EU je ostao bez UK-a. Koliko će se taj "razvod braka" odraziti, među ostalim, i na ekonomsku stabilnost pojedinih članica EU-a, što je umnogome i najvažnije pitanje kad je riječ o budućnosti Europske unije, pitali smo dr. sc. Kristijana Kotarskog s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

- Kad govorimo o ekonomskoj stabilnosti, sve će biti puno jasnije do kraja ove godine, kad bi se pregovori oko budućnih odnosa između Europske unije i Ujedinjenog Kraljevstva trebali završiti, odnosno kad istječe prijelazno razdoblje u kojemu sve ostaje isto kao i prije Brexita. Premda ne vidim da bi moglo biti nekih revolucionarnih promjena, ključno je pitanje kako će UK u ovih preostalih desetak mjeseci ispregovarati uvjete i buduće odnose s EU-om. Boris Johnson je u tom pogledu vrlo optimističan i ohrabruje Britance govoreći im da će uspješno ispregovarati bescarinski pristup u trgovinskim odnosima s EU-om, bez nekih dodatnih barijera, no pitanje je kako će EU reagirati na to. Vjerujem da će Unija biti tvrd pregovarač, da neće baš biti oduševljena onim što planira Johnson i što britanske financijske elite stalno ponavljaju, a to je London kao Singapur na Temzi. EU, međutim, ne želi na 50-ak km od svog kontinenta sada imati nekog tko potkapa određene standarde koje želi afirmirati i bez UK-a. Ukupno gledajući, Johnsonu će biti teško dobiti u pregovorima što bi htio - da Ujedinjeno Kraljevstvo ima trgovinske odnose s EU-om po uzoru na Kanadu.

Što ako pregovori ne uspiju završiti onako kako Johnson želi?

- U slučaju da UK i EU ne uspiju u pregovorima dogovoriti dugoročne ekonomske odnose, onda će to najviše pogoditi britanske gospodarstvenike koji svoju robu i usluge izvoze na tržište Europske unije. Bit će pogođene NUTS 2 regije koje imaju relativno veći postotak ukupnog dohotka na kojega utječe izvoz u Veliku Britaniju (Belgija, Baden-Wuerttemberg, Bavarska, itd.), a neuspjeh u pregovorima negativno će utjecati i na manje razvijene regije u EU pod utjecajem manjeg dotoka financijskih sredstava iz proračuna EU-a u kojega je Velika Britanija godišnje uplaćivala i do 20 milijardi eura. Kad zapravo gledamo na dugi rok, ponavljam, najveću cijenu platit će Britanci, iako to običnom građaninu u UK-a, običnom biraču, neće biti vidljivo odmah, nego će negativne posljedice osjetiti za nekoliko godina. Naime, ako ste izvan zajedničkog tržišta EU-a, primjerice, deset godina, ako nemate, kao dosad, otvoren i transparentan pristup takvom golemom tržištu, onda će ukupan ekonomski rast gledajući kumulativno biti sigurno manji nego da je UK dio toga EU-ova zajedništva.

Da zaključim - što se UK-a tiče, Brexit nije bio samo britanski hir, u kojemu su oni sami sebi pucali u koljeno, nego treba voditi računa i da je Brexit reakcija na krizu legitimiteta Europske unije. Inače su Britanci uvijek pokazivali određenu skepsu prema Europskoj uniji, no ono što je dodatno osnažilo Brexit priču, jesu tri krize koje su se javile prije referenduma o izlasku UK-a iz EU-a, a u svezi s kojima se EU nije pokazao dovoljno sposoban i odgovoran ponuditi brza rješenje. Jedna od kriza je, naravno, kriza u eurozoni, koja je dugo tinjala i izazvala brojne kontroverze; zatim ukrajinska kriza i, na kraju - migrantska kriza, koja je počela 2015. godine. Sa svim tim izazovima EU se teško nosio, a onda je došao Brexit...

Europska unija još je uvijek evoluirajući projekt koji se stalno legitimira, pri čemu nije uvijek bilo lako nadvladati sve nesporazume i riješti nagomilane probleme, a nije to ni danas, no uvijek su se nekako pronalazila rješenja, pa i pregovorima koji su trajali danima i noćima, tjednima i mjesecima. U narednom periodu biti će izazov ostvariti vjerodostojan kompromis oko kontroverznih pitanja poput višegodišnje financijske perspektive.

Kad govorimo o ekonomskom razvoju, rastu BDP-a, investicijama... koliko je u tom kontekstu važan faktor sigurnosti, uključujući i političku stabilnost zemlje?

- Važno je upozoriti na potpuno drugačije shvaćanje stabilnosti od strane građana i poduzetnika, te od strane političara na vlasti. Kad se radi o stabilnosti, gospodarstvenici žele prije svega normalne uvjete poslovanja, pouzdano pravosuđe, vladavinu prava, uređene odnose... Kod nas, međutim, nije tako, jer ako pogledate podatke Eurostata za RH, vidite da pravosuđe ima najgoru percepciju od svih država članica EU-a. I poslovnjaci i obični ljudi to će potvrditi, da pravosuđe ne funkcionira kako bi trebalo, jer stabilnost je bitna, a nje u tom smislu nema. S druge strane, vladajuća garnitura pod stabilnošću podrazumijeva izbjegavanje prijevremenih izbora i zaštitu političkih renti.

