Magazin
AFGANISTAN NA PREKRETNICI

Talibani dolaze, Amerikanci odlaze
Objavljeno 4. travnja, 2020.
Moć politike: Može li mirovni sporazum sa SAD-om osigurati mir za zemlju vječnog rata?

Nikakvo privremeno rješenje, a sva naša trenutna rješenja, blokade, novac i drugo, samo su privremena - neće riješiti problem. Sve dok vojni parni valjak ne pregazi ovu zemlju s jednog kraja na drugi, mira neće biti. Ali ja ne želim biti taj koji će pokrenuti stroj.

Riječi su to, stare više od stoljeća, koje je izgovorio ondašnji vicekralj Indije, lord Curzon pokušavajući opisati Afganistan. I kao što su još tada, podno planina Hindukuš, bitke za utjecaj nad Azijom gubili Englezi, sada ih gube drugi. To je zato što je neprestano ratovanje stvar opće kulture i dobrog odgoja ondašnjih naroda i etničkih skupina poput Paštuna, Tadžika, Hazara, Beludža, Uzbeka, Turkmena, Kirgiza te Kafira (Nuristanca) i dravidskih Brahuja. I da se sada ne bismo zapetljali u nabrajanju tko je s kime i protiv koga ratovao u dubinama afganistanske povijesti, najbolje je odmah premostiti sve godine i ući u ono što nazivamo moderno ratovanje. A ono počinje u trenutku kada je SSSR, zbog frakcionaštva unutar lokalne komunističke partije (Kalk i Parčam), napao Afganistan. Odnosno zauzeo polukružnu cestu i oko nje stvorio tampon-zonu. Ti ipak nedovoljno jaki okupatori sa sjevera izgubili su Sovjetsko-afganistanski rat te su se nakon "samo" devet godina sukoba morali povući istim putem otkuda su i došli. Nakon čega su u Afganistanu slijedile posthladnoratovske borbe kakve manje-više i danas poznajemo. One su se odvijale između starih, ali i mnogih novih posvađanih strana, i to u svim mogućim i nemogućim kombinacijama.

JAČANJE I UTJECAJ
Ipak, naoko kaotična savezništva ili suparništva imala su nekakvu svoju logiku, zakonitost i predvidljivost. A ona je najčešće išla preko frakcijskih, etničkih i teritorijalnih prijepora ili dogovora. I u manjem ili većem opsegu taj su kaos i bezvlađe trajali sve do pojave novog vojno-političkog faktora znanog kao - talibani. Naime, prva skupina studenata (talib) pojavila se 1994. u poratnom ludilu koje je zahvatilo Afganistan. Isprva su ti borci bili samo nepokolebljiva ekipa mudžahedina i afganistanskih izbjeglica strateški pozicioniranih duž afganistansko-pakistanske granice nastanjene Paštunima (u Pakistanu ih je 30, a u Afganistanu 15 milijuna). Bili su poznati kao fundamentalisti koji su vjersko obrazovanje stekli u medresama pod upravom pakistanske sunitske političke stranke Deobandi i ravnateljstvom domaćih islamskih svećenika.

Usporedno s razvojem duhovno religijske mašte, talibani su dobivali od pakistanske obavještajne agencije ISI-ja (Inter-Services-Intlligence) vojna znanja, vještine, tehniku i logistiku potrebne za bojevanje. Što se novca tiče, ni tu se nisu morali previše brinuti, jer im je Saudijska Arabija osiguravala nesmetanu i neprestanu financijsku likvidnost. S takvom potporom i odličnim piarom, talibanska je ideja pala na plodno tlo. Ukorijenila se u svijest milijuna afganistanskih izbjeglica i prognanika smještenih u bijednim kampovima uz neprirodnu afganistansko-pakistansku granicu (Durandova linija) i oko nje. Uza sve, a kako bi stvorili privid panislamskog internacionalizma, talibani su članstvo osim afganistanskim Paštunima popunjavali i protusovjetskim veteranima iz ostalih naroda, kao i pakistanskim sunarodnjacima.

