Magazin
SVI NAŠI NARATIVI: UZ 25. OBLJETNICU “OLUJE”

Osvajanje slobode i suočavanje s prošlošću
Objavljeno 8. kolovoza, 2020.
Novo doba tolerancije i pomirbe, unatoč i dalje različitim pristupima i tumačenjima...
Piše: Zlatko KRAMARIĆ

Proteklih su dana u modi srpsko-hrvatski narativi o turbulentnim 90-im godinama u Hrvatskoj. I da ne bude nikakve zabune, bez obzira što su u tim pričama prisutne različite, pa čak i oprečne [1] perspektive viđenja tih godina, svi su ti narativi legitimni! Problemi se uvijek javljaju kada se oni počnu interpretirati, čitati u različitim političko-ideološko-kodnim sustavima.

Doduše, samo jednim nešto kritičnijim čitanjem ti bi nam različiti "srpski narativi" štošta toga mogli otkriti o odnosima unutar srpske zajednice u Hrvatskoj. Naime, oni samo još jednom potvrđuju da srpska zajednica početkom 90-ih godina prošloga stoljeća u Hrvatskoj uopće nije bila homogena. Na jedan su se način ponašali članovi srpske zajednice u gradovima, a na posvema drugi način oni u ruralnim sredinama. Bilo je kudikamo više Srba u Zagreb nego u Kninu, ali onima u Zagrebu nije padalo na pamet ponašati se onako kako su se ponašali oni u Kninu. To ne znači da su ovi u Zagrebu, kao i u ostalim velikim gradskim središtima (Splitu, Rijeci, Osijeku, Zadru, Puli, Šibeniku…) bili manji Srbi od ovih u Kninu, okolici Vukovara, Osijeka, Vinkovaca, onih na Banovini, Kordunu, Lici, dalmatinskom zaleđu… Ali, sigurno da je za (veliko) srpske političke strategije u Hrvatskoj, u tim vunenim vremenima, bilo tragično što su njihovi glavni protagonisti bili pojedinci izvan velikih gradskih sredina, koji nikada u svojim beznačajnim životima nisu razmišljali o kategorijama poput tolerancije, suživota, ljudskih prava, nužnosti demokratskih odnosa u društvu, autonomije institucija, vladavine prava, slobode medija… Bili su to, podsjetimo, zubar Babić, policajac Martić, skladištar Hadžić, po koji provincijalni liječnik i odvjetnik, precijenjeni psihijatar koji je za tu priliku promoviran u akademika SANU, krajnje neozbiljni lokalni svećenici koji su nekritički slijedili učenje svojih još neozbiljnijih episkopa…, i koji su svi zajedno nekritički slijedili one političke ideje, koje su se, u konačnici, svodile isključivo na ona politička rješenja koja će rezultirati maksimalnim proširenjem "srpskih teritorija" na prostoru ondašnje Jugoslavije, ideje koja je u to vrijeme u Europi bila passe i koju su ozbiljni europski političari smatrali vrlo opasnom i štetnom za sigurnost i stabilnost "novog europskog poretka" poslije pada Berlinskog zida [2] a ovdje se recikliraju ideje koje se začete još u 19. stoljeće, i koje su svoj vrhunac doživjele poslije Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata. [3]

RAZLIČITI GLASOVI
Stoga bi umjesto svih ovih nekritičkih mistifikacija [4] nekih od ovih narativa, male, nevine djevojčice, gradskog Srbina kojem je otac mobiliziran u hrvatsku vojsku, a poslije vojno-redarstvene akcije Oluja neki neodgovorni pojedinac, iz čista mira, ubija mu baku, koja je svjesno odlučila ostati u svojoj kući, u svojoj, hrvatskoj zemlji, ili onog Srbina koji usprkos srpskom okruženju svjesno odlazi u hrvatsku vojsku, brani svoj Vukovar od svojih sunarodnjaka, završava u srpskom logoru, ili onog sveučilišnog profesora, koji nedavno u jednoj emisiji, ni čime izazvan progovara srpskim jezikom, ali budući da emisija, na nekom tv- kanalu u Beogradu, koji financiraju Rusi, predugo traje, on ne uspijeva zadržati koncentraciju pa u drugom dijelu emisije počinje miksati hrvatski i srpski jezik (sve skupa to djeluje i više nego groteskno, jer ostali sudionici u beogradskom studiju, Srbi iz Hrvatske, koji već više od 25 godina žive izvan Hrvatske, uredno govore hrvatski m jezikom s neznatnim elementima srpskog jezika), koji se konačno usudio kritički progovoriti i ne samo o neoprostivim greškama, već i posvemašnjoj političkoj insuficijentnosti srpskog vodstva u Kninu (na momente nam se učinilo da mu je žao što to vodstvo on nije imao prilike, nekim sretnim slučajem, savjetovati, jer onda bi ti politički idioti sigurno prihvatili plan Z-4, a poslije toga bi politički i ini dizajn Hrvatske bio posvema drugačiji nego što je danas), trebalo te narative na pravi način kontekstualizirati.