Nije to samo problem Hrvatske, pogledajte, primjerice, Italiju, tamo se vlade stalno mijenjaju, a to nije dobro za gospodarstvo, jer bez dugoročne stabilnosti vlasti, vlade, nema ni stabilnog ekonomskog razvoja. U svojoj zanimljivoj knjizi američki analitičar rizika Nassim Nicholas Taleb upozorava da kad pokušavate svim sredstvima očuvati kratkoročnu stabilnost, bilo kakve natruhe nestabilnosti, koliko god se gurale pod tepih, kad-tad će eskalirati kao golemi problem.

Drugim riječima, možete kratkoročno potiskivati određene probleme, možete, kao u slučaju Hrvatske, izbjegavati provesti cjelovite strukturne reforme, odgađati reformu mirovinskog sustava, primjerice, koja bi ga usmjerila na dugoročnu održivost, možete izbjegavati smanjenje oporezivanja dohotka od rada, možete izbjegavati racionalizaciju goleme mreže lokalne i regionalne uprave... ali jednog dana problemi će izaći na vidjelo, sustav će kolabirati, a cijenu svega svi ćemo plaćati.

Neprovođenje reformi destabilizira ekonomski rast, razvoj gospodarstva i povećanje životnog standarda svih građana. Naime, sačuvati status quo, ne mijenjati loše stanje, ima svoju cijenu. Mi već sad plaćamo tu cijenu jer BDP nam raste puno sporije od s nama usporedivih susjednih tranzicijskih zemalja poput Mađarske, Češke, Slovačke..., a na dugi rok taj će zaostatak, ta razlika, biti još izraženiji ako će te zemlje očekivano, s obzirom na njihovu unutrašnju stabilnost, nastaviti ekonomski rasti prema višim stopama kao i dosad.

Inače, stabilnost u širem smislu, pa i političkom, bitna je utoliko da u državi nemate, budimo malo grubi, građanski rat, a u "mirnijoj" varijanti da nemate ono što imate, recimo, u Italiji unatrag 70-ak godina kad se vlade mijenjaju gotovo svakih nekoliko mjeseci, što, naravno, nije dobro za ekonomiju i gospodarstvo. A ovakva stabilnost koju imamo u RH, koja podrazumijeva kontinuitet glomazne i rastrošne države, nije stabilnost koja će dugoročno uroditi prosperitetom i blagostanjem za hrvatske građane i hrvatske poduzetnike.

Za kraj, moram se dotaknuti i aktualne histerije oko kineskog koronavirusa. Koliko će sav taj strah i panika naštetiti europskoj i hrvatskoj ekonomiji, i turizmu? Svi očekuju da se stanje smiri, no, ipak, ako epidemija potraje, turistička predsezona može biti u problemima?

- Koronavirus je zapravo izraz krize kineskog autokratskog modela vladanja koji partija po svaku cijenu pokušava očuvati. Partija ne dopušta političku konkurenciju i želi očuvati svoj image u očima Kineza kao nepogrešiv. U konkretnom slučaju važno je naglasiti da je prvi slučaj zaraze zabilježen u provinciji Hubei, u gradu Wuhanu, još početkom prosinca prošle godine, na što su upozoravali liječnici i medicinske sestre, ali su svi od strane vlasti tada ušutkivani. Da je kineska vlast odmah brzo reagirala, da su otvoreno i transparentno priznali da imaju problem, da su to odmah obznanili svijetu, mogli su postići puno više u smislu da se epidemija ne širi i mogli su, naravno, priču platiti nižom ekonomskom cijenom jer će se eskalacija krize odraziti i na ulagače, na investitore, što znači slabiji daljnji ekonomski rast zemlje. Drugim riječima, kineske su vlasti po svom starom lošem običaju prekasno reagirale u slučaju koronavirusa pa višemilijunske gradove stavljaju u karantenu, ljudi ne idu na posao, nema proizvodnje, sve stoji, ekonomska stabilnost je dobrano narušena ne samo u pokrajini Hubei nego i drugdje u Kini, koja sad trpi posljedice nepravodobne reakcije vlasti na zarazu koronavirusom.

Što se RH tiče, ne vidim neke prevelike poremećaje zbog koronavirusa. Hrvatska u Kinu izvozi oko 0,9 posto od ukupnog izvoza, što je 150-160 milijuna američkih dolara, dok iz Kine uvozimo daleko više roba i usluga. No za neke industrije, poput drvne, industrije transportne opreme, elektroopreme i strojarstva, izvoz tih roba mogao bi se smanjiti zbog usporavanja ekonomskog rasta u Kini kao posljedica utjecaja koronavirusa. Gledajući u globalu, na cijelu ekonomiju RH situacija s koronavirusom neće imati teže negativne posljedice. Sve, naravno, ovisi o tome koliko će se brzo u Kini epidemija staviti pod kontrolu i usporiti njezino širenje.

Što se tiče turizma, ni tu se eventualno manje gostiju iz Kine neće negativno odraziti na ovogodišnju turističku sezonu u Hrvatskoj. Pod uvjetom da ne bude radikalnog širenja virusa i na europske zemlje. Nas više u turizmu treba zanimati što će se događati s Njemačkom, gdje gospodarstvo usporava, treba vidjeti i kako će se Brexit odraziti na Njemačku, na eurozonu. Najvažnije što svi trebamo uzeti u obzir jest taj indirektni negativan utjecaj Brexita. I dok smo kod trgovine na nekih 1,2 posto u ukupnom izvozu na britansko tržište, turizam nam je puno važniji ne samo zbog britanskih gostiju nego i ukupno gledajući na cijeli EU i svijet. Sve u svemu, puno više znat će se do kraja godine, a do tada možemo uživati u toj "mitskoj stabilnosti", kakvu nam se danas u RH predstavlja. (D.J.)