Vezani članci
TEMA TJEDNA: SIGURNOST U REGIJI - HRVATSKA I SUSJEDI (II.)
INTERVJU: ZVONKO OREHOVEC
Kakva je sigurnost u hrvatskom okruženju, odnosno, kako se to zna reći, u regiji, na zapadnom Balkanu ili pak u jugoistočnoj Europi, i kako se aktualni događaji odražavaju na položaj Hrvatske u takvom okruženju? Pojednostavljeno rečeno - stabilnoj i jakoj Hrvatskoj odgovarala bi i stabilnost u susjedstvu, kao i, ako ne dobri, bar korektni odnosi sa susjednim državama, prije svega Srbijom i BiH. No od svega toga još smo vrlo daleko, s obzirom i na dramatične događaje u Beogradu, gdje prosvjednici već mjesecima pokušajavaju srušiti režim srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, što pak ne sprječava ni njega ni dežurne nacionaliste da svako malo odašilju huškačke i otrovne strelice prema Hrvatskoj. Slično je i kada je riječ o još uvijek politički nestabilnoj Bosni i Hercegovini.
O svemu tome prije nekoliko dana progovorila je i istaknuta njemačka političarka Doris Pack te ustvrdila kako je stanje na Balkanu trenutačno jako opasno i prijeti se pretvoriti u kaos, jer je ta regija tek na korak od stanja iz 90-ih godina, kada su izbili oružani sukobi prouzročeni raspadom bivše Jugoslavije, a posebice je upozorila na opasnosti od promjene granica, o čemu se raspravlja u sklopu traženja rješenja za srbijansko-kosovske odnose. U razgovoru za sarajevski Dnevni avaz Pack, koja je kao zastupnica u Europskom parlamentu do 2014. bila i posebna izvjestiteljica za Bosnu i Hercegovinu te slovi za dobru poznavateljicu prilika u regiji, upozorila je kako su jako opasne rasprave o razmjeni teritorija i preseljenju stanovništva koje se spominju u kontekstu rješavanja spora između Srbije i Kosova. Dodatni je problem, kako je istaknula, činjenica da i neke države članice Europske unije pokazuju spremnost poduprijeti takve avanturističke projekte, koji će u lančanoj reakciji neizbježno imati odraza i na Bosnu i Hercegovinu. "Milorad Dodik samo čeka priliku", kazala je Pack aludirajući na opetovane izjave sadašnjeg predsjedatelja Predsjedništva BiH u kojima je on sugerirao potrebu ujedinjenja Srba s obje strane Drine, a u posljednje je vrijeme za entitet Republiku Srpsku počeo rabiti izraz "zapadna Srbija".
VRUĆINA U BiH I SRBIJI
"Regijom se bavim od 1989. godine i znam što ovo znači. Ako dogovor o novim granicama na Balkanu bude realiziran, na meti će odmah biti Bosna i Hercegovina, vjerujem, i Makedonija... I nitko ne zna gdje bi ovo moglo stati, ali svi znaju kako bi se ovo realiziralo", upozorila je Pack. Posebice je kritizirala to što iz tijela EU-a nema jasnih ograda od takvih planova. Uspostava neke nove "velike Srbije" neizbježno bi značila i uspostavu "velike Albanije", objašnjava Pack i dodaje kako bi to bio put u opasnu destabilizaciju stanja u regiji. Prema njezinim riječima, pitanje statusa Kosova mora biti riješeno, no ne modelima o kojima se trenutačno nagađa.
Riječi Doris Pack potvrdio je i bivši visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, austrijski diplomat Wolfgang Petritsch, koji je upozorio na BiH, koja ostaje neuralgična točka Balkana, ali i na problem Kosova, čiji bi status valjalo što prije riješiti jer bez toga nema stabilnosti u regiji. Europskoj je uniji sugerirao kako bi trebala inicirati postizanje neke vrste novog dogovora o BiH, a taj bi "nad-Dayton" imao za cilj da BiH konačno postane funkcionalna država. Osim toga, u posljednje je vrijeme i više prijedloga da bi se stanje sigurnosti moglo normalizirati i primanjem BiH u NATO i EU, ali i ostalih balkanskih potencijalnih članica, no za sada je malo vjerojatno da će se to u dogledno vrijeme i ostvariti.
