DAVORKA BAČEKOVIĆ-MITROVIĆ

POPULARIZACIJA MEDIOKRITETA

Općenito možemo reći da se učitelji, zbog velikih zahtjeva koji se iz dana u dan postavljaju pred njih, nemaju puno vremena baviti još i teorijama medija. Medijska pismenost nije na prihvatljivoj razini u uobičajenoj populaciji, ali učitelje ipak smatram informiranijima o toj temi od velikog dijela ostalih, jer ih svakodnevne obveze na to prisiljavaju, osobito imperativ edukacije učenika o sigurnosti na internetu, o vršnjačkome nasilju koje se događa preko interneta itd.

Međutim, teorije medija nisu izravno povezane s medijskom pismenosti, iako mi osobno jesu važne, zapravo, one su polazište za interpretaciju mnogih pojava koje se oko nas događaju. Teorije medija više pripadaju području filozofije medija, sociologije medija, nego što imaju izravnu vezu s didaktikom ili s metodikama pojedinih nastavnih predmeta, tako da vjerujem da se njima bavi samo manji dio učitelja. Teorijama medija pristupam isključivo sa stajališta učitelja, stoga vjerujem da bi dublji pristup ovoj temi ipak mogao dati neki filozof, sociolog, kritičar medija. Ipak, držim da je važno da ih i učitelji proučavaju te da promatraju aktualne pojave koje se događaju u svijetu medija kao dio kontinuiteta, razvoja, bio on percipiran kao pozitivan ili negativan, kao progresija ili dekadencija.

Važno je shvatiti, koliko god to bilo banalno pojednostavljivanje McLuhana, da postoje razlozi zbog čega smo u doticaju sa suvremenim digitalnim medijima neprestano frustrirani: nekad su se vijesti mjesec dana prenosile poštanskim kočijama, danas smo u djeliću sekunde zatrpani mnoštvom informacija, samo ako, npr., otvorimo elektroničku poštu ili odemo na društvene mreže. I ne samo to: u trenutku smo zatrpani mnoštvom zahtjeva da oblikujemo informaciju, da je proslijedimo, i to također u djeliću sekunde. No ljudsko tijelo ostalo je sporo, ne možemo se teleportirati, ne možemo u sekundi odgovoriti na sve poruke na mobitelu i osjećamo da smo stalno u zaostatku. O tome se mnogo govori i piše u posljednje vrijeme, no zanimljivo je da je čak i prije pojave interneta McLuhan ne samo nagovijestio nego jasno upozorio na to da će nam se ovo događati. I ova činjenica da se, kad smo bez mobitela, osjećamo kao da nam je dio tijela odstranjen, također potječe od McLuhana. Ponekad se vrtimo ukrug, a vizionari kao što je on već su nam sve rekli, kao da nam je "unaprijed zapisano". Da, čini se da interes za njega nije samo trenutačna moda, s razlogom.

Guy Debord je s "Društvom spektakla" doista bio iznenađujuće snažan teoretičar: njegovo, naoko djelce, kapitalno je djelo koje prožima današnje društvo, iako je napisano prije pola stoljeća. No možemo ga povezati s nizom izvrsnih teoretičara medija, kao što je Charles Baudrillard. Tako, npr., Divna Vuksanović u "Filozofiji medija: ontologija, estetika, kritika" napominje da se Baudrillardovo shvaćanje medija interpretativno nadovezuje na Debordovo "Društvo spektakla", u kojemu su masovna komunikacijska sredstva nazvana "najrazornijom površnom manifestacijom spektakla", kao temeljnog obilježja suvremenoga društva i glavnog obilježja kapitalističkog društvenog poretka, koji se ostvaruje (i ujedno poništava) isključivo kroz osjetilo vida. "Ako ga razmatramo njegovim terminima", tvrdi Debord, "spektakl je potvrda privida i potvrda cjelokupnog ljudskog života, dakle društvenog života, kao pukog privida. No, kritika koja doseže istinu spektakla razotkriva ga kao vidljivu negaciju života, kao negaciju života koja je postala vidljiva."