Taj psihološko-ideološki zahvat rezultirao je time da danas u talibanskim redovima imamo Tadžika, Uzbeka, Turkmena, Pakistanaca, kao i više od tisuću boraca iz Kine, Čečenije, Tunisa, Jemena, Saudijske Arabije i s Levanta. Treba napomenuti da je ta njihova mobilizacijska i diplomatska sposobnost ujedinjavanja započela devedesetih godina svenarodnom podrškom sada već mitološkoj talibanskoj skupini pod vodstvom Mohammad Mullah Omara. Prije svega jer su se iskazali kao odlučni borci protiv podivljale korupcije i loših navika ondašnjih komesara i gauleiteria. Te kao iskrčitelji polja opijumskog maka i uništavači heroina. No ovdje dodajemo da su bolje upućeni komentatori tvrdili da se posječeni opijumski mak zapravo srednjoročno skladištio sve kako bi se što učinkovitije kontrolirala cijena i svjetsko tržište heroina.

RAT PROTIV TERORIZMA
Bilo kako god, s puškom u ruci Omarovi talibani postupno i u hodu primjenjivali su i učinkovitu diplomaciju. Najčešća im je tehnika bila dopuštanje lokalnim obiteljima zadržavanje nadzora nad područjem, biznisom i cestama u zamjenu za podjelu dobiti i zajamčenu sigurnost. Ti i takvi kompromisi ubrzo su im omogućili osvajanje Kabula, 1996. godine. Nakon čega je prvi put od odlaska sovjetskih trupa postignut mir u Afganistanu. Nakon osvajanja glavnog grada talibani su se svom silinom obrušili na sjever zemlje i već su 1997. kontrolirali 80 % države. Na osvajačkom putu im se suprotstavila protutalibanska koalicija - Ujedinjena fronta (Sjeverni savez), koju su podupirali Iran, Rusija i Amerika. Prisjetimo se da je Sjeverni savez široj javnosti bio poznat po istaknutom dvojcu, bivšem sovjetskom igraču i uzbečkom ratnom zapovjedniku Abdulu Rashidu Dostumu i karizmatičnom proameričkom vođi mudžahedina, tadžiku Ahmadu Shahu Massoudu, znanom kao Panjširski Lav. Tako su se odjednom, u novim političkim okolnostima, talibani od prijateljskih antikomunističkih boraca našli u poziciji osvjedočenih neprijatelja demokracije. Zbog čega je protiv njih pokrenut nesmiljeni propagandni, sankcijski i oružani rat. Te je slijedno svemu talibanski režim proglašen terorističkim.

Slijedile su sankcije UN-a (listopad 1999.), a ubrzo nakon njih i "Rat protiv terorizma", koji su SAD i saveznici pokrenuli 7. listopada 2001., nakon terorističkih napada Al-Qaide na New York i Washington, 11. rujna 2001. Ta je i takva sila, koja boga ne moli, natjerala talibane na povlačenje iz Kabula te je formalnu vlast preuzela famozna Ujedinjena fronta pod vodstvom predsjednika Hamida Karzaia. Nakon toga je UN odobrio slanje međunarodnih sigurnosnih snaga u Afganistan, kojima od kolovoza 2003. zapovijeda NATO. No, bez obzira na sve, talibani se nisu predali te su nastavili s otporom i kontrolom nad više od polovine teritorija Afganistana. Ali ne bez trvenja i potkopavanja. Što je ponekad rezultiralo međusobnim trzavicama, sukobima i slijednim gubitkom članstva. Najčešće kao znak prosvjeda zbog sve izraženije umjerenosti pokreta ili pak zbog odnosa prema uzgoju opijuma. Tako je Mullah Akhtar Mansour, koji je preuzeo glavnu talibansku struju 2015., bio kompromitiran kao trovač osnivača pokreta Mullah Omara i poticatelj proizvodnje opijuma. Što je bilo u suprotnosti sa stavovima drugih talibanskih zapovjednika, poput Mullah Manana, zapovjednika provincije Helmand, koji su inzistirali na čistoći duha, a u koji se nikako nije uklapala trgovina opijumom.

