Dvije godine prije još uvijek aktualne knjige "Noam Chomsky i kritika suvremenih masmedija - proizvodnja slike stvarnosti i neophodnih iluzija" (2017.), dr. sc. Nenad Vertovšek je u koautorstvu s Anjom Tomović objavio izvrstan rad "Medijsko zavođenje u suvremenom društvu spektakla i manipulacije" (2015.). S obzirom na to da spomenuti stručni tekst umnogome korespondira s ovotjednom temom Magazina, razgovor s dr. sc. Vertovšekom bio je logičan izbor.

Referirajući se na navedeni rad, kakvo je danas stanje glede toga, bolje ili lošije?

- Rad, nastao kao jedan od načina suradnje s boljim studentima, s kolegicom Anjom Tomović, sada magistricom novinarstva i odnosa s javnošću, trebao je istražiti i analizirati primjere svakodnevne medijske manipulacije i zavođenja javnosti od strane medija te ukazati na izuzetnu važnost osvješćivanja svakog pojedinca, kao i javnosti uopće, kako bi razumjeli način i tehnike takve manipulacije. Riječ je o kritičkom razmišljanju glavnih fenomena i odnosa medija i društva, razotkrivanja tzv. ideologije zavođenja. Danas je još veća potreba analize sve šireg spektra sofisticiranog medijskog zavođenja, od reklama do kampanja i spektakla usavršenih u fake-news okruženju koje postaje "priča" stvarnija od stvarnosti. Samo medijsko zavođenje prikrivenije je i lukavije do neprepoznatljivosti, ostaje svakodnevni grubi medijski "okus zavedenosti"...

Guy Debord još je prije 50 godina pisao o "društvu spektakla", no dojam je kako su njegove teze nadišle vrijeme kada ih je postavio?

- Koristim prigodu za vrlo kratku kronološku analizu Debordovih shvaćanja bliskih velikom dijelu intelektualaca u posljednjih pedesetak godina, koja možda dosad, koliko znam, nigdje nije ovako šire iznesena. U vrijeme nastanka knjige 1967., netom prije sazrijevanja 68-osmaških previranja u Europi, Debord želi ponuditi teoriju promjena društva i razotkrivanja Spektakla (medijskog i društvenog). Knjiga je to nesumnjivo i bila, jasno je ocrtavala uzroke većine tadašnjih društvenih nedaća i uglavnom je aktualna i danas. Desetak godina poslije (1979.) Debord smatra kako je "Spektakl svugdje počinjao u krvi i prijevari, ali je obećavao bolje dane. Sad više ne obećava ništa, priznaje da je nepopravljiv...". U to vrijeme čini mu se ipak (još) optimistično kako društvo obilja i nepravde polako gubi iluzije u sebi, kako su mu "odbrojeni dani" i kako konačno predstoji sukob u kojemu valja riješiti posljedice društvenih problema, koje i sami spektakli jako dobro prikrivaju. No 1992. upozorava na "žudnju spektakla k modernizaciji, unifikaciji i pojednostavljivanju društva". Priznaje zapravo kako "spektakl napreduje", razmišlja o "žilavosti" društva obilja Zapada, te Istoka, gdje diktatura birokracije počinje sličiti na "diktaturu demokracije", odnosno kako ekonomski razvoj nužno dovodi do sve sofisticiranijih iluzija i manipulacija društva, dakako i medija.

Debord zatim konstatira kako više nema jasnog razlikovanja tzv. zapadnih i istočnih vladavina i društava te ističe kako je nekadašnja "svjetska podjela spektakularnih zadataka između rivalskih tabora zgusnustog i raspršenog spektakla izrodila kombinaciju te dvije forme: integrirani spektakl". Takvim "stapanjem" priznaje kako se svijet mijenja(o) i različito od njegovih predviđanja, kritički gledajući i dalje na društvo spektakla koje odvraća pozornost, otupljuje mase, koristi elitama, te mijenja percepciju ljudi prema vlastitom životu i ciljevima društva. Ne znam je li njegovo razumijevanje dovelo i do očaja u kojemu je počinio samoubojstvo 1994., ali uz poštovanje prema njegovim ciljevima, analizama ideologije Spektakla, valja ga čitati i danas. Biti svjestan kako i u pola stoljeća neke njegove postavke (koje studenti rado koriste u seminarima) zvuče i "svježe". Nakon Deborda, nove se promjene događaju, opet naziru i predosjećaju. Društvo spektakla, preoblikovano u novo ruho s okusom budućnosti i u svom "rastakanju" sebe i zajednice, itekako može udariti "svojim zmajskim repom".

Koliko je danas sve spektakl govori i medijska "senzacija" da se Megan porodila - to je bila vijest dana, a ne 9. svibnja - Dan pobjede! Kako objasniti taj i takve fenomene društva spektakla?

