Kao sin profesionalnog trubača, od kojega je naučio čitati note i svirati nekoliko instrumenata, svoju prvu skladbu Ennio Morricone napisao je u šestoj godini. S dvanaest je upisao rimski Konzervatorij sv. Cecilije, jednu od najstarijih glazbenih akademija u svijetu, na kojoj je kompletan četverogodišnji program harmonije svladao za šest mjeseci. Diplomirao je na trubi, što neće začuditi nikoga tko bar površno poznaje njegov opus, jer truba je jedan od instrumenata koji su obilježili njegove najpoznatije soundtrackove.

Bez obzira na to što velik dio Morriconeova opusa čini i glazba koju je skladao izvan filma, bilo za kazalište, radio, televiziju bilo za brojne pop-zvijezde ili u formi moderne klasike i jazza, ovaj će Rimljanin u kolektivnoj svijesti zauvijek ostati zabilježen u prvom redu kao filmski skladatelj. Filmska mu je glazba donijela i dva Oscara - za životno djelo (2007.) te za najbolju filmsku glazbu, za Tarantinovu "Mrsku osmorku" iz 2015. Ipak, ono što ga je učinilo vjerojatno najpoznatijim filmskim skladateljem svih vremena njegov je rad na takozvanim spaghetti westernima, odnosno u prvom redu suradnja s nekadašnjim kolegom iz školskih klupa, a poslije kućnim prijateljem, redateljskim divom Sergiom Leoneom. Leone je 1964. snimio "Za šaku dolara", preradu Kurosawina samurajskog filma "Yojimbo" u prljavi vestern s tada malo poznatim televizijskim glumcem Clintom Eastwoodom u naslovnoj ulozi. S minimalnim budžetom, ali s maksimalnim talentom i inovativnošću napravljen je film koji je izazvao pravu revoluciju, ne samo u poimanju sličnih talijanskih filmova nego i u poimanju vesterna općenito. Morriconeov je soundtrack za isti film pak promijenio način na koji se doživljava filmska glazba. Više to nije bila raskošna, kičasta pozadinska muzika, nego osebujna, glasna i dojmljiva glazba u prvom planu, koja je funkcionirala praktički kao dodatni protagonist filma, glazba koja i desetljećima poslije nastavlja inspirirati suvremene glazbenike.

Uz spaghetti westerne, sjajni su Morriconeovi soundtrackovi za giallo filmove (erotizirani trileri). Skladao je glazbu za prva tri filma najvažnijeg i najpopularnijeg redatelja žanra, Darija Argenta, koja su definirala Argentovu jedinstvenu estetiku, kojoj će ostati vjeran cijele karijere. Osamdesete su bile godine Morriconeova velikog američkog uspjeha. Najsjajniji dragulj tog razdoblja, uz glazbu za posljednji film Sergia Leonea, gangsterski ep "Bilo jednom u Americi" (1984.), jest glazba za film Rolanda Joffea "Misija" (1986.). Njegova je glazba integralni dio filma, savršeno dopunjuje radnju, presudna je u kreiranju ugođaja i emocija, te mnogi smatraju pravom nepravdom to što za nju nije nagrađen Oscarom. U kasnijoj fazi karijere Morricone je razvio suradnički odnos s talijanskim redateljem Giuseppeom Tornatoreom, sličan onom koji je imao s Leoneom, te je skladao glazbu za gotovo sve Tornatoreove filmove, uključujući "Cinema Paradiso" (1988.) i "Malena" (2000.).

Kada je pretprošle godine objavio da više neće skladati i ići na turneje, Morricone je ostavio mogućnost da napiše još poneki soundtrack ako ga Tornatore zamoli. "On mi je kao sin, njega ne mogu odbiti", rekao je. No sve ono što je ovaj 91-godišnjak iz Rima dosad postigao - skladao je glazbu za više od 400 filmova i serija - toliko je veliko da ga je malo nazvati glazbenim divom.