Sveto trojstvo britanske fantasy književnosti - Clive Staples Lewis, John Ronald Reuel Tolkien i Philip Pullman - klasičari su otporni na vrijeme i literarne mijene, bez obzira na to što je slava posljednjih desetljeća pomazila i neke druge, britanske i, dakako, američke fantaziste (Neil Gaiman, Tad Williams...), uključujući i najpopularnije od svih, J. K. Rowling i Georgea R.R. Martina, koji su postali globalni fenomeni zahvaljujući Harryju Potteru i "Pjesmi leda i vatre", odnosno igranim filmovima u prvom slučaju i televizijskom serijalu u slučaju "Igre prijestolja".

Što se pak Britanaca tiče, C. S. Lewis i J. R. R. Tolkien odavno nisu među živima, dok Rowling i dalje uz krimiće cijedi i nasljeđe Pottera, no zato je Philip Pullman, iako i sam već u poznim godinama (73) i dalje u zavidnoj spisateljskoj formi, čemu svjedoči i njegova nova trilogija Book of Dust, započeta 2017. godine, objavljivanjem prve knjige Volume One: La Belle Sauvage, kod nas tiskane kao "Knjiga o prahu - Prvi dio Divlja ljepotica", u nakladi zagrebačkog Lumena, s vrsnim prijevodom Marka Kovačića. Ovdje valja spomenuti i da je Pullmanovo najpoznatije dijelo, trilogija His Dark Materials ("Njegova mračna građa"), koja ga je proslavila diljem svijeta - romani "Polarna svjetlost" (1995.; filmska inačica naslovljena je "Zlatni kompas"), "Čudesni nož" (1997.) i "Jantarni dalekozor" (2000.), također objavio Lumen. Ta izdanja ugledni je američki tjednik Newsweek uvrstio u svoj izbor 100 najboljih knjiga svih vremena, a Entertainment Weekly trilogiju je svrstao među najbolje fantasy romane ikad napisane. Philip Pullman autor je i mnogih drugih romana, ali ne toliko hvaljenih i priznatih kao tri spomenuta.

Hoće li trilogija "Knjiga o prahu", koja se dijelom nadovezuje (unatrag) na "Njegovu mračnu građu", biti jednako vrednovana, ostaje za vidjeti, no sudeći prema prvom dijelu, knjizi "Divlja ljepotica", Pullman je na pravom putu ne samo da dostigne nego i nadmaši svoje prvorođreno čedo, legendarni His Dark Materials. Argumenata je za tu pretpostavku pregršt. Prvi i najvažniji jest svakako Pullmanov jedinstveni stil pisanja, njegova unikatna sintaksa, kao i dinamična, jasna i pregledna naracija u kojoj se i sporadično "mutni" rukavci pripovjedanja doimaju kao "plovna trasa" prema prosvjetljenju i razotkrivenju zagonetnih dijelova pomno složene, slojevite i intrigantne fantastične romaneskne prozne slagalice. No ni ta opća mjesta, koliko god bila prvorazredne razine, ne bi bila dostatna za kvalitetnu percepciju Pullmana kao originalnog autora da se tom engleskom gospodinu rođenom 1946., u Norwichu, nije u proljeće 1993. iznenada javila ideja kako i što pisati da bi postao više od "još jednog fantasy skribomana", kakvih je svijet pun tijekom posljednjih 50 godina. Drugim riječima, Pullman je u stvaralačkom zanosu koji je trajao tri godine izmaštao vlastitu mitologiju, jednako, ako ne i više dojmljivu kao i mitologije njegovih predšasnika Tolkiena i Lewisa. To pak znači da Pullmanove priče imaju svoju unikatnu konceptualnost u kojoj fantastična onostranost jest dominantna nit vodilja, no taj neodoljivi svijet čuda i čudesa, koliko kod bio alternativan, ima tu neku svoju logično-nelogičnu referentnu poveznicu sa stvarnošću. Ili, kako je to lijepo primjetio jedan fan u raspravama oko Pullmanovih romana, radi se o minuciozno razređenoj višedimenzionalnoj percepciji "nesvakidašnje stvarnosti u svakidašnjoj nestvarnosti". Konkretno, Pullman je stvorio heroinu za pamćenje, djevojčicu Lyru Belacqua, njezinog daemona Pantalaimonoma i zaštitnika Malcolma, druge daemone (naime, svakog stanovnika tog paralenog svijeta u Pullmanovom multiverzumu prati daemon - fizička manifestacija njegove vlastite duše u obličju životinje!), aletiometre i opake manipulatore iz Magisterija (moguće ih je iščitavati i kao utjelovljenje istočnog grijeha!), uz niz drugih bizarnih likova, dobrih vještica i zlih sablasti.

Sve netom pobrojano krasi i "Knjigu o prahu", koncipiranu u dva dijela - "Pastrva" i "Poplava" - kroz koje Pullman u 25 poglavlja, od "Terasne sobe" do "Mirne luke", majstorski poput najboljih pripovjedača klasičnih romana počevši od Melvilla preko Dickensa do Tolstoja, naravno unutar žanra alternativnog i fantastičnog, vodi radnju, stvara napetost i zadivljujuće profilira svoje likove iz realnog i nadrealnog, onostranog svijeta. A kako bi sve bilo na još višoj ravni "ozbiljne književnosti" koju "čitaju mladi, ali razumiju stari", Pullman ne bio bio to što jest da kroz svoj spisateljski konstrukt ne provlači otprije poznate reference koje vode koliko prema Johnu Miltonu i njegovom "Izgubljenom raju", toliko i prema ulozi Crkve, napose Vatikana, kao institucije totalitarne moći koja manipulira ljudima. Naravno da se taj i takav prošireni kontroverzni koncept ne sviđa religijskim fundamentalistima koji zaziru od Pullmana, no upravo je to njegovo "iskakanje" iz uobičajenih fantasy okvira onaj element radikalnosti koji Pullmana, uz sve ostalo, izdvaja na posebno mjesto u panteonu fantastične i svake druge književnosti posljednjih 50-ak godina.

Što se nove knjige tiče, kritičar The Washington Posta svoj je osvrt sažeo u nekoliko rečenica: Malo je što na svijetu vrijedno sedamnaest godina čekanja, no "Knjiga o Prahu" je itekako vrijedna tog čekanja. Divno, čarobno. Prva polovina čita se kao priča strave. Radnja postaje mračnija, dublja, pa i žešća kad vodena stihija preplavi jug Engleske".