Premda se ekonomskom prognostikom nezahvalno baviti, mišljenja sam da je vrlo izgledno da će se svijet u doglednoj budućnosti susresti s novom globalnom gospodarskom i financijskom krizom. Štoviše, imaju li se u vidu brojni problemi s kojima se susreće svjetsko gospodarstvo danas, pitanje čak i nije u tome hoće li do krize doći, nego kada će ona nastupiti i koliko će biti razorna - kaže dr. sc. Nikša Nikolić, s Ekonomskog fakulteta u Splitu, te dodaje:

- Problemi na planu gospodarskih, vanjskotrgovinskih i političkih odnosa, vođenje neodgovarajućih monetarnih i fiskalnih politika, pokazatelji su ranjivosti svjetskog gospodarstva i nesumnjivo predstavljaju potencijalne okidače za nastanak nove globalne krize. Složio bih se pritom s mišljenjima onih ekonomskih stručnjaka koji smatraju da će godina preokreta, ili točka infleksije, kod koje krivulja ciklusa mijenja svoj smjer od uspona k padu, biti upravo 2020. Glede odgovora o razornosti njezinog djelovanja, sve će ovisiti o tome jesu li za njezino obuzdavanje pronađeni odgovarajući instrumenti. Premda o tome postoje različita mišljenja, priklonio bih se onima koji zastupaju stav da odgovarajućih instrumenata za obuzdavanje krize još uvijek nema te da su pri tome posebno hendikepirane male otvorene ekonomije koje neće moći koristiti onaj arsenal antikriznih oružja koji stoji na raspolaganju velikim i snažnim ekonomijama.

Prije desetak godina, kriza je krenula iz SAD i zahvatila i Europu. Ponavlja li se danas nešto slično?

- Da bi se odgovorilo na to pitanje dobro je sjetiti se stare latinske izreke - Historia est magistra vitae. Globalna financijska i gospodarska kriza koja je iza nas i koje se još uvijek sjećamo po njezinim razornim posljedicama, krenula je iz SAD-a. Jedan od glavnih "krivaca" za nju bila je nesumnjivo prvo ekspanzivna, a kasnije restriktivna monetarna politika američke središnje banke. To je za posljedicu u prvom slučaju imalo "napuhavanje balona" u financijskom i realnom sektoru (nekretnine), a u drugom njihovo "ispuhavanje" s recesijskim učincima na gospodarstvo. Posredovanjem bankarskog sektora kriza se prenijela u Europu gdje se nastavila širiti potpomognuta restriktivnom politikom ESB-a (Europske središnje banke). Ulje na vatru u Europi je dodala još i snažna financijska kriza koja se dogodila u Grčkoj. Ne ulazeći u nikakve dublje analize prethodne krize možemo izvući zaključke korisne za davanje odgovora na postavljeno pitanje o mogućem žarištu, ili žarištima nove krize. U globalnom svijetu, povezanom financijskim krvotokom, bez obzira na to gdje kriza nastane, ona postaje globalna. Nadalje, žarišta krize uvijek se nalaze u jakim gospodarstvima, neovisno o tome radi li se o SAD-u ili Europi. Konačno, bez obzira na to gdje joj je žarište, kriza se dodatno rasplamsava postojanjem skrivenih kriznih žarišta koja postoje tamo gdje će se globalna kriza preliti. Nova bi kriza mogla, realno gledano, imati svoja snažna žarišta i u SAD-u i u Europi. Prema mom mišljenju, relativno je pitanje koja će se od njih prije aktivirati, jer kada se aktiviraju bit će to okidač za aktiviranje i svih ostalih, bez obzira na to gdje postojali.

Možete li konkretizirati potencijalna krizna žarišta?

- U SAD-u znakovite su negativne promjene na planu vanjskotrgovinske razmjene i ulaganja u inozemstvo, posebice prema Kini, ali i u Meksiku, Kanadi i Europi. Rastući američki protekcionizam nesumnjivo će se negativno odraziti na gospodarski rast u svijetu. Međutim, krizna žarišta prisutna su i na nacionalnom planu. Naime, u SAD-u je realno pretpostaviti da će doći do smanjenja neodrživo visoke stope rasta koja se temeljila na ekspanzivnoj fiskalnoj politici koju je vodila Trumpova administracija i sukladno tome velikom proračunskom deficitu. Onog momenta kada izblijede učinci smanjenih poreza te različitih oblika stimulansa i potpora, američka će se ekonomija suočiti, kako to kaže Ben Bernanke (bivši šef FED-a), s "Wile E. Coyote" trenutkom, tj. kada popularni kojot iz crtića još trči, iako se nalazi iznad provalije. Listi mogućih kriznih žarišta u SAD-u dodajmo i one koje naglašava Nouriel Roubini, profesor na NYU7s Stern School of Business, koji je i predvidio nastanak globalne krize u 2008. i 2009., ali je najavio i dolazak nove u 2020. To su FED-ova politika kamata, napuhanost američkih tržišta kapitala, ograničavanje emigracija, izravnih stranih ulaganja, transfera tehnologije te izazivanje krize s Iranom.