Naime, oni tek u svojoj sveukupnosti dobivaju svoj puni politički i ini značaj, jer ne samo što pokazuju postojanje različitih glasova unutar te zajednice, već uvelike nude i mogućnost stvaranja jedne šire platforme (raz)rješavanja nekih od mnogobrojnih trauma iz naše bliže i daljnje prošlosti. Isto tako, iz tih narativa itekako se može vidjeti je li je u njima vidljiva prisutnost i onih "drugih", većinsko g naroda, kako se relevantni političari srpske nacionalnosti odnose spram te evidentne činjenice koju, ni na koji način, nije moguće ignorirati. No, to jednako tako treba značiti i da u pogledu onih koji čine većinu na ovim prostorima moraju biti i priznati i respektirani svi oni koji nisu dio većinske nacije. To je nulta premisa liberalno-demokratskih društava.

LICEMJERNO PONAŠANJE
I da ne bude nikakve zabune, nikako ne možemo biti sretni sa svi onim zbivanjima koje su obilježile 90-te godine na ovim prostorima. Žao nam je svih nevinih žrtava, žao am je svih izbjegličkih kolona, žao nam je svake prolivene suze nevinog djeteta, ali iz toga nije moguće iščitati da smo bili protiv vojno-redarstvenih akcija, jer tek one omogućile su uspostavu ustavno-pravnog poretka na teritoriju Hrvatske, teritoriju koji je bio određen odlukama AVNOJ-a! Nažalost, nitko od relevantnih političkih igrača, bilo domaćih, bilo stranih, nije ponudio neku elegantniju, manje bolnu alternativu kojom bi se isključilo vojno rješenje te krajnje nezamislive, gotovo shizoidne, političko-ekonomsko-prometne situacije u Hrvatskoj... I to je činjenica.

Naravno, poslije tih akcija, više poslije Oluje nego poslije Bljeska činjeni su nepotrebni zločini. Za njih nikakvih opravdanja nema! Ali, imamo primjedbu spram onih koji redovito dan prije obilježavanja Oluje sudjeluju u komemoriranju srpskih žrtava u tim akcijama, na njihovo selektivno i licemjerno ponašanje. Naime, oni s pravom svih ovih godina primjećuju da okupljanja u Bleiburgu nisu samo komemoracija nevinim civilnim žrtvama koja su stradala u osvetničkim akcijama jugoslavenskih partizana poslije predaje hrvatske vojske, već da je to ujedno i komemoracija jednom propalom, monstruoznom političkom projektu. No, ako ta teza stoji, onda bi bilo ne samo politički korektno, već bi iz dubokih moralnih načela trebalo reći da ta okupljanja u Srbiji nisu samo komemoracija nevinim žrtvama već i jednoj propaloj politici S. Miloševića i JNA, koja je imala gotovo plebiscitarnu potporu građana Srbije! I ta rečenica bila bi itekako važna u procesu normalizacije odnosa između većine i srpske zajednice u Hrvatskoj. Jer, ako kažete da su mnogi na Bleiburgu završili jer se nisu mogli suočiti sa (ne)djelima koja su tijekom rata počinili, onda se ta konstatacija može jednako tako primijeniti i na mnoge one koji su početkom kolovoza 95. trajno odlučili otići iz Hrvatske!

GENOCID PRIJE SREBRENICE
I, za kraj, ali zato nimalo manje bitno: a što ćemo s onih 150.000 ne-Srba koji su, nekako u to vrijeme, ljeto ‘95., morali napustiti svoje domove, svoja ognjišta, svoje crkve, u Bosni i Hercegovini, točnije morali su otići iz onog entiteta, koji se prema Daytonu zove Republika Srpska. Štoviše, na tom teritoriju, za razliku od teritorija Krajine, nije bilo nikakvih ozbiljnijih vojnih sukoba. Ti ljudi nisu sudjelovali ni u kakvim vojnim operacijama. Oni nisu imali oružje. Oni su u Prijedoru, krajem svibnja 1992. godine, morali nositi bijele trake kao znak etničkog raspoznavanja, oni su već tada, prije bilo kakvih sukoba u toj republici, završavali u logorima-smrti. Samo u Prijedoru ubijeno je preko 4000 ljudi. Od toga 102 djece.