- Mogli bismo reći - jedina slučajnost jest da ništa nije slučajno, posebno kada govorimo o suvremenoj i sve većoj sprezi elitizma, korporativnih masmedija (u kojima novinarstvo polako odumire pod lažnom izlikom kako je "staromodno") i lokalnih do globalnih ciljeva otupljivanja i mjerenja do koje mjere ljudski um i sposobnosti odvratiti od pravih pitanja nejednakosti, korupcije, suludih i nehumanih ratova, nasilja nad ženama i djecom... Nedavno smo u Zadru, u okviru ekodana, imali jedno simbolično "obilježavanje" fenomena senzacija i spektakla, u organizaciji umjetnika i likovnjaka, te Prirodoslovno-grafičke srednje škole, koja izuzetno podučava svoje učenike i u onom što bi se moglo zvati i "ekologija medija". Vrlo rado sam se odazvao pozivu za sudjelovanjem u takvoj izložbi-instalaciji posvećenoj - jajetu! Naime, zamišljeno kao kritika vremena u kojemu živimo i moći medija, radilo se o referenci na viralni hit fotografije jajeta gdje je od početka ove godine trebalo nadmašiti rekord u "lajkanju", što je dotad držala celebrity zvijezda Kylie Jenner, odnosno njezina kći Stormy, s čak 18,3 milijuna lajkova na Instagramu. Počelo je kao račun "World recordEgg", da bi već u prvih deset dana premašilo taj rekord u lajkanju, a samo u sljedećih 48 sati dodano je još više od 40 milijuna lajkova! Dakle, obično ptičje jaje bilo je najprije najlajkaniji hit na Instagramu, no premašilo je i glazbeni video "Despacito" te postalo najviše lajkani online post na bilo kojoj medijskoj platformi u povijesti!

Trenutačni rekord od više od 60 milijuna lajkova za jedno jaje sigurno se premašuje, mada većina za njega već gubi zanimanje, kao i za sve besmislene stvari iz svoje prošlosti olakog surfanja ne vodeći računa kako se već izgubio iz vida i veći dio onih sadržaja koji su imali nekog smisla. Previđajući kako zabava nije zamjena za informaciju i stvarnost, nego može biti samo dobar medijski začin. Sve je nastalo kao zamisao britanskog kreatora oglašavanja, uz sve legende o stvarnim autorima koje su išle uz to, od misterioznog bogataša ili grupe masona, "ljudi-guštera" i slično. Smislio je to čovjek kao suvremeni marketinški trik koji u sebi nosi besmisao pukog lajkanja, svojevrsni protest protiv lajkanja "celebrityja" i beznačajnih sadržaja, ali ujedno i sve češći fenomen preokretanja kritike Društva spektakla u pohvalu njegovih sposobnosti stvaranja iluzija.

Ako je sve spektakl i zabava, gdje je nestao čovjek, moral, duhovnost...?

- Društvo spektakla već je nudilo viralne hitove "globalnog" polijevanja ledenom vodom, sada imamo čimpanzu koja surfa Instagramom, a najnovija besmislica jest jedenje voća zajedno s korom i sendviča s plastičnim celofanom! Osim marketinškog trika, u kojemu osjećamo kako "nešto radimo s cijelim svijetom", a proizvodimo beznačajne rezultate, valja se zapitati mogu li protesti protiv lajkanja biti praktičniji i smisleniji, odnosno dokle možemo i moramo slijediti marketing naših umova i ponašanja?

Možda je počast onom lajkanom jajetu, simbolična počast i jednom dobu koje odlazi, htjeli mi to ili ne. Možda smo, uljuljkani blagodatima digitalnog doba, zaboravili na ono što već upozoravaju vrhunski znanstvenici i stručnjaci, kako će digitalno doba možda trajati i kraće nego što smo uopće zamišljali. Iako ćemo još dugo misliti kako je lajkanje davanje smisla općoj besmislici, zaboravljajući kako nam mediji i spektakli ipak ne mogu pružiti puno zadovoljstvo ljudske izravne komunikacije. Stojimo na ulazu (otvaramo vrata...) novog medijskog i društvenog doba koje dolazi - doba umjetne inteligencije, kiborga, stvarnih avatara... Inače, to je i moj vlastiti cilj sadašnjih i budućih istraživanja, promisliti širu raspravu o budućnosti medija i društva, pa tako i društ(a)va spektakla.

Kakva je budućnost takvog svijeta, surove stvarnosti, digitalnog transa i ljudi u njemu?

- Imamo dobre analize dosadašnjih fenomena i događanja unatoč zagovornicima Društva spektakla koji se neizmjerno trude da utonemo u zaborav povijesti kao nekakav medijski i društveni Pinokio na Otoku sreće. Valja progovoriti dublje i šire o transhumanizmu, dolasku novih tehnologija, ali i etičkih načela koje će čak i brže nego dosad mijenjati društvo i stvarati "povijest budućnosti" medija. Ljudima i medijskim korisnicima valja predočiti sustav budućih odgovora koji neće unaprijed biti "digitalni" i tumačiti kako će budućnost biti "bolja" i/ili "lošija", ovisno o socijalnom položaju, nejednakosti, interesnim bojama ili dosegnutoj moći ili bezobzirnosti. Valja se "pripremiti" na buduće odgovore kako smanjiti razine iluzije i podložnosti manipulacijama, koje će zasigurno i u novom dobu dobivati neslućene tehnološke i socijalne "instrumente".

Ako je budućnost društva, medija, pa i spektakla, u nadilaženju trenutnih prirodnih i genetskih predispozicija, već je sada dobro razmisliti o strategijama i taktikama humanistički orijentiranih medijskih i socijalnih rješenja. Što se ne ograničava nikakvim prethodnim strahom od "robota" ili kiborga, nego nam, prije svega, treba promišljanje o mogućnostima spajanja sposobnosti čovjeka i umjetne inteligencije. Potraga za budućnošću već nas je dovela do kvantnih kompjutora, gdje se odlučivanje i sviđanje (a što je s ljubavlju?) odvija preko milijardi sinapsa u biokompjutorskom "organizmu", možda i bližem (superiornijem) ljudskom razmišljanju nego što sada mislimo. Idemo li prema etici koja će možda biti "ljudskija" od sadašnje, u kojoj se uglavnom bojimo robota, ali ne toliko i ljudi koji ubijaju druge ljude masovno. Uostalom, ni umjetna inteligencija nam neće pomoći ako ne budemo imali i održavali vlastitu. (D.J.)