Ekonomski, politički i financijski rizici se nalaze i u EU-u. Problemi su počeli već pokrenutim Brexitom, bankarskom krizom te izraženim nezadovoljstvom nekih zemlja članica s postignutim gospodarskim rastom, snažno potpomognutim sve prisutnijom populističkom politikom. Nastavljeni su recesijom u Italiji i naznakama recesije u Njemačkoj, a sve je to začinjeno nedoumicama u svezi pitanja ima li EU prave odgovore na krizne izazove. Tome treba dodati i nedavni završetak fiskalne stimulacije ECB-a te izuzetno niske dugoročne kamatne stope na državne obveznice. Naime, sljedeći danas dominantne ekonomske politike zasnovane na štednji, središnje banke smanjile su diskontne stope, što je imalo za posljedicu smanjenje dugoročnih kamatnih stopa državnih obveznica. Time je javni dug postao besplatan i, štoviše, često je omogućavao zaradu. Istodobno, niske kamatne stope iskoristila su poduzeća koja su se maksimalno zadužila kako kod banaka tako i na financijskim tržištima. Dobiveni novac nije se iskoristio da bi se ulagao u razvoj, nego se preko njega povećala zarada dioničara. Porast kratkoročnih kamatnih stopa i njihovo približavanje dugoročnima odražava se na kretanje krivulje prinosa na financijskim tržištima, što postaje jasan signal predstojeće krize.

Uzimajući sve faktore u obzir, koliko je zapravo moguć scenarij kakav smo imali prije desetak godina?

- Na pojavu nove financijske i gospodarske krize uistinu ne možemo utjecati. Prošla kriza nas je itekako pogodila i izazvala dugih šest godina recesije. Prema dužini trajanja recesije zauzeli smo, nažalost, drugo mjesto u zemljama EU-a, što ukazuje na izuzetno visoki stupanj ranjivosti hrvatskog gospodarstva. Razlozi tome nesumnjivo su se nalazili u velikom broju strukturnih problema, neprovedbi potrebnih reformi, neusklađenosti monetarne i fiskalne politike, itd. Samim tim ozbiljno se postavlja pitanje u kojoj bi se mjeri taj crni scenarij mogao ponoviti i u slučaju nove krize. Hrvatska je mala i otvorena ekonomija i potencijalna kriza će se zbog globalne povezanosti u njoj odraziti. Ne treba pri tome zaboraviti da se Hrvatska ipak nalazi na periferiji uključenosti u svjetske financijske tokove, što će nositeljima hrvatske ekonomske politike dati malo više vremena da se za krizu pripreme. Ipak bi za Hrvatsku najbolji scenario bio onaj kada do krize uopće ne bi došlo u 2020., odnosno kada bi kriza nastupila nekoliko godina kasnije. Smatram da bi pojava krize u 2020. za Hrvatsku bio uistinu crni scenario koji bi njezinom gospodarstvu nanio čak mnogo više štete negoli je to bio slučaj s prethodnom krizom. Razloga je više. Kriza bi, bez obzira na to odakle krenula, vrlo brzo rasplamsala brojna žarišta koja postoje u zemljama EU-a, a posebno u onima koje su naši značajni vanjskotrgovinski partneri. Pri tome posebno naglašavam Njemačku, Italiju i Austriju. U mjeri u kojoj bi kriza poljuljala gospodarstva ovih zemalja, bilo bi poljuljano i hrvatsko gospodarstvo. Nadalje, 2020. godina toliko je vremenski blizu da je nezamislivo da bi u tome prekratkom intervalu Hrvatska završila sve potrebne strukturne reforme i još više stabilizira svoje gospodarstvo. Globalna kriza bi nas, osim toga, značajno udaljila od planiranog uvođenja eura, jer bi nam moguća promjena na planu politike kamatnih stopa središnjih banaka u smjeru njihovog porasta mogla donijeti porast cijene javnog duga, skuplje kredite stanovništvu i gospodarstvu te pogoršanje na planu proračunskog deficita.

Može li se govoriti i o izvjesnim zakonitostima ponavljanja krize i recesije?

- Empirijska istraživanja gospodarskih ciklusa ukazala su na njihovo trajanje od otprilike desetak godina. Ti se desetogodišnji ciklusi još nazivaju i Juglarovim ciklusima, u čast francuskog istraživača ove materije C. Juglara. Međutim, treba naglasiti da gospodarski ciklusi mogu trajati kraće, ali i duže od razdoblja od deset godina. Stoga se može konstatirati da su gospodarski ciklusi iregularni i u dužini i u jačini te da ne postoje dva posve jednaka gospodarska ciklusa. Imajući u vidu sve negativne posljedice koje sa sobom donosi silazna faza gospodarskog ciklusa, odnosno faza recesije, mnogo je autora pokušalo utvrditi uzroke zbog kojih gospodarski ciklusi nastaju. Prema jednima, uzroci fluktuacija u ekonomskoj aktivnosti izvan su gospodarskog sustava. To primjerice mogu biti ratovi, revolucije, migracije stanovništva, znanstvene i tehnološke inovacije, i sl. Prema drugima, uzroci gospodarskih ciklusa nalaze se unutar samog gospodarstva, pri čemu svaka ekspanzija izaziva recesiju, a svaka kontrakcija izaziva ekspanziju.

Istraživanje uzroka gospodarskih ciklusa, premda vrlo kompleksno, izuzetno je značajno, jer omogućuje njihovo lakše predviđanje, kao i učinkovitije poduzimanje konkretnih mjera ekonomske politike da bi se minimizirale negativne posljedice, a gospodarski tijekovi usmjerili prema cilju koji želimo ostvariti.(D.J.)