Puno prije nego što su svoje umne snage junački odmjerila dvojica najvećih intelektualnih šminkera današnjice Jordan Peterson i Slavoj Žižek, o čemu se poprilično kokodakalo i u našim medijima, zapadna Europa preživjela je dramatični sukob na ljevici. Riječ je o raspravi dvojice učenih marksista, Theodora W. Adorna i Erica Hobsbawna o tome je li jazz najobičniji šund (Adorno) ili je riječ o iznimnoj umjetničkoj formi vrijednoj štovanja (Hobsbawn).

Iako je marksizam u svoje vrijeme u našim krajevima bio iznimno popularan ponajviše zbog totalitarnog monolita u javnoj sferi, ova polemika bila je uglavnom nepoznata, čak i među strastvenim štovateljima Frankfurtske škole, mada Adornova stajališta prema tzv. kulturnoj industriji nisu bila nepoznata. Tako je bilo sve do 2017. kada je zagrebački književni časopis Republika objavio tekst “Vječna moda - jazz” (izvornoga naslova “Zeitlose Mode, Zum Jazz”) Theodora W. Adorna u prijevodu Borisa Perića objavljenog u njemačkom izvorniku 1953., u kome se ugledni filozof, sociolog i muzikolog okomio drvljem i kamenjem na jazz. Samosvojni i osebujni Adorno, čija se knjiga “Filozofija nove muzike” (“Philosophie der Neuen Musik”) bavi Arnoldom Schönbergom i Igorom Stravinskim, o jazzu je pisao još 1936. dok je “stvar bila vruća” kada je riječ o američkom glazbenom žanru kojemu se toliko protivio. Spomenutu knjigu objavio je 1968. beogradski nakladnik Nolit, a jedini primjerak za posudbu netko je davno ukrao iz osječke Gradske i sveučilišne knjižnice. Adornov tekst “On Jazz” iz 1936. je dostupan na internetu. Poanta cijele buke koju je stvorio oko jazza jest autorovo duboko uvjerenje da je posrijedi jeftini žanr odnosno tipični proizvod tzv. kulturne industrije. Kada Adornu ponestane argumenata on rado poseže za psihoanalitičkim forama freudovskog tipa.

- Cilj jazza je mehanička reprodukcija jednog regresivnoga momenta, jedne kastracijske simbolike, koja kao da znači: odustani od zahtjeva za svojom muškošću, daj se kastrirati, kao što to eunuški zvuk jazz-sastava ismijava i proklamira, i bit ćeš za to nagrađen, primljen u muški savez, koji će s tobom dijeliti tajnu impotencije, koja se otkriva u trenutku inicijacijskoga rituala, piše egzaltirani Theodor Adorno u članku “Vječna moda - jazz”.

On napada patološku usmjerenost u jazzu spram obrada šlagera, ali i improvizaciju za koju kaže da je površna i hinjena. Dobro zapaža da je u stvaranju jazza sudjelovao i “bijeli lumpenproletarijat”. Logičkim načelom a contrario lako možemo uočiti ono što je bogataški sin i salonski komunist židovskih korijena Adorno namjerno prešutio, a to su “crni lumpenproleteri”. Da, u pravu ste “Genosse” Adorno, jazz je uistinu stvarao društveni ološ! Samo to treba imati hrabrosti reći i pokušati ostati marksistom. Inače, rasizam nije nepoznati svjetonazor kada je riječ o klasičnom marksizmu Karla Marxa i Friedricha Engelsa. Upravo je najskrivanija knjiga iz sabranih djela klasika marksizma (Marx-Engels-Werke, MEW) u bivšoj Jugoslaviji bila je ona koja je sadržavala sablažnjiva rasistička bulaženjenja na račun Slavena koja su dvojica spomenutih bradonja objavljivala u novinama “Neue Rheinische Zeitung”.

Zanimljivo da je u vrijeme kada Adorno svim silama pljuje po jazzu, taj glazbeni žanr bio na crnoj listi u njegovoj domovini Trećem Reichu i proglašen za “izopačenu glazbu” (Entartete Musik). Ima jedna sjajna knjiga koju je napisao Mike Zwerin, glazbeni kritičar International Herald Tribunea, ali i trombonist koji je svirao s Milesom Davisom na albumu “Birth of the Cool”, riječ je o “Swing Under the Nazis: Jazz as a Metaphor for Freedom”, koja govori o tome kako su nacisti dekretom zabranili jazz i proganjali one koji su ga krišom slušali.

Najbolji odgovor Adornu daje njegov marksistički kolega, ugledni britanski povjesničar Eric Hobsbawm napisavši kako je riječ o “nekima od najglupljih stranica ikada napisanih o jazzu”. Hobsbawm je bio strastveni ljubitelj jazza, uredno je pisao glazbene kritike, a 1959. objavio je i knjigu “The Jazz Scene”. Na zaboravljenu marksističku raspravu podsjetila nas je sjajna antologija tekstova o jazzu “Svijet jazza - Od Adorna do Johna Zorna” u izdanju Sandorfa.