Magazin
INTERVJU: DAVOR GJENERO

Ozbiljan izazov buduće “kohabitacije” bit će izbor ravnatelja SOA-e
Objavljeno 18. siječnja, 2020.
DAVOR GJENERO POLITOLOG JE I NEZAVISNI POLITIČKI KONZULTANT IZ ZAGREBA

U političkom sustavu kakav je hrvatski, dakle sustavu parlamentarne vlade, u kome je Vlada nositelj izvršne vlasti i ovisi o povjerenju parlamenta, a predsjednik tek najviša nevladavinska dužnost, s nešto utjecaja u kriznom upravljanju, obrani, nacionalnoj sigurnosti i vanjskim poslovima, nije moguće govoriti o kohabitaciji u pravom smislu riječi - kaže politički analitičar Davor Gjenero te dodaje:

- Kohabitacija je odnos između parlamenta i predsjednika u predsjedničkim sustavima, kakav je američki, onda kad predsjednik i kongresna većina ne pripadaju istoj političkoj opciji. Najglasnije se o kohabitaciji raspravljalo kad je u Francuskoj François Mitterrand izabran za predsjednika republike, a parlamentarna je većina bila u rukama konzervativaca. Tada je, međutim, ugledni francuski ustavni pravnik i politolog Maurice Duverger pokazao da čak ni u polupredsjedničkom sustavu nema kohabitacije jer da sustav u razdoblju kad predsjednik i parlamentarna većina pripadaju istoj opciji (kao što je u trenutnoj Macronovoj administraciji), tada sustav de facto djeluje kao predsjednički, a kad su predsjednik i parlamentarna većina iz različitih opcija, sustav djeluje kao sustav parlamentarne vlade, a predsjednik je tek predstavnik suvereniteta.

NOVI VELEPOSLANICI
Imenovanje veleposlanika mogao bi biti jedan od većih problema, ali i neki drugi...?

- Vlada je, koliko je poznato iz medija, u prethodna dva-tri mjeseca provela rošadu veleposlanika, kojima je dosadašnja predsjednica potpisala vjerodajnice. Jedino imenovanje veleposlanika koje nije obavljeno je ono veleposlanika u Beogradu. Ministarstvo i Vlada, u suradnji s dosadašnjom predsjednicom, usuglasili su se o osobi veleposlanika u Beogradu i preostalo je još samo saslušanje kandidata pred saborskim Odborom za vanjsku politiku. Nije moguće predvidjeti hoće li taj posao biti obavljen prije kraja mandata aktualne predsjednice, ali na osnovi dobre prakse koju je formirao bivši predsjednik Ivo Josipović veliko je pitanje ima li sadašnja predsjednica legitimitet potvrditi vjerodajnice novom veleposlaniku. Naime, predsjednik Josipović nije potpisivao vjerodajnice od trenutka kad je ušao u predsjedničku kampanju za drugi mandat, a prije pet godina troje je veleposlanika, koji su prošli proceduru imenovanja, pa i dobili agreman od zemlje primateljice, čekalo vjerodajnice. Predsjednik Josipović prepustio je to predsjednici Grabar-Kitarović, a ona je potvrdila imenovanje sve troje diplomata, čime je i sama sudjelovala u formiranju dobre prakse.

Nikad nije dobro zaboravljati vlastitu dobru praksu, pa bi tako Vlada morala odabrati jednu od dviju strategija - ili s izabranim predsjednikom razgovarati i dobiti njegovu suglasnost da sadašnja predsjednica potpiše vjerodajnice budućem veleposlaniku u Beogradu, ili da se postupak dovršetka imenovanja prepusti izabranom predsjedniku, nakon njegove inauguracije.

Kad je riječ o usuglašavanju Vlade i predsjednika o veleposlanicima, moguće su dvije prakse: predsjednik Mesić odlučio se na strategiju u kojoj je on pristajao na veleposlanike koje imenuje Vlada, ali je inzistirao na svojoj kvoti u koju se Vlada nije "miješala", a predsjednik Josipović je prepuštao Vladi da definira popis kandidata, a onda kandidate potvrđivao prema njihovim kvalifikacijama, a ponekad stavljao "džepni veto" na cijelu listu. Pritom sam nije predlagao veleposlanike. Jednu od te dvije strategije morat će odabrati i premijer Plenković i predsjednik Milanović, a u suprotnom će "kohabitacija" u tom aspektu doista biti tvrda.

Ozbiljan izazov te "kohabitacije" bit će i izbor ravnatelja SOA-e, jer sadašnjem uskoro istječe mandat - obrazac prema kojem su predsjednica Grabar-Kitarović i premijer Orešković dogovorili izbor ravnatelja, odnosno dužnosti u obavještajnoj zajednici. Povoljna okolnost je bila da su se istovremeno birali ravnatelj SOA-e i predstojnika Ureda Vijeća za nacionalu sigurnost, dakle tijela zaduženog za stručni nadzor obavještajne zajednice. Tadašnja predsjednica i premijer lako su dogovorili demokratsko načelo prema kojem jedan, premijer, predlaže ključnu osobu operativnog dijela obavještajne zajednice, a drugi, predsjednica, ključnog čovjeka stručnog nadzora. Time je bila uspostavljena ravnopravnost aktera, a istovremeno zagarantiran i efikasan nadzor. Predsjednik i Vlada morat će se uskladiti i pri imenovanju visokih vojnih zapovjednika, a sa sljedećim premijerom predsjednik Milanović morat će se usuglasiti i pri imenovanju ministra obrane.