Pojmovi privida kod Deborda i simulacije kod Baudrillarda svakako su negacija i izobličavanje stvarnoga svijeta, koji prestaje biti to što jest, već postaje privid i otuđenje od biti samoga čovjeka i svijeta. Već je postalo općeprihvaćeno da je svijet medija svijet umjetno kreiranih istina koje to, zapravo, nisu, a bivanje na društvenim mrežama, koje je mnogima danas jamstvo postojanja, zapravo je paralelni svijet koji, iako izrasta iz stvarnosti, počesto nema veze s istinom. Pa opet, i to je za učitelje važno. Važno je da prihvate da ono kako se rad škole reflektira u medijima - nije prava slika njihove škole, da učenike uče da oni nisu ono što se na društvenim mrežama o njima piše. Vrijeme je da ljudima koji su pritisnuti teretom medijskog privida i, katkada, medijskih laži, pomognemo izgraditi identitet koji je neovisan o tim paralelnim svjetovima. No to će biti pravi izazov za društvo. Primjećujem da se ova pojava jako odražava na svijet kojemu pripadam, a to je svijet odgoja i obrazovanja. Ova tema bolno se odražava na mnoge učenike i učenice, učiteljice i učitelje, a sve više i na ravnateljice i ravnatelje škola.

I da zaključim riječima Seada Alića: "Debordov spektakl dokaz je da smo daleko odmaknuli u ideji zavođenja, te da smo već na području intenzivnog manipuliranja građana suvremenog medijski premreženog i spektaklom igre, zabave i vijesti kao robe - porobljenog svijeta."

Da, ideologija spektakla je posvuda, ili, kako sam pročitala u jednom pametnom statusu na društvenim mrežama, posvuda je "popularizacija kulture žrtve". Pravog istraživačkog novinarstva je premalo, a u medijima sve vrvi od petparačkih jeftinih pričica s crno-bijelom karakterizacijom likova, tipa: žrtva i progonitelj. Ako nešto nije spektakl ili se od tog brašna ne može umijesiti spektakl, to se u medijima ne pojavljuje. S druge strane, na djelu je i popularizacija mediokriteta, ljudi koji inače ni po čemu ne bi privukli našu pozornost. Razlozi za takav interes gledatelja su različiti: potreba zavirivanja u tuđi život, u tuđu nesavršenost. Reality show je sociološki eksperiment. Kako u svemu tome odgajati mlade, odgovornost je svih nas. Kako ih odgojiti da ne pristanu ni na gledanje sa strane, a kamoli na sudjelovanje u razaranju etičkih vrijednosti u nekom showu gdje se djevojke bore za mladoženju, gdje se grubo zaviruje u tuđe suze, gdje se manipulira na apsolutno svim razinama i još, k tome, uz pristanak sudionika? Duhovnost svakako nije površno lajkanje statusa na fejsu i jeftini facebook vikend-aktivizam, koji zamre s prvim sljedećim statusom koji nam se pojavi na zaslonu. A o politici kao o svijetu spektakla da i ne govorim.

Ipak, ne gledam na razvoj medija u kontekstu futurističkog beznađa. Iako je McLuhan najavljivao svojevrsno uplemenjivanje razjedinjenog svijeta, kako su tumačili neki teoretičari, a koje se ipak nije dogodilo, moramo priznati da je internet utjecao na demokratizaciju znanja te mu treba priznati bar ovu zaslugu. Na obrazovnim politikama je da prepoznaju taj potencijal i osiguraju mladima uvjete kako bi se uz pomoć medija razvijali. Iz mene sada progovara naivna, idealistički odgojena profesorica, ali beznadan sam slučaj. Još uvijek smatram da je obrazovanje čarobna riječ za sve probleme. Tehnički napredak ćemo ionako morati prihvatiti i živjeti s njim, a tako i virtualnu stvarnost, suživot s robotima, postajanje robotom (?).