A da situacija nije nimalo bezazlena, može se iščitati i iz riječi Aleksandra Vučića, koji je mentalno još u 90-ima iako se trudi praviti naprednim europejcem, a koji je prije nekoliko dana također upozorio da bi neuspjeh oživljavanja pregovora između Srbije i Kosova o normalizaciji odnosa mogao destabilizarati zapadni Balkan. "Svaki dan odgode može stvoriti uvjete u kojima jedna iskra može zapaliti regiju. Zapadne zemlje to moraju znati", kazao je Vučić u intervjuu za Reuters. A upravo je Srbija ta koja je i dalje zaglavljena u prošlosti, što se potvrđuje gotovo svaki dan. Tako je i premijerka Srbije Ana Brnabić poručila da će se službeni Beograd očitovati o presudi doživotnog zatvora Radovanu Karadžiću za ratne zločine i genocid kad to učine "svi ostali", ocijenivši kako su "svi iz regije požurili" sa svojim izjavama nakon presude u Haagu. Ipak, srbijanski stav je jasan, pa se i ne moraju izričito izjašnjavati, jer njihovo negiranje krivnje za sve ratove i žrtve na prostoru biše Jugoslavije ne donosi ništa dobroga niti pridonosi sigurnosti i stabilizaciji. Inače, Brnabić je zgrozila svjetsku javnost u nedavnom intervjuu na Deutsche Welleu, u kojemu nije htjela reći da se u Srebrenici dogodio genocid, što je MICT svojom pravomoćnom presudom Karadžiću potvrdio. Presuda Karadžiću, a još se očekuje i ona Ratku Mladiću, odjeknula je i u BiH, naravno, kako za koju stranu, ali dovoljno da su se strasti ponovo uzburkale.O istoj temi u Otvorenom HRT-a govorili su i politički analitičar Zoran Kusovac, Radovan Vukadinović s Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld, sociolog Slaven Letica, Jadranka Polović sa Sveučilišta Libertas te Gordan Akrap s Instituta za istraživanje hibridnih ratova, koji je rekao kako je Vučić jedini lider u Srbiji koji je u stanju potpisati samostalnost Kosova i poživjeti nešto duže od nekog drugog političara. S tim se potpuno složio i Zoran Kusovac. Dodao je kako je Vučić taj koji može provući svaku nepopularnu mjeru. Prošlo mu je i smanjenje mirovina, a prolazi mu i trenutno "javno trgovanje s Hasimom Thacijem". On bi jedini mogao lako prodati narodu neizbježnost priznavanja Kosova. Trgovanje može naplatiti nekim boljim statusom u BiH ili u pregovorima s EU-om", dodao je Kusovac. "Što će tko dobiti, ne zna se - karte su vjerojatno negdje drugdje, vjerojatno u Bruxellesu. A što Europa zna, to zna i Amerika", dodao je Vukadinović. "Imamo podijeljenu BiH, imamo podijeljenu Crnu Goru... Taj prostor može biti laboratorij, kakav je u povijesti uvijek i bio. Svi su spremni uhvatiti se s tim u koštac. Ima neootomanskih trendova, velikoruskih ambicija, a aktivnija je i uloga SAD-a, a EU je pokazao slabost. Sreća je Vučićeva što EU neće ići u proširenje još nekih dvadesetak godina, da se neće time morati dokazivati", rekao je Letica.
BREME PROŠLOSTI
Ukupno uzevši, upravo su sve učestalije dezinformacije i tzv. specijalni ratovi ključni remetilački faktori koji destabiliziraju odnose među susjednim državama, što se odražava i na sigurnosnu situaciju u Hrvatskoj, jer često optužbe prelaze granice dobrog ukusa. Npr., prema nekim informacijama, i kada je riječ o migrantskoj krizi nije isključeno da upravo pojedinici iz BiH plasiraju teze o nehumanom odnosu hrvatske policije prema migrantima koji nelegalno nastoje prijeći granicu i preko Hrvatske se dočepati zapadne Europe. A pravila su, kada je o migrantskoj politici i politici EU prema tom problemu riječ, kao i sigurnosti granica, vrlo jasna - nema nelegalnog ulaska nikome pa ni ekonomskim migrantima. Što se BiH tiče, nizu problema koji narušavaju stabilnost države treba dodati negiranje trećeg entiteta Hrvatima u BiH, što je službenom Zagrebu najveći problem u međusobnim odnosima.