To je bio klasični genocid tri godine prije Srebrenice. Te nesretne ljude niti jedan od ovih hrvatskih narativane spominje. I spram te činjenice morali bismo se jasno i nedvosmisleno odrediti, jer za masakr u Briševu, malom seocetu nedaleko Ljubije/Prijedora, kada je u jednome danu, 24. na 25. srpnja 1992. godine, ubijeno preko 80 ljudi, civila, staraca, žene i djece, još uvijek nitko nije odgovarao. A, sve se zna, i jedinice, i zapovjednici, bivši oficiri JNA, koji su u tom zločinu sudjelovali. Stoga bi neki naši političari morali biti oprezni kada s nekim poznatim trakama demonstriraju u Saboru, a onda drugi dan odu u susjedni entitet na čašicu razgovora s ljudima koji su itekako odgovorni za ove i druge zločine na tom prostoru. U našem slučaju, u svim situacijama, mora se biti konzistentan! Ista ova primjedba odnosi se i na one naše "domoljube" koji svoj nacionalni zanos, svoj patriotizam vrlo često svode na skup kolektivnih histerija, shizofreniju, depresiju, maniju, puritanizam. [5]

ČITAJTE FUSONTE
[1] Tako je posvema normalno što je pogled na sva ta zbivanja hrvatskog vojnika srpske nacionalnosti i pogleda male srpske djevojčice u izbjegličkoj koloni, onoj iz kolovoza 1995. godine, dijametralno suprotan. Ti pogledi jednostavno se mimoilaze. Ne postoji niti jedna točka koja bih ih na bilo koji način povezivala. I, upravo, u ovome nepostojanju minimalnog zajedničkog nazivnika u ovim pogledima treba tražiti odgovore na manje-više sve probleme srpske zajednice u Hrvatskoj!

[2] Ovdje nema prevelike potrebe podrobnije elaborirati da je jugoslavenske političare pad Berlinskog zida dočekao posvema nespremne. Treba pogledati samo novine iz tog perioda, pa će nam sve biti jasno. Berlinski je zid pao, a naši političari su se iscrpljivali u nemuštim komentarima govora S. Miloševića na Gazimestanu. Koliko se sjećam Ivica Račan je bio nezadovoljan jer se u tom govoru uopće ne spominje nikakva ideja o budućnosti socijalističke Jugoslavije. Hrvatski komunisti i dalje su inzistirali na "jugoslavenskoj sintezi"! No, ta činjenica da su na ovim hrvatskim prostorima naši tadašnji vodeći političari i dalje vjerovali u fikciju zvanu Jugoslavija dok su neki drugi, pak, zdušno i temeljito radili na njenoj radikalnoj dekonstrukciji, novom dizajnu te zemlje po mjeri onih koji imaju svu vojnu/JNA i političku/Srbija&Crna Gora moć, bila bi samo još jedna od mnogih otužnih konstatacija o nepodnošljivoj sterilnosti i nemoći jedne politike koja se na dnevnoj bazi urušavala, koja nije bila u stanju detektirati temeljne probleme u zemlji, koja se panično plašila promjena, koje su bile neminovne, i sve bi se to još kako-tako moglo i nekako razumjeti, ali ne htjeti vidjeti da su oni drugi već odavno odlučili da taj "gordijski čvor" svih jugoslavenskih nesporazuma riješe ne-političkim sredstvima. Nije nam jasno kako su hrvatski komunisti uspjeli predvidjeti onu eksplicitnu rečenicu S. Miloševića o tome kako ni oružani sukobi u rješavanju jugoslavenske krize nisu isključeni! I u toj rečenici, izrečenoj krajem lipnja 1989. godine na Kosovu, krije se ključ svih budućih odnosa na ovim jugoslavenskim prostorima. I spram te rečenice svi akteri današnjih političkih strategija trebali bi se jasno i nedvosmisleno odrediti. Zanimljivo je kako jedan bivši savjetnik nekoliko hrvatskih predsjednika elegantno prelazi preko te rečenice i lamentira o insuficijentnosti liberalnih političkih strategija u Hrvatskoj 90-ih godina. Vjerujem da nitko moj liberalizam, pa i pacifizam, ne dovodi u pitanje, ali jako me zanima kako se liberalno suprotstaviti tenkovima, topovima, migovima, haubicama…, čiji su ciljevi u vojnim strategijama bili definirani još sredinom 80-ih godina prošloga stoljeća. Ako ne vjerujete meni, onda bi bilo uputno pročitati knjige Branka Mamule, jednog od posljednjih ministara obrane SFR Jugoslavije, koji se, između ostaloga, bavio i nelegalnom trgovinom oružja sa zemljama iz tzv. "nesvrstanog bloka"!