Sam čin političke kohabitacije nije baš omiljen kod političara, zašto je tome tako?

- Političari vole za njih jednostavne situacije, one u kojima lako donose odluke i u kojima nisu podložni kontroli vlasti. Zato više vole jednostranačke administracije nego one u kojima je politička većina uspostavljena složenim procesom koaliranja, a draže su im situacije u kojima su svi izvodi vlasti i moći u jednim rukama. Za građane je često povoljnija situacija u kojoj sva jaja nisu u istoj košari, u kojoj se nositelji vlasti i međusobno nadziru i djeluju unutar svojevrsnog modela konfliktne suradnje. Problem je kad je takva konfliktna suradnja nedovoljno efikasna, kad ne daje rezultate koji su važni za građane, a političarima omogućava da se skrivaju iza političkih floskula. Isto tako, za građane dioba moći ne znači mnogo ako nositelji političke moći nađu način da se međusobno dogovore, daleko od očiju javnosti, tako da maksimaliziraju vlastite dobiti, a da se efekt međusobne kontrole moći izgubi.

Što pobjeda Zorana Milanovića znači za parlamentarne izbore najesen? Hoće li na tome SDP profitirati?

- Nedvojbeno je da je pobjeda kandidata kojeg su oni kandidirali za SDP prednost u sljedećem razdoblju. Međutim, još je previše okolnosti nepoznato, a da bismo mogli procijeniti hoće li pobjeda predsjednika Milanovića biti u onoj mjeri vjetar u leđa SDP-u kao što je pobjeda gospođe Grabar Kitarović (iako tijesna, minimalna) bila HDZ-u prije pet godina. Naime, prvi krug izbora pokazao je da desni centar i desnica političke arene zajedno mogu mobilizirati više od 50 % biračkog tijela. S druge strane, koalicija svih lijevih stranaka i stranaka lijevog centra u prvom krugu izbora nije osvojila ni 30 % glasova, što je daleko premalo, a da bi se moglo očekivati pobjedu na parlamentarnim izborima. Nakon pobjede SDP-ova kandidata na predsjedničkim izbora, kako to obično biva, jer ništa ne uspijeva kao uspjeh, SDP je znatno porastao, ali taj rast nije dostatan signal za buduću pobjedu. Još uvijek nije posve jasno u kakvoj će formaciji SDP izići na parlamentarne izbore, a to će bitno utjecati na buduće formiranje parlamentarne arene.

Što izbor Zorana Milanovića znači za odnose RH sa susjedima (BiH, Srbija, Slovenija...)?

- Paradoksalno, nikakvih bitnih promjena u tom segmentu neće biti - dobro je da u Hrvatskoj, kad je riječ o odnosu prema susjedstvu, uglavnom postoji politički konsenzus. To je pretpostavka za vođenje stabilnih politika. Tijekom kampanje oboje kandidata zagovaralo je zapravo jednaku politiku prema BiH, kad je riječ o Sloveniji odnosno pitanju (ne)priznavanja presude ad hoc arbitražnog sudišta, pozicije su istovjetne, a kad je riječ o Srbiji, ključna je razlika količina emocija unesenih u to pitanje, ali ne i sadržaj. Kandidati su više raspravljali o tome tko je od njih efikasnije provodio zajedničke prioritete hrvatske politike prema Srbiji negoli o tim prioritetima.

UGROŽAVANJE PRIORITETA
Što izbor Zorana Milanovića znači na međunarodnom planu, kad su RH, EU i svijet u pitanju?

- Skor predsjednika Milanovića, kad je riječ o Europskoj uniji, nije baš pozitivan, bar kad procjenjujemo njegov premijerski mandat. Milanović je vodio svojevrsnu "suverenističku" politiku, nastojao je izigravati preuzete obveze i izigravati temeljno europsko načelo, načelo vladavine prava. Nepotrebno je ulazio u konflikte, za koje je bilo jasno da će se iz njih morati povući, a sam nije gradio odstupnicu za časni izlaz iz takvih situacija.

I u predsjedničkoj je kampanji najavio elemente koji bi mogli komplicirati odnose Hrvatske unutar EU-a i euroatlantskog savezništva. Skeptičan je prema pristupanju Hrvatske Europskoj monetarnoj uniji, sklon je izigravanju obveza koje proizlaze iz zajedničke europske politike prema (ilegalnim) migracijama, ne vidi članstvo u šengenskoj zoni kao realnu ambiciju Hrvatske...

Nastavio je retoriku izazivanja sukoba, pa posve nepotrebno antagonizira, primjerice Mađarsku ili Poljsku, i to na početku hrvatskog predsjedanja Europskim vijećem, tijekom kojeg Vlada namjerava raditi na kompromisu između skupine "prijatelja kohezije" i zagovornika redukcije sredstava u europskom kohezijskom fondu, te zaoštravanja kriterija i pretpostavki za korištenje tim novcem. U obrani načela kohezije Hrvatskoj su u EU Baltičke republike i Višegradska skupina (dakle i Poljska i Mađarska) prirodni saveznici. Time Milanović premijeru Plenkoviću smanjuje manevarski prostor, ali objektivno ugrožava hrvatske političke prioritete. (D.J.)
Nakon pobjede Milanovića, kako to obično biva, jer ništa ne uspijeva kao uspjeh, SDP je znatno porastao, ali taj rast nije dostatan signal za buduću izbornu pobjedu...