Na kraju dodajmo kako predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i premijer Andrej Plenković, kada se radi o odnosima sa susjedima, na sitne provokacije i pokušaje diskreditacije Hrvatske više uglavnom i ne reagiraju jer se i to u više navrata pokazalo kontraproduktivnom i jalovom "diplomacijom." Uostalom, i njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier za prošlotjednog je službenog posjeta Hrvatskoj rekao kako se "moramo uhvatiti u koštac sa svojom prošlošću", pozvavši na pomirenje i spominjući primjer njemačko-francuskih odnosa nakon Drugog svjetskog rata.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
Tko o čemu, Srbi o “ničemu”
Srbija nikad neće biti članica NATO-a jer pamti agresiju zapadnog vojnog saveza 1999., svoje žrtve i smrti civila koje će uvijek biti zločin, a ne pogreška, ključna je poruka Dana sjećanja na žrtve bombardiranja SR Jugoslavije sa središnje državne komemorativne svečanosti, održane u nedjelju navečer u Nišu. Vučić je još istaknuo da, kao što “ni oni ubijani u Jasenovcu, Jadovnu, Prebilovcima, operaciji Oluja nisu bili pogreška, nego namjera nekih da nas u potpunosti unište”, “budućnost i život” moraju biti “prvi zadatak i naš najvažniji cilj”. Predsjedajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik, nastupajući kao predstavnik Srba i Republike Srpske, ocijenio je kako slijede godine “nacionalnog okupljanja i državnog ujedinjenja, što god tko o tome mislio”. I na diplomatski i neki drugi način ako vam kažem da je moguća Bosna i Hercegovina - nemojte mi vjerovati. Ja ne mislim da je to moguće jer je BiH rezultat iste politike i ideologije koja je donijela odluke u bombardiranju Srbije, rekao je Dodik.
TVRTKO JAKOVINA
NA OVOM SE PROSTORU NIKADA NIJE UČILO IZ PROŠLOSTI
Radovan Karadžić osuđen je najprije na 40 godina, što je za čovjeka njegove dobi bila doživotna kazna. Sud je onda presudu pojačao, pretvorio je u stvarnu doživotnu. Bila je to dobra poruka, jer manja bi kazna za glavnog u hijerarhiji paradržave koja je odgovorna za nevjerojatne patnje i genocid vjerojatno bila shvaćena kao uvreda. Od dobrih poruka, međutim, zapadni Balkan, posebno Bosna i Hercegovina, više nema puno koristi. Tko, na kraju, u Bosni i Hercegovini treba čuti pozitivnu poruku i izvući ohrabrujući ili upozoravajući zaključak? To teško da može biti srpski član Predsjedištva BiH Milorad Dodig, koji odbija priznati državu kojoj je formalno na čelu.
NESIGURNA BOSNA
Oni koji su slijedili Karadžićevu politiku početkom devedesetih, a sada se u Višegradu okupljaju odjeveni u četničke uniforme i sve podsjećaju kako je za neke rat na kraju Hladnog rata, u vrijeme raspada Jugoslavije, bio nastavak ne samo Drugog svjetskog rata nego i "odmazda" Turcima za osvajanje Bosne i Hercegovine na izmaku srednjeg vijeka, "dobru" poruku iz Haaga teško da će čuti. Takvi će paradirati i nagodinu, takvima teško da će oni koji dopuštaju rehabilitaciju svojih zločinaca iz Drugog svjetskog rata glasno prigovarati. Što su nakon dva dana šutnje službenih vlasti Srbije o presudi Karadžiću zaključili u Beogradu? Tako se ne izvlači pouka, tako se ne priznaje vlastita odgovornost. Na kraju, što je sve to značilo Hrvatima, koji su posljednjih godina činili sve da Muslimani Bošnjaci postanu njihov neprijatelj, koji su haaški tribunal napadali podjednako žestoko kao i ostali u zemljama obuhvaćenima sukobom 1990.?
