Nakon što su predsjednički izbori završeni, kakva bi bila ukupna ocjena što se tiče komunikacijske i retoričke razine kampanje, ali i sad, nakon izbora, kad se čini da su tenzije smirene, ili nisu, pitali smo dr. sc. Gabrijelu Kišiček, komunikacijsku stučnjakinju iz Zagreba?

- Većina ljudi u Hrvatskoj vjerojatno će reći, hvala Bogu da je kampanja završena. Mi, koji se bavimo retorikom, moram priznati, imali smo zaista pregršt materijala za analizu, profesionalno gledano bilo je zanimljivo i uzbudljivo. Više u prvom krugu negoli u drugom, ali zaista se iz svega mogu izvući neke komunikacijske pouke. Prva, u kontekstu analiza koje, kako čujemo, provodi HDZ da bi utvrdio razloge poraza svoje kandidatkinje, jest: komunikacija političkih kandidata presudna je za pobjedu, odnosno poraz. Mogu oni raditi političke analize, jesu li previše lijevo, premalo na terenu i slično, ali ključno jest da su imali, retorički gledano, lošeg kandidata. Kolinda Grabar-Kitarović tijekom ove kampanje svojim je nastupima više šokirala nego impresionirala. I sadržajno i izvedbeno. Bila je mnogo lošija nego u kampanji prije pet godina. To je ono što valja analizirati. Utvrditi razloge takvog komunikacijskog, retoričkog pada kvalitete. Druga pouka ovih izbora jest da nam trebaju osvježenja. Miroslav Škoro je s političkih margina gotovo ušao u drugi krug. Zašto nije? I tu smatram da razloge treba tražiti u političkoj komunikaciji. U jedinom sučeljavanju prvoga kruga Miroslav Škoro je razočarao. A trebao je zablistati. Njegova je retorika bila vrlo obećavajuća, izjave staložene, lijepo izvedene, s dozom duhovitosti (koje kronično nedostaje u hrvatskom političkom diskursu), a jedino što se čekalo jest vidjeti kako će se snaći u konfliktnim komunikacijskim situacijama. I pokazalo se, ne baš dobro. Treća pouka proteklih izbora jest: svi se deklarativno zalažu za afirmativnu kampanju, za priču o programu, o budućnosti i ne vraćanju u prošlost, ali vrlo brzo u praksi pokažu da su osobni napadi i diskreditiranje ono u čemu najbolje plivaju. I kao da se cijela kampanja svodila ne toliko na argumentaciju kandidata zašto bi građani svoj glas trebali dati njima, nego na argumentiranje tvrdnje da se glas ne bi trebao dati drugim kandidatima.

Sad, kad su izbori prošli, tenzije su se naočigled smirile, jer svatko u ovom trenutku drži svoju poziciju. Ali, čim se pojavi mogućnost ugroze pozicije, tenzije rastu. I to je četvrta pouka, izbori se samo retorički pakiraju u želju za boljim životom građana, višim standardom, a zapravo se svode na želju za pozicijom. Da nije tako ne bi se pitanja branitelja, blokiranih, nezaposlenih, mladih itd., vadila prigodno za vrijeme kampanje. Kampanja završi i tko se više sjeća koliko je u Hrvatskoj blokiranih građana, a koliko tvornica pred stečajem?

Kakvu očekivati komunikaciju u kohabitaciji, da se tako izrazim, kad su u pitanju različite političke i svjetonazorske opcije, kao u slučaju Milanovića i Plenkovića? Plenković je najavio "tvrdu kohabitaciju"...

- Iako to pitanje ulazi više u domenu političke nego retoričke analize, reći ću da mislim kako je dobro da visoke funkcije (predsjednika i premijera) obnašaju političari različitih opcija. Raznolikost, i politička i ideološka, dovodi do manje mogućnosti nametanja stavova, autokracije. Još k tome ako su politički oponenti retorički ravnopravni, tada je ta mogućnost vladanja po principu "bit će kako ja kažem i točka", još manja. Premijer Plenković posljednjih nekoliko godina nije imao pravog retoričkog oponenta. Njegove rasprave s Marasom ili Bernardićem bile su gotovo smiješne. Oni se trude, ali ne mogu ga niti okrznuti svojim retoričkim (ne)umijećem. Gordan Maras izvodi svoje performanse, ubacuje neka, kao provokativna i oštra pitanja, glumi žestoku raspravu, ali njegov je retorički kapacitet daleko ispod premijerova. E sad, Zoran Milanović i Andrej Plenković pravi su konkurenti. Sličnih retoričkih karakteristika (obraćanje s visoka, dociranje), ali različitog stila (Plenković njeguje kultiviranu i sofisticiranu knjišku rječitost, dok se Milanović često posluži razgovornim stilom i žargonom), obojica su impresivni govornici vješti u raspravama (za razliku od primjerice Kolinde Grabar-Kitarović). Mislim da će to biti dobra kohabitacija. Nisam sigurna što je Milanovića zasmetalo u toj najavi? Kohabitacija mu ne bi trebala smetati, jer je spremnost na to najavljivao još u kampanji. A to da će biti "tvrda" možda mu je zazvučalo kao prijetnja u kojoj Plenković implicira da nad njim neće moći dominirati i biti govornički superioran kao što je bio s Kolindom. U svakom slučaju, mislim da su jedan i drugi svjesni međusobne retoričke snage i da se, u tom smislu, poštuju. Ali, bit će to novost u našem političkom prostoru. Jer u vrijeme svoje premijerske "vladavine" Milanović također nije imao pravog oponenta, Tomislav Karamarko nije bio u njegovoj ligi. Tek sada zapravo prvi put imamo dvojicu jakih retoričara aktivnih na političkoj sceni. Bit će to zanimljivo gledati.