Kao bićima koja ne vole biti smrtna, možda ćemo virtualni život i neki oblik virtualnog postojanja, ako će ono biti moguće, radije prihvatiti nego fizičku smrt. Uostalom, trebalo bi djecu i mlade pitati kakav život žele. Možda olako zaključujemo da najbolje znamo kakvu budućnost trebaju.

HAJRUDIN HROMADŽIĆ

SPEKTAKL JE JEDNOSTAVNO POSTAO NAČELO FUNKCIONIRANJA

Kakvo je sadašnje društvo spektakla u odnosu prema tezama koje je još prije 50 godina postavio Guy Debord, pitali smo dr. sc. Hajrudina Hromadžića.

Možemo li govoriti o ideologiji spektakla?

- Guy Debord je, kao i ostali tzv. situacionisti iz 60-ih godina prošlog stoljeća, ispravno anticipirao sve ključne aspekte kulture i društva spektakla koja se u to vrijeme već jasno artikulirala u zemljama tzv. zapada, a desetljeća koja su uslijedila potvrdila su te teze na globalnoj razini. U međuvremenu je spektakl mutirao u najrazličitije forme, proširio se u svim pravcima i doista možemo govoriti o svojevrsnoj ideologiji koja nije samo set kulturalno-medijskih, već i ekonomsko-društvenih, pa i političkih atributa, te je neodvojiva od kapitalističkog neoliberalizma.

Ako je danas sve spektakl, koliko u "produkciji senzacija" i sami sudjelujemo?

- Danas je teže reći što nije, nego što sve jest obilježeno i premreženo obilježjima spektakla. I ona područja društvenog života koja su "do jučer", u povijesnom smislu, bila izuzeta iz matrice spektakla, poput primjerice religije ili znanosti, danas su sastavni dio njegova produkcijskog stroja. Svi smo, u većoj ili manjoj mjeri, protagonisti nekog tipa spektakla. Spektakl je jednostavno postao samopodrazumijevajuće organizacijsko načelo funkcioniranja u svim segmentima života i rada.

Gdje je nestao čovjek, gdje se zagubio moral, duhovnost...? Kakva je budućnost takvog svijeta spektakla u kojemu živimo?

- Spektakl, upregnut u kapitalističko-konzumerističku interesnu logiku, smjera na ono "najniže" u čovjeku, postavimo li parametre vrijednosti u, recimo, prosvjetiteljsku optiku. To znači da cilja k hedonostičkoj životinji koja je uvijek u nama, gađa naše ranjivo biće želje i žudnje, a minimizira onaj teško dostižni ideal racionalnog mišljenja i prosudbe. Budućnost vidim u nekom obliku shizofrenog distopijskog scenarija, također već spektakularno uprizorenog kroz neke uspješne televizijske serije i filmove na tragu žanra znanstvene fantastike. Po jednoj strani ekološki devastirani planet i refeudalizirani svijet na kojemu se preživjeli bore za ono malo preostalih resursa, a usred svega toga čudesno efikasno društvo visoko tehnologizirane digitalne kontrole.

Je li i konzumerizam postao spektakl, koliko se svijet pretvorio u divovski šoping-centar. Kako se u njemu snalazi Hrvatska, vidimo da potrošnja i kod nas neprestano raste...?

- Kao što već rekoh, konzumerizam je važan, nedjeljiv element kulture i ekonomije spektakla, treba ih uvijek promatrati uparene. A potrošnja je pak esencijalno važna za kapitalističku ideologiju konstantnog rasta, to jest oplodnje profita pod svaku cijenu, što je sumanuta i destruktivna ideja. Sustavnu podršku svemu tome daje logika duga, stalnog zaduživanja, čiju infrastrukturu osigurava bankarsko-financijski sistem i onda upadamo u nikad dovršeni krug tzv. mjehura koji se napuhavaju, pucaju i vode permanentnim ciklusima tzv. kriza. (D.J.)