Na ovim prostorima vjerojatno nikada nije postojalo pravično i brzo sudovanje, koje bi obuhvatilo cijelo stanovništvo. Tribunal u Haagu bio je na trenutke sramotan, prespor, nepravičan. Uz prateće službe - poput liječnika koji su pustili Šešelja na slobodu pod izgovorom da je terminalno bolestan, a sa svakim je danom sve deblji - ismijavan je zdrav razum mnogih. Ipak, da nije bilo tribunala, vjerojatno baš nikad ne bi bilo i ovakve pravde, kakva je u pojedinim slučajevima ostvarena. O Haagu treba misliti i na taj način, svaki put kada se kritizira. Treba se pitati jesmo li mi, danas, sposobniji no prije 20 godina suditi u važnim sporovima, bismo li znali kako suditi u slučajevima ratnih zločina, jesmo li postali stručnjaci za taj tip pravnih problema, bismo li znali suditi brže i bolje. Teško da bismo.
Vjerojatno su malu utjehu u trenutku izricanja presude osjetile majke nestalih i ubijenih, ako utjehe može biti nakon gotovo 25 godina čekanja. S njima treba biti u mislima svaki put kada se netko sjeti Radovana Karadžića, nekadašnjeg predsjednika Republike Srpske i vođu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Doduše, Radovan Karadžić nije sam stvarao Republiku Srpsku, ali ona je najjasniji rezultat politika koje su se u Bosni i Hercegovini vodile i koje je on personificirao. Na prostoru Republike Srpske, kao i u ostalim dijelovima BiH, stradali su desetci tisuća ljudi. Preživjeli se gotovo uopće nisu vratili. Nitko od Hrvata nije se vratio u Republiku Srpsku, makar to danas kao da ne smeta ni hrvatskim vlastima u Hrvatskoj, koje imaju ustavnu obvezu i pravo brinuti se o Hrvatima u BiH, a još manje, čini se, Hrvatima u Hercegovini, pa i Bosni. U isto vrijeme tamo gdje Hrvati žive, žive i Bošnjaci, s kojima se odnosi ne nastoje popravljati, nego samo kvariti. O tome, kao još jednoj od ostavština Radovana Karadžića treba govoriti kada se sjetimo presude iz Haaga.
Najbolnije i najduže bit će otvoriti odgovornost za politke i političare iz Hrvatske koji su s Radovanom Karadžićem surađivali. Koliko je Hrvata i hrvatskih vojnih i političkih dužnosnika znalo za islamske radikale koji su dolazili u Bosnu i Hercegovinu, kojima je oružje dopremano preko naših luka i našeg teritorija? Kolika je i čija sve odgovornost za stvaranje i naoružavanje postrojbe El Mudžahid, koja je uništavala Hrvate Srednje Bosne? Dok se takva pitanja ne otvore, nikada do kraja nećemo moći kao besmislene i smiješne odbijati optužbe bosanskohercegovačkog ministra sigurnosti Dragana Mektića, čija je priča o konzulu RH u Tuzli, Bandiću i Kolindi zaboravljena jednakom brzinom kao i mnoge slične afere na ovim prostorima.
OD ISTOKA PREMA ZAPADU
Dok se teška pitanja ne otvore, dok ne počne razgovor o neugodnim stvarima iz prošlosti, možemo biti sigurni da ćemo stralno živjeti prebirući po tim problemima. Kada ustaše i partizani postanu izlizani i istrošeni, pojavit će se pitanja iz devedesetih, a najneugodnija iz toga vremena nismo ni imenovali, kamoli istraživali. Malo tko može reći da nam s prošlim ide dobro i da znamo kako o prošlom govoriti; mora da samo oni koji Hrvatsku ne vole - poput Radovana Karadžića - priželjkuju da se takvo stanje nastavi.