[3] Srećom danas u Srbiji postoje ozbiljni povjesničari i publicisti, Srđan Milošević, Basara…, koji su svjesni svih negativnih posljedica takvih nerealnih političkih projekata "Velike Srbije", jer niti jedan takav projekt u sebi ne sadrži odgovore na ključno pitanje: a kako će oni "drugi" koji će živjeti na toj "proširenoj" teritoriji prihvatiti naše, srpske običaje, našu tradiciju, našu crkvu, našu upravu, naš jezik, našu vojsku, našu vlast… Posebice je to važno u onim situacijama kada su ti "drugi" već odavno formirali i svoj identitet, i svoje tradicije, i svoje običaje, i svoje mitove, i svoju vjeru, i svoj jezik, i svoju književnost, i svoje institucije…

[4] Mi smo i inače skloni raznim vrstama mistifikacija, pa se tako nepotrebno mistificira i naš antifašizam (nitko nije u stanju reći što sve točno taj pojam u sebi sadrži), i naš naivni antikomunizam, i svi naši logori…, a sustavno se izbjegava sustavna dekonstrukcija tih mitova, koji i dalje ometaju normalizaciju naših političkih odnosa. Gotovo zvuči nevjerojatno da jedan visoko pozicionirani član SDP-a, u jednoj tv-emisiji, krajnje ozbiljno kaže da nikada ništa nije čuo o stavovima ex-predsjednika I. Josipovića o tome kako je ubojstvo širokobrijeških fratara, u veljači 1945. godine, prilikom oslobađanja tog mjesta, bio posvema opravdan vojni čin. A, onda se taj isti kao jako čudi kada se netko sa suprotne političke pozicije usudi jednako neodgovorno zanijekati većinu zločina ustaša. Ergo, kritičko suočavanje s prošlošću vrijedi za sve političke aktere, i one lijeve, i one desne, i one koji su uvjereni da zastupaju liberalne stavove, i one kojima anarhističko djelovanje nije mrsko... Nitko se u tom procesu ne može ponašati kao nevinašce!

[5] Bilo je uistinu tužno slušati repliku one zastupnice koja je u govoru druge zastupnice o tome kako se u kolovozu ‘95. našla u izbjegličkoj koloni uspjela prepoznati samo "august" i "tačno" kao jedine relevantne probleme u tom nedvojbeno slojevitom govoru. Zanimljivo, kako joj je promaklo da su te nesretne ljude vlasti u Srbiji željele uputiti prema Nišu, Kosovu…Beograd je za njih bio "zabranjeni grad". Bilo je u tom govoru i drugih problematičnih mjesta, npr. Kakvo je bilo ponašanje njenih roditelja tijekom okupacije…Ovako, sav taj kompleks svesti na jezični purizam i više je nego tragikomično, ispod svake ozbiljnije političke razine, jer što ćemo s onim hrvatskim piscima, i Krležom, i Matošom, i Cesarecem, koji pišu i august, i tačno, i uslov… Ili, kako objasniti da je početkom 20. stoljeća u Beogradu izlazio časopis Suvremenik, a u Zagrebu Savremenik!?
Vjerujem da nitko moj liberalizam, pa i pacifizam, ne dovodi u pitanje, ali jako me zanima kako se liberalno suprotstaviti tenkovima, topovima, migovima, haubicama...
Što ćemo s onih 150.000 ne-Srba koji su, nekako u to vrijeme, ljeto ‘95., morali napustiti svoje domove, svoja ognjišta, svoje crkve, u Bosni i Hercegovini, točnije morali su otići iz onog entiteta...
Berlinski je zid pao, a naši političari su se iscrpljivali u nemuštim komentarima govora S. Miloševića na Gazimestanu. Koliko se sjećam Ivica Račan je bio nezadovoljan...
Možda ste propustili...

ŽIVIO JE BRZO I UMRO JOŠ BRŽE

Jimi Hendrix: Ikona kontrakulture

INTERVJU: ROSANDA MULIĆ, SPECIJALISTICA EPIDEMIOLOGIJE IZ SPLITA?

Vjerojatno ćemo svi kad-tad doći u kontakt s virusom

KNJIGOM PROTIV KORONE

Strategija preživjelih

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

INTERVJU: ROSANDA MULIĆ, SPECIJALISTICA EPIDEMIOLOGIJE IZ SPLITA?

Vjerojatno ćemo svi kad-tad doći u kontakt s virusom

2

REPORTAŽA: ŽUMBERAČKO GORJE

Skrivena divljina Hrvatske: Kad misliš da padaš, priroda te diže

3

TJEDNI OSVRT

Zdravi sendviči prve dame nikako nisu jeftini