, od sastanka na kojem netko kaže: Mogli bismo... - počinje dr. sc. Vinaj priču koja se rodila jednog posve običnoga radnoga dana u Muzeju.

Muzealci pojedine zbirke, obrađujući ih dugo godina, nastoje publicirati, ali i predstaviti. Jedna od njih je i zbirka odvjetnika Hermanna Weissmana, koja je u Muzeju Slavonije u nekoliko odjela (umjetničkog obrta, numizmatike, knjižnice) pohranjena od kraja Drugog svjetskog rata. Dio umjetničkih predmeta nalazi se i u Muzeju likovnih umjetnosti. Ti znani predmeti leže u dvjema osječkim čuvaonicama. Svaki od tih predmeta krije predivnu priču. Zaljubljenica upravo u takve priče, knjižničarska savjetnica Marina Vinaj krenula je njihovim tragovima.

- Kolegice Andreja Šimičić, Ivana Knežević Križić i ja odlučile smo pokazati nekoliko predmeta iz Odjela umjetničkog obrta i Knjižnice. Zbirka je bila registrirana, popisana, a neki nam vrag nije dao mira - kaže uz smiješak Marina Vinaj, pa nas je zanimalo je li to bio neki konkretan "vrag" koji ih je uznemirio.

Iza Marine Vinaj tri su desetljeća rada u MSO-u, a dugo je tik do njezina ureda bila smještena knjižnica Hermanna Weissmana. Priznala nam je da ju je to kao muzealku i knjižničarku intrigiralo, a priča o poznatom odvjetniku nikada do kraja nije bila ispripovijedana. Uvijek je postojala neka tajna.

- Studentima rado pričam o obiteljskim knjižnicama, koje su, poput obiteljskog servisa ili komada namještaja, pune tajni i kada počnete otvarati te knjige, razotkrivate dijelove tajni tih obitelji, što su čitale, što su voljele, što su poklanjale. Uz obitelj Weissman uvijek se vezala neka mističnost i kada bih ostala sama u Muzeju, dugo pišući, uvijek mi se činilo da Hermann, Tesa ili Zdenka tapkaju uokolo. Je li to bila škripa starih drvenih dasaka ili njihov duh? Uistinu mislim da lebdi negdje nad nama - poetično zbori dr. sc. Vinaj, oduševljena zbog obiteljske priče koju su počeli razotkrivati. Jedna je to od niza tužnih, neispripovijedanih priča o stradalim Židovima u Osijeku.

Željeli su zaokružiti tu priču. Građa je došla i iz Državnog arhiva u Osijeku, pa i Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, mnogo su toga pronašle muzealke i počele uključivati ostale kolege u projekt, koji se na kraju prometnuo u istraživački, izložbeni, izdavački. Svoj su obol dali (i još uvijek to čine) i kustosica Gabrijela Baričić, viši kustos Grgur Marko Ivanković iz Povijesnog odjela, kustos Branislav Miličić, voditelj Odjela numizmatike te kustosi MLU-a Ivan Roth i Martina Gavran Španiček.

- Svaka izložba ima i svoju istraživačku stranu. Poslagavši dokumente spoznali smo da je bogata zbirka Hermannu Weissmanu trebala biti oduzeta. Rođen 1884., s braćom je Karlom i Srećkom odrastao u Virovitici, uz oca Jakoba, bogatog trgovca, koji je sinovima omogućio školovanje. Hermann je pravo završio u Beču i Zagrebu, liječnik Karlo se nakon studija u Beču specijalizirao u Berlinu i bio suradnik u Batoryjevu sanatoriju, a Srećko je ostao s ocem. Hermann otvara 14. odvjetnički ured, 20-ih se ženi Terezom Stein, nedugo zatim dobivaju kći Zdenku. U obiteljskoj kući na Gajevu trgu 4 živjeli su lijep građanski život do nemilih ratnih vremena, kada su se kao Židovi našli na udaru. Imovina im je trebala biti oduzeta, no mudri prof. Bösendorfer, tadašnji upravitelj Muzeja, spasio je muzejsku građu. Poznavao je Hermanna, koji je bio aktivan i u ostalim kulturnim institucijama, od Arheološkog kluba, tj. Društva prijatelja starina "Mursa", a bio je neko vrijeme i član masonske lože Budnost. U to su vrijeme građanske obitelji imale bogate knjižnice, skupljale su umjetnine, a Hermann je bio i numizmatičar. Tu bogatu zbirku spasio je poklonivšu ju Muzeju. Nije bilo lako, a prof. Bösendorfer borio se i da građa ne završi u Zagrebu ili ne bude zaplijenjena.

- Nakon rata braća potražuju dio oduzete imovine. Dio građe dobivaju, a dio ostaje kao kulturno-povijesna vrijednost. Upravo tu je predivna poveznica obiteljskih fondova, koji u određenom trenutku postaju dio povijesti grada. Ova zbirka raznovrsnog sadržaja uključuje i 70-ak umjetničkih djela te prekrasna numizmatička zbirka od možda i 200-tinjak predmeta, a koja je tek trećina njegove zbirke, ostaju u Muzeju. Preostali je dio u obitelji i upravo smo to nastojali pohvatati. Iako su često dijelovi tih zbirki bili izlagani na brojnim izložbama, ostavština je čekala od 1945. da prvi put bude predstavljena u kontekstu Hermanna Weissmana, s njim u fokusu - kaže suautorica izložbe.