Na ovom se prostoru nikada nije učilo iz prošlosti, a iskustva i sjećanja bila su iskrivljena. Rijedak je bio svjestan napor da se nešto zaboravi, oprosti ili pak pamti s namjerom da se ne ponovi. Tako se svi sjećaju nepravdi, ali ne i nepravdi koje su sami činili, svi osjećaju nepravdu, nikada se ne sjećaju nepravde koju su prouzročili ili krivih poteza koje su povlačili. Ne promijeni li se nešto, ponovo će neki drugi Karadžići jednoga ne tako dalekog dana odgovarati za zločine. Do tada nas, doduše, možda vrlo malo ostane na europskom jugoistoku. Više će nas biti na europskom zapadu. Cilj kojeg kao da je smislio Radovan Karadžić.
Piše: Tvrtko JAKOVINA
FILIP DRAGOVIĆ
HRVATSKA GRANICA ŠTITI SE OZBILJNO I UČINKOVITO
Analizirajući stanje sigurnosti u regiji, potrebno je napomenuti da su sve zemlje regije kao strateški cilj istaknule pristupanje Europskoj uniji i u procesu pristupanja nalaze se u različitim fazama. Bosna i Hercegovina u fazi je očekivanja dobivanja statusa kandidata, Srbija i Crna Gora započele su pregovore o određenim poglavljima, Albanija i Sjeverna Makedonija očekuju otvaranje pregovora, a Kosovo ima status potencijalnog kandidata.
Pretpostavljam da su sve zemlje regije očekivale brži put ulaska u Europsku uniju, međutim, to se nije dogodilo, a trenutna perspektiva proširenja Europske unije ne upućuje na to da bi se takvo što moglo dogoditi u idućih pet-šest godina, što nije dobro za zemlje regije, pa tako ni za Hrvatsku kao susjednu zemlju. Navedeno zasigurno dijelom utječe i na opće stanje sigurnosti u regiji. Trenutno se Europska unija i zemlje članice fokusiraju na rješavanje unutarnjih pitanja (Brexit, funkcioniranje institucija, suradnja unutar NATO-a, rješavanje migracijskih pitanja i sl.) te pitanje proširenja nije postavljeno na nivo prioriteta. Posljednje izjave europskih čelnika upućuju na to da je trenutni prioritet uređenje same Europske unije, a za sve zemlje u regiji ističu perspektivu pridruženja nakon provedenih reformi i ispunjavanja svih obveza koje nameće članstvo u Europskoj uniji.
PROBLEM MIGRACIJA
Držim, na temelju iskustava tijekom pregovora Republike Hrvatske, da je pregovarački proces i snažno sudjelovanje Europske komisije i zemalja članica u njemu najbolji način da se prati i vrednuje napredak svake zemlje te njime jačaju administrativni kapaciteti državne uprave, koji su ujedno i ključ održivih promjena i potrebnih reformi, posebno u području sigurnosti. Ujedno, sam proces pregovora ima uspostavljene mehanizme praćenja i nadzora provedbe potrebnih reformi te postoji mogućnost "pritiska" da se reforme poduzmu. Europska unija mora kroz proces proširenja na regiju ujedno proširiti prostor slobode, sigurnosti i pravde jer je cijela regija okružena zemljama članicama Europske unije te već danas u području sigurnosti dobrim dijelom primjenjuje europska rješenja suradnje.
Poglavlje pregovora koje se bavi sigurnošću, Poglavlje 24. Pravda, sloboda i sigurnost, iznimno je zahtjevno, pokriva velik broj područja, od borbe protiv svih oblika organiziranog kriminala, kontrole granica (uključujući vize, migracije i azil), međunarodne suradnje u kaznenim stvarima, policijske suradnje, razmjene informacija do borbe protiv terorizma. Stvaranje snažnih i održivih sigurnosnih sustava u procesu pregovora ujedno služi i za jačanje sigurnosti svake zemlje na unutarnjem planu, a samim time pojačanom međunarodnom suradnjom šire se sigurnosna područja kako na regiju tako i šire.
Svaki sigurnosni izazov koji nije pravovremeno prepoznat te nisu poduzete odgovarajuće mjere s ciljem suzbijanja tog izazova čini ozbiljnu prijetnju stanju sigurnosti, a u većem opsegu može značiti i destabilizaciju kako države na čijem se teritoriju događa tako i susjednih država. Činjenica je da je određen broj državljana zemalja iz regije sudjelovao na ratištima u postrojbama ISIL-a, od kojih se jedan broj već vratio, a očekuje se povratak ostalih, koji su nedavno zarobljeni. Potrebno je vrijeme da se procijeni moguća prijetnja koju oni mogu značiti. Ujedno, nisu poznati eventualni programi rehabilitacije i njihova uključivanja u društvo. Ono što je u konkretnom slučaju povratnika najveći izazov jest činjenica da u pravilu za većinu njih nema dokaza o tome što su te osobe radile tijekom boravka na teritoriju tzv. kalifata te jesu li počinile zločine. Vidimo da o tom pitanju i zemlje članice Europske unije nemaju jedinstven stav te neke odlučuju dopustiti povratak svojih državljana, a druge imaju stav da ih neće primiti natrag. U svakom slučaju, terorizam je danas globalna pojava s mnogo novih načina djelovanja i u tom smjeru moraju djelovati i sigurnosne službe te sam uvjeren da službe Republike Hrvatske poduzimaju sve potrebne mjere s ciljem zaštite RH.
Pitanje koje danas izaziva dosta pozornosti, a vezano je uz sigurnost granice, pitanje je nezakonitih migracija i velikog broja osoba koje dolaze na teritorij Europske unije. Svjedoci smo da je u posljednje vrijeme broj migranata u padu, ali držim da će pitanja migracija biti dugoročan izazov s obzirom na stanje u pojedinim regijama svijeta (razni konflikti, globalno zatopljenje, prenapučenost određenih prostora i sl.). Migracije same po sebi ne bi trebale biti sigurnosni problem jer su mnoge danas visokorazvijene zemlje nastale na temelju migracija te oni i danas čine model razvoja u zemljama gdje rade i stvaraju određenu vrijednost, a ujedno pridonose razvoju zemlje odakle su otišli.
SIGURNE GRANICE
Migracije postaju sigurnosni problem ako su nekontrolirane i odvijaju se preko krijumčarskih skupina, gdje su i njihovi životi ugroženi. Na žalost, danas je krijumčarenje ljudi jedno od "najprofitabilnijih" oblika organiziranog kriminala u svijetu. Sve države svijeta, pa tako i Republika Hrvatska, imaju propisane uvjete ulaska u zemlju te načine prelaska vlastite granice, gdje odstupanje od zakonodavnih rješenja nije moguće. U tom kontekstu, kao zemlja članica Europske unije, Republika Hrvatska je odgovorna za zaštitu vanjske granice Europske unije i mora poduzeti sve aktivnosti da zaštiti prije svega svoju unutarnju sigurnost, ali istovremeno i unutarnju sigurnost drugih zemalja članica Europske unije. Prve mjere s ciljem jačanja unutarnje sigurnosti moraju se poduzeti upravo na granici. U tom kontekstu Ministarstvo unutarnjih poslova intenzivno radi na ispunjavanju posljednjih preporuka za ulazak u schengenski prostor i na tom je planu u posljednje vrijeme ostvaren velik napredak. Činjenica da hrvatska granična policija ima više službenika od graničnih policija susjednih država zajedno govori sama za sebe. Također, posjedovanje visokosofisticirane opreme za kontrolu granice, helikopteri, termovizijske kamere te zajedničke aktivnosti s ostalim europskim državama i Europskom graničnom i obalnom stražom upućuju na promišljeno, ozbiljno i učinkovito obavljanje poslova zaštite hrvatske granice.
Mišljenja sam da je stanje sigurnosti općenito, pa tako i stanje sigurnosti granica Republike Hrvatske, na visokoj razini te je potrebno održati takvu razinu pripremljenosti. Ujedno, nastavkom suradnje s europskim i susjednim državama treba zajednički djelovati kako bi se što prije detektirali sigurnosni izazovi i sukladno s tim poduzele učinkovite mjere s ciljem preveniranja i suzbijanja svih nezakonitih aktivnosti povezanih s prelaskom granica ili pokušajima destabilizacije unutarnje sigurnosti.
Darko Jerković