JAMČENJE MIRA
Sve se nekako izgladilo i iskristaliziralo nakon što je poglavar Mullah Mansour smaknut projektilom iz bespilotne letjelice Reptor te ga naslijedio Mawlawi Hibatullah Akhundzad. Taj je gospodin na početku odbacivao ideju o mirovnim pregovorima sa Zapadom, no stav je promijenio krajem 2018., kada su počeli polutajni pregovori sa SAD-om. Oni su nedavno postali potpuno javni i potvrđeni potpisivanjem Sporazuma o stvaranju mira u Afganistanu. Čiji je osnovni cilj smanjiti nasilje i deeskalirati sukobe afganistanskih talibana, SAD-a i vlade u Kabulu. Sve kako bi se postupno i što je "nježnije" moguće okončao taj najduži rat u kratkoj povijesti SAD-a. No treba napomenuti da talibane na mirovne pregovore s Amerikancima nije dovela samo trajna i neopobitna terenska snaga, umijeće diplomacije, nepokolebljiva samosvijest, mogućnost prihvaćanja kompromisa, odbacivanje vlastitih krvožednika nego i to što su žrtvujući se uništili ljute američke protivnike ISIS-KP (Khorasan Province). Neprijatelj moga neprijatelja moj je prijatelj, stara je fraza, koja se u ovom slučaju pokazala doista primjenjivom u stvarnosti.

Slijedno tomu, partnerski status stvarno i simbolično priznat im je 25. veljače 2020. u Dohi, u Kataru, kada su za isti stol sjeli američki specijalni izaslanik Zalmay Khalilzad i taliban Mullah Abdul Ghani Baradar. S time što je iz pregovora o miru bila potpuno isključena središnja vlada iz Kabula, čime joj je osporen legitimitet. To ne iznenađuje, jer su se pokazali neučinkovitima i nesposobnima u mnogočemu. Pa sada iz straha od gubitka moći još otežavaju provedbu drugog uvjeta pregovora, koji se odnosi na etapno oslobađanje pet tisuća talibanskih zarobljenika iz vladinih zatvora.

No, sve u svemu, dobro je da Amerikanci i dalje jamče mir u Afganistanu. S time što je i nadalje nužno zadržati međunarodni vojni i savjetnički angažman Zapada, u kojemu sudjeluje i Republika Hrvatska, sve kako bi se osiguralo da područje Afganistana ponovo ne upadne u potpuni kaos zbog nepredvidljivog Pakistana, ambiciozne Kine ili dezorijentirane Indije. Takva bi daljnja pat-pozicija u konačnici osim Zapadu ponajviše odgovarala i Ruskoj Federaciji, jer bi povlačenje NATO snaga uzdrmalo cijelu središnju Aziju i ugrozilo uhodane poslove Moskve na terenu.