Knjige iz ostavštine bile su čitane tijekom godina i svako to posezanje za nekim primjerkom na neki je način oživilo i obitelj Weissman. Isto vrijedi i za umjetnine, koje su izlagane i u MSO-u, ali i u drugim ustanovama.

Pitanje koje visi nad ovim zanimljivim projektom je - zašto se čekalo 75 godina.

- Ponekad vremena nisu bila za ovakvo razotkrivanje, a i mogli smo izložbu postaviti vrlo jednostavno. No imali smo jako dobre sugovornike, u prvom redu članove Židovske općine Osijek, koji su nam otvorili svoj arhiv, kao i vrata u Zagrebu, a tomu trebamo dodati aktualnu izložbu Priče Židova u Kulturnom centru. Zanimanje postoji, a priča o Hermannu Weissmanu nikada nije bila ispripovijedana. Uvijek nas je zanimalo što je bilo s njegovom obitelji, jer se pisalo da je stradala u Auschwitzu - objašnjava dr. sc. Vinaj. Jedna od osoba s kojom su surađivali bila je i dr. sc. Ljiljana Dobrovšak, znanstvena savjetnica Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar", koja piše o Židovima u Osijeku, iščitali su literaturu Osječanke, dr. sc. Zlate Kerže o Židovima. Doznali su mnogo toga i zanimalo ih je jesu li doista članovi obitelji stradali u Auschwitzu pa su kontaktirali Saru Ranogajec i Mariju Poplaša - Osječanke zaposlene u Državnom muzeju Auschwitz-Birkenau. U međuvremenu su se pojavile neke priče da je 1943. Weissman bio živ i da se kao i njegov brat sklonio u sanatorij Đure Vranešića. No potvrde za to nema, priča staje 22. kolovoza, kada posljednji kontingent iz sabirnog logora Tenja, u kojem je, znamo, bio, odlazi u Auschwitz, priča dr. sc. Vinaj.

Usmene obiteljske priče iznimno su dragocjene za ovakve izložbe. Dr. Karlo Weissman preminuo je 1953., imao je suprugu Lunu i kćer Ruth, koje su preživjele rat. U njihovoj tadašnjoj obiteljskoj kući danas živi Osječanka Vlatka Vekić i mnogo toga im je ispričala, a upoznala je i Lunu Weissman, također liječnicu, koja je preminula u Berlinu, kao i Ruth. Tu se gubi još jedna nit. Treća veza je Srećko, točnije, njegovi sinovi, do čijih su nasljednika došli. Veliki su izgledi da će Zoran Weissman, Srećkov unuk, osobno nazočiti otvorenju izložbe. Autore izložbe posebice je zaintrigirala jedna njegova rečenica:

- Rekao nam je da se u obitelji pričalo da Hermann, Tesa i Zdenka nikada nisu došli do Auschwitza, nego da su pogubljeni već u vlaku. Otvorila nam se mogućnost ulaska u Vojni arhiv u Beogradu i da konačno vidimo te dokumente, čemu se nadamo do planiranog datuma otvorenja izložbe, 29. listopada. Istraživanje je dalo dobre rezultate. Naša se muzejska priča preklopila s višegodišnjim projektom Ponovno otkriti, izložiti i iskoristiti skrivenu židovsku baštinu Podunavlja, u koji su uključeni gradovi Osijek, Subotica, Segedin, Regensburg, Galati i Temišvar, Murska Sobota, Kotor i Banja Luka. Nas su prepoznali kao partnere upravo kroz priču o Hermannu Weissmanu - napominje Marina Vinaj.

Zanimljivi rezultati, predivne spoznaje dočekivali su ih na svakom koraku istraživačke pustolovine, koja još nije gotova, pa projekt sigurno ima i nastavak. Doktor Karlo Weissman bio je suvlasnik instituta u vili Batory. Slučajno su otkrili da je u dva ormara u Židovskoj općini pohranjena njegova knjižnica, što su utvrdili prema ex librisima.

- Kako smo mi istaživači, kopači, otkrili smo još knjiga, te iako smo za ovo upotrijebili maštu, prilično smo sigurni da je Karlo nakon završetka rata nastojao prikupiti ostatke obiteljskih knjižnica osječkih Židova. U tim su ormarima uredno složene stotine knjiga s ex librisima Ungara, Singera, Adlera, Fischera. Netko si je dao truda i na ruševinama izgubljenih života nestalih u Auschwitzu, Jasenovcu. Ne ulazim u postotke, no dobro se zna koliko je stradalih Židova bilo u Osijeku, koliko su raseljeni, dio je otišao u Izrael. Ovdje su njihovi tragovi, kao što trag može biti nečiji predmet, slika koja se čuva u našim muzejima ili u Židovskom povijesnom muzeju u Beogradu (Jevrejskom istorijskom muzeju, orig.). U našim su zbirkama tragovi i drugih Židova koji su živjeli u Osijeku. Kao što je važan topao, zanimljiv primjer ostatka nečije fotografije, tako je važan i trag neke obitelji u knjizi - emotivna je dr. sc. Vinaj.

S obzirom na epidemiološke uvjete, ali i tehnološke mogućnosti, izložbu će biti moguće razgledati i virtualno, zahvaljujući naporima muzejske pedagoginje Jesenke Ricl i međunarodnom projektu VIRAL, ali i osobno do siječnja 2021.