Zašto političari uglavnom ne vole kohabitaciju, koje ona generira probleme, i one komunikacijske?

- Zato što bi svi, jednom kad dođu na vlast, htjeli biti neprijeporni autoriteti za sve. I nije lako kohabitirati s ljudima drugačijeg stava, mišljenja, svjetonazora, a posebice ne ako su retorički i komunikacijski vješti. Međutim, zaista smatram da ako je komunikacija kvalitetna i kohabitacija može izroditi kvalitetnijim upravljanjem državom. Kad kažem kvalitetna komunikacija, pod tim podrazumijevam konstruktivnu kritiku. Mi u Hrvatskoj nikako da savladamo taj koncept "zajedničkog" rada i napora za dobrobit građana. Kritike oporbe često su performansi pojedinih zastupnika koji zapravo žele svojih pet minuta u medijima, pa onda nastupaju s parolama na laptopima, majicama s uvredljivim natpisima, i slično. Konstruktivna kritika nije provokacija, nije ruganje, vrijeđanje ili diskreditiranje oponenata, nego bi ona zaista trebala biti usmjerena da se neki prijedlog zakona poboljša, usavrši, da se uklone nedostaci. A s druge strane, vladajući nikako da nauče prihvaćati konstruktivne kritike (jer, iako rijetke, i one postoje!). Kao da je sramotno prihvatiti amandman oporbe, kao da je sramotno prihvatiti nečiju ideju kojom će se zakon poboljšati, kojom će se ukloniti neke mane. Ono što često čujemo jest da su svi amandmani odbijeni, jer vladajući, s obzirom na to da imaju dovoljno ruku, mogu izglasati što žele. I onda nit kritičari više osjećaju želju da pridonose, nit oni koji su kritizirani išta usvajaju iz kritika. I stalno se vrtimo u krug. Primjeri kvalitetne kohabitacije su ne samo različite opcije na visokim funkcijama, nego i koalicije sklopljene nakon izbora. I primjeri su češće loši nego dobri. Vidjet ćemo kako će funkcionirati nova austrijska vlast, primjerice, koja je spojila dvije gotovo pa oprečne opcije.

U RH smo već imali kohabitaciju u vlasti u nekoliko navrata... Kao primjer kohabitacije najčešće se navodi Francuska, u kojoj su u tri navrata predsjednik i premijer pripadali međusobno suprotstavljenim opcijama. Tu komunikacija i retorika nije bila nimalo nježna...

- Komunikacija čak i ne treba biti nježna, ali treba biti učinkovita, efikasna, produktivna i konstruktivna. Političari imaju problem s obuzdavanjem ega (i to je gotovo univerzalno pravilo), a primiti kritiku, usvojiti je i nešto iz nje naučiti, zahtijeva poprilično obuzdavanje taštine. Sjećamo se kohabitacije Mesića i Kosor, pa i Milanovića i Kolinde Grabar-Kitarović. Tu je problem i političke i rodne prirode. Jer Hrvatska je još uvijek zemlja u kojoj vodeće pozicije, kako u politici tako i u biznisu, vode muškarci. Nisu te kohabitacije dugo trajale, pa da bi izazvale veće potrese, ali uvijek su se vodile između jako različitih osobnosti, a prema tome i različitih komunikacijskih tipova.

Ova kohabitacija pred nama bit će najzanimljivija, jer Plenković i Milanović i nisu toliko različitih svjetonazora, obojica su sličnih osobnosti (granično autokratskih), s izraženim retoričkim vještinama, a njihove razlike u stilovima više su površne, jezične naravi, nego one dubinske. Milanović je poslao jasnu poruku kada je zaustavio zviždanje svojoj protivnici u izbornoj noći. Možda će i konstruktivnom i kvalitetnom komunikacijom s premijerom poslati poruku da je kohabitacija moguća u Hrvatskoj. Možda će i premijer Plenković shvatiti da mu komuniciranje s političarima različitih opcija može pomoći u kvalitetnijem radu za građane Hrvatske. I možda će građani Hrvatske konačno vidjeti da politička komunikacija ne mora nužno biti vrijeđanje, ismijavanje i izrugivanje, nego da može biti na kulturnoj i civiliziranoj razini. A onda će možda vjerovati da nam tako može biti i društvo u cjelini. Možda.(D.J.)