Piše: Dario MAJETIĆ
U novim političkim okolnostima talibani su se od prijateljskih antikomunističkih boraca našli u poziciji osvjedočenih neprijatelja demokracije.
Talibani su dobivali od pakistanske obavještajne agencije ISI-ja (Inter-Services-Intlligence) vojna znanja, vještine, tehniku i logistiku potrebne za bojevanje.
Cilj mirovnog sporazuma je smanjiti nasilje i deeskalirati sukobe talibana, SAD-a i vlade u Kabulu. Sve kako bi se postupno okončao najduži rat u povijesti SAD-a.
Hrvati u Afganistanu
Hrvatska vojska prisutna je u Afganistanu od 2003. godine. Isprva kao ISAF - International Security Assistance Force, a zatim kao mirovna misija Odlučna podrška (Resolute Support). Osnovni posao naših vojnika je osiguranje mira i sigurnosti u Afganistanu nakon rušenja talibanskog režima 2001. godine. Na zadatcima je do sada sudjelovalo više od 6000 hrvatskih vojnika. Poginuo je jedan naš vojnik i nekoliko ih je ranjeno. Hrvatski su vojnici obavljali razne dužnosti, od savjetničkih i mentorskih na obuci afganistanskih snaga sigurnosti do osiguranja objekata i štićenih osoba. Fokus novog hrvatskog kontingenata (HRVCON) i dalje će obuhvaćati dosadašnje, ali i neke nove zadaće. Unutar HRVCON-a su i pripadnici oružanih snaga zemalja Američko-jadranske povelje - Crne Gore, Albanije, BiH i Makedonije. A kad će RH povući svoje vojne snage iz Afganistana, ne ovisi samo o našoj volji. Jer RH je ipak članica NATO-a, između ostalog.
I korona djeluje...
Sjedinjene Američke Države pozivaju zaraćene strane u Afganistanu da bez daljnjeg odgađanja pokrenu zamjenu zarobljenika, pozivajući se na hitnost nakon pandemije koronavirusa. Naime, prema prethodno potpisanom sporazumu, afganistanski predsjednik Ashraf Ghani trebao je osloboditi 5000 talibanskih zarobljenika u zamjenu za 1000 pripadnika državnih sigurnosnih snaga. Do sada je pušteno 1500 talibana, zbog čega su njihovi šefovi ljuti, jer je dogovor bio da će biti pušteni svi zajedno do 10. ožujka. Glasnogovornik afganistanskog savjetnika za nacionalnu sigurnost Javid Faisal na to je kazao: “Talibani će morati prestati ubijati Afganistance i pružiti jamstva da se oni koji budu pušteni neće vratiti u rat. Vrijeme je da prestanu s nasiljem i prihvate mir.” Zahtjev Amerikanaca za oslobađanje zarobljenika na temelju dogovora s talibanima stigao je nakon prijenosa koronavirusa iz Irana u Afganistan. “Sigurnosne smjernice koje izdaju zdravstvene organizacije, liječnici i drugi zdravstveni stručnjaci moraju se poštovati”, kaže se u priopćenju talibana te dodaje kako se “afganistanski gospodarstvenici moraju suzdržati od nezakonite dobiti, poskupljenja i držanja robe na skladištu”.
Ne vjeruju Kabulu
Bez obzira na to što je SAD s talibanima u veljači potpisao dogovor o povlačenju snaga, napredak prema pregovorima između talibana i afganistanske vlade u Kabulu još se ne vidi. Razlog je svađa među afganistanskim političarima, kao i neslaganje između talibana i vlade oko puštanja zatvorenika i mogućeg primirja kao preduvjeta pregovora. Glasnogovornik talibana Zabihulah Mudžahid rekao je kako činjenica da je afganistanska vlada sama objavila tim znači “kršenje” dogovora talibana i Washingtona te da se nisu sve strane složile s tim timom. “Kako bi se postigao istinski i trajni mir, o objavljenom timu moraju se dogovoriti sve strane u Afganistanu”, kazao je. Nadžija Anvari, glasnogovornica ministarstva za mirovna pitanja, rekla je: “Ovaj je tim okupljen nakon širokih konzultacija sa svim različitim slojevima afganistanskog društva.” Afganistanski predsjednik Ašraf Gani i njegov politički protivnik Abdulah Abdulah smatraju se, obojica, legitimnim vođom Afganistana nakon spornih izbora u rujnu. Zbog toga je bio zaustavljen izbor pregovaračkog tima koji će predstavljati afganistansku vladu u pregovorima s talibanima. Abdulah još nije rekao hoće li dati potporu najavljenom pregovaračkom timu.(H/DJ)
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana