Africa Express počeo je kao neobvezno okupljanje koje je 2005. godine organizirao Damon Albarn, zajedno s kolegama glazbenicima, nezadovoljan činjenicom da je na humanitarnom koncertu Live 8 nastupio samo jedan glazbenik iz Afrike. Albarn je, uz pomoć novinara Iana Birrella počeo oko sebe okupljati ekipu glazbenika (Fatboy Slim, Martha Wainwright, Jamie T), koja je nastupila na Festival au Désert, u blizini Tumbuktua u Maliju. Tijekom godina projekt se proširio na brojne (ne)poznate glazbenike iz cijelog svijeta, koji su željeli promijeniti stereotipni imidž koji glazba iz Afrike uglavnom ima na zapadu. Četiri albuma kasnije stigli smo do LP-ja Egoli.

Snimljen u Johannesburgu, koji se na Xhosa jeziku naziva Egoli, okupio je impresivnu ekipu lokalnih glazbenika i svjetski poznatih imena, osim Albarna tu je i Gruff Rhys iz Super Furry Animalsa, Nick Zinner iz Yeah Yeah Yeahs i MC Ghetts. Rezultat je album koji od početka do kraja zvuči kao urnebesni party na koji smo svi pozvani. Jer na njemu ima hip-hop pjesama koje se žele otrgnuti od okova zapadnjačkog glazbenog smeća, ritmova koji su me podsjetili na kuduro plesno "ludilo" Buraka Som Sistema i do sjećanja na Ali Farka Touréa, kojemu Otim Alpha i Gruff Rhys odaju počast u gotovo pa neobveznoj "Taranau". Najveći problem albuma je njegovo trajanje, odnosno količina pjesama kroz koje se slušatelj mora probiti. Ali potpuno ih razumijem, okupili su se na prekrasnom mjestu, družili se tjedan dana, plesali i pjevali, i sve to zabilježili na albumu koji trebate poslušati čisto da jednom zauvijek otrgnete etiketu world music iz svoje glave i glazbe koja dolazi iz "egzotičnih" mjesta. Egoli je album prepun propusta koje pak zvuče toliko zabavno i zarazno da mu je nemoguće odoljeti. Stoga, što čekate, neka ples počne.