U prethodnim prikazima knjiga iz serijala o domu gospođice Peregrine za čudnovatu djecu Ransoma Riggsa, među ostalim, spomenuo sam upadljivu sličnost osnovnog tematskog okvira tih romana sa stripovskim serijalom X-Men Marvel Comicsa, dodatno proslavljenim kroz nekoliko filmskih nastavaka Briana Singera, a kasnije i drugih redatelja.

Naime, i u slučaju Riggsovih junaka (junakinja), kao i u slučaju junaka (junakinja) Marvelove sage, radi se o posebnoj vrsti ljudi koji su iz tko zna kojih razloga, ne svojom voljom, rođeni kao čudnovata djeca, odnosno mutanti (X-Menovi), i kao takvi, neprilagođeni za normalan život u normalnom i svakodnevnom svijetu, zbog svojih nadnaravnih moći bivaju izloženi brojnim opasnostima kako od strane moćnih sila politike i vojske tako i unutar samog vlastitog kruga u kojemu zle sila također imaju s čudnovatima i X-Menovima neke svoje zlokobne planove.

No, koliko god ta podudarnost bila očita, Ransom Riggs je ipak svoje priče o čudnovatoj djeci - mutantima, i njihovoj mentorici, skrbnici i čuvarici gospođici Peregrine, uspješno nadogradio nizom unikatnih elemenata stvorivši jedan posve originalan fantastični imaginarij, doduše i dalje usporediv s fantastičnim imaginarijem spomenutih X-Menova, kao i fantasy pričama J. K. Rowling ili pak onima koje su proslavile Philipa Pullmana. No, ukupno uzevši, Riggs je samosvojan i autentičan, reklo bi se "svoj na svome", što potvrđuje i svojim četvrtim romanom iz serijala o domu gospođice Peregrine za čudnovatu djecu. I ne samo to, knjigom "Zemljovid za čudnovate" (Lumen, 2019.) Ransom Riggs u jednako moćnom narativnom, pripovjedačkom tonu stvara dugovječnu mitologiju o čudnovatima koja se za sada čini neiscrpnim vrelom inspiracije. Drugim riječima, nakon pročitanog "Zemljovida..." dojam je da Riggs ne kani stati i cijelu priču okončati nekom spektakularnom završnicom, nego da će temu koje ga je proslavila uspješno "razvlačiti" dokle god ga nadahnuće služi ili bar dokle god bude nalazio dostatan broj unikatnih fotografija s bizarnim likovima (djecom, ponajviše) i događajima koji mu služe kao građevni temelj u razvoju naracije, kao svojevrstan montažni element kojim kadrira svaku scenu referirajući se vješto i suptilno upravo na taj slikovni (fotografski) imaginarij koji cijeloj "čudnovatoj mitologiji" udahnjuje onu tako osobitu dozu "magičnog realizma", što sve opet navodi na zaključak da Riggsu ni slavni Jorge Luis Borges nije bio stran kad je komponirao elementne čiste fantazije s elementima fingirane i stvarne realnosti (Prvi i Drugi svjetski rat i čudnovata djeca u tom i takvom dramatskom okruženju, recimo). Bilo kako god, serijal bestselera o gospođici Peregrine i čudnovatoj djeci - "Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu", "Šuplji grad" i "Knjižnica duša" - nastavlja se novom uzbudljivom pričom "Zemljovid za čudnovate", ovaj put najvećim dijelom smještenom u Americi. Pritom stare fotografije uvrštene u knjigu, od kojih se neke u boji (što je novost kod Riggsa), otkrivaju dosad neviđeni svijet čudnovate Amerike, odnosno izazivaju ushit i opetovano čuđenje s pitanjem odakle je Riggs dobio sve te silne snimke, iz kojih izvora, preko kojih veza, od prijatelja, znanaca, nepoznatih obiteljskih arhiva... Povezane s narativnom niti same priče, fotografije iz ove knjige doista djeluju uznemirujuće više nego sve druge koje smo vidjeli u prethodnim izdanjima Riggsove epopeje o domu gospođice Peregrine za čudnovatu djecu.

Što se samog romana tiče, evo sažetog sadržaja: Nakon što je porazio grozomorne neprijatelje koji su zamalo uništili svijet čudnovatih, Jacob se našao tamo gdje je priča i počela - u Floridi. No sada su s njim gospođica Peregrine, Emma i čudnovati prijatelji. Oni se trude uklopiti u društvo - bezbrižno odlaze na plažu i uče o životu normalnih. No uskoro otkrivaju podzemni bunker Jacobova djeda Abea. Abe je, kao operativac čudnovatih, vodio dvostruki život, što je izašlo na vidjelo. Otkrivaju se dugo skrivane tajne. Jacob polako počinje shvaćati kako je naslijedio opasnu ostavštinu, ono što ga je već pratilo davno prije no što je ušao u vremensku petlju gospođice Peregrine. U trenutku kad je sve na kocki, Jacob i njegovi prijatelji zateknu se u čudnovatome svijetu koji nitko od njih ne shvaća - u Americi je malo ymbryna i malo pravila koja nitko ne razumije...

Sve u svemu, u "Zemljovidu za čudnovate" Jacoba i njegove prijatelje čekaju nova čuda, ali i nove opasnosti. Naravno, tu su i vremenske petlje, stari neprijatelji - praznodusi, stvorovi (stvorenja), tajne službe, moćnici iz sjene, Vražje ralo... Ne manjka ni tinejdžerske ljubavi, kao ni spektakularnih prizora demonstracije snage i moći čudnovatih. I ono što je najvažnije - Riggs majstorski vodi priču, dinamično i dijaloški suvereno, narativna struktura mu je kompleksna, ali nimalo dosadna, sintaksa neodoljivo privlačna, pa kad se sve zbroji "Zemljovid za čudnovate" još je jedan primjer prvorazredne fantasy literature. Uostalom, kako odoljeti knjizi čiji Prolog započinje riječima: "Nikad se nisam toliko puta zapitao jesam li pri zdravoj pameti kao one prve noći kad su me žena-ptica i njezini štićenici došli spasiti iz umobolnice." A što se tiče filma Tima Burtona Miss Peregrine‘s Home for Peculiar Children iz 2016., njegov nastavak je neizvjestan jer Hollywood nije bio zadovoljan zaradom u američkim kinima, iako je film u svjetskoj distribuciji obilno pokrio troškove i ostvario solidan brutoprofit od nekih 300-tinjak milijuna dolara.