Magazin
ISTJERIVANJE DUHOVA S BALKANA

Tamo gdje počinje Bosna, prestaje svaka logika!
Objavljeno 16. ožujka, 2019.
NOVI ERAZMO ROTERDAMSKI: KONTROVERZNA KNJIGA DRAGE BOJIĆA “KRALJEVSTVO BOŽJE I NACIONALIZAM”

Opće je mišljenje među hrvatskim diplomatima da je jedno od najzahtjevnijih mjesta u našoj diplomaciji mjesto hrvatskog veleposlanika/diplomata u susjednoj nam Bosni i Hercegovini. I treba biti iskren i reći da smo i sami mnogo puta svjedočili tom strahu. Doduše, moram reći da me je taj pomalo iracionalni strah većine naših diplomata uvelike podsjećao na onaj slavni tekst austrijskog književnika Petra Handkea, "Golmanov strah od jedanaesterca", koji nije ništa ino nego razrada teze njemačkog neurologa i psihijatra Klausa Conrada da je "radikalna promjena svijesti kod odrasle ili bar donekle odrasle osobe moguća jedino putem shizofrenog šoka".

NIŠTA NIJE SVETO...
I kao što svi ljudi koji za sebe vole misliti da su normalni izbjegavaju sve ekstremne situacije, a stanje shizofrenog šoka, u našem slučaju mjesto diplomata u Bosni i Hercegovini, bez ikakve dvojbe pripada jednoj takvoj situaciji, posvema je razumljivo što "normalni svijet", to će reći, diplomati koji drže do sebe, ne želi biti diplomatima u zemlji u kojoj ne vrijede zakoni logike, jer tamo gdje počinje Bosna, prestaje svaka logika! A mudri ljudi ne želi živjeti shizofreno. No, bez obzira na taj (ne)opravdani strah od nemoguće diplomatske misije, netko ipak mora (od)raditi i taj nezahvalni zadatak. Stoga su i mene znali upitati što mislim koje su to reference bez kojih nije moguće biti ozbiljan hrvatski diplomat u Bosni i Hercegovini.

Moji odgovori na to navodno "teško pitanje" bili su krajnje jednostavni: ako se netko želi ozbiljnije baviti diplomacijom u susjednoj zemlji, za početak bi bilo i više nego poželjno temeljito pročitati manje-više sve tekstove Ive Andrića, romane Meše Selimovića, prije svih roman "Derviš i smrt", neke tekstove nesretnog Petra Kočića, posebice "Jazavac pred sudom", od pjesnika svakako Maka Dizdara, njegova neponovljivog "Kamenog spavača", a tu je i poetski opus jednoga Skendera Kulenovića, kao i tekstovi fra Ivana Franje Jukića. Pritom ne bismo nikako smjeli preskočiti ni srednjovjekovne kronike bosanskih franjevaca… A kako vrijeme prolazi, sve sam uvjereniji da bismo tom popisu "obvezne lektire" trebali dodati heretične tekstove mladog bosanskog franjevca, teologa i publicista Drage Bojića (1975.), skupljene u knjigama "Zlato i tamjan - Kritički osvrt na politiku i kulturu" (2016). i "Kraljevstvo božje i nacionalizam: Eseji - komentari - razgovori (2016. - 2018.).

I sve ono što sam već rekao (napisao) za Bojićevu prethodnu knjigu, "Zlato i tamjan", u kojoj je taj autor na krajnje sustavan i heretičan način, gotovo do nepodnošljivo bolne drskosti spram svih postojećih političkih, vjerskih i inih autoriteta, propitivao sve relevantne BiH političko-kulturne strategije, kao i njihove skromne aktere, vrijedi i za ovu knjigu - "Kraljevstvo božje i nacionalizam: Eseji - komentari - razgovori (2016. - 2018.) (Mostar, 2018.).

U ovoj se knjizi ta avantura bolnoga propitivanja "općih mjesta" svih BiH političkih i inih strategija nastavlja, s jednakom žestinom i još većom uvjerljivošću. Ništa ovome autoru nije dovoljno sveto, ni "naša" nacija/zajednica, ni "naša" crkva/vjera, ni "naš" identitet, ni "naše" žrtve, ni "naše" ideologije, ni "naše" tradicije, ni "naše" politike koje proizlaze iz tih ograničenih i odavno potrošenih ideoloških modela i "naših" tradicija, ni vjerski, a još manje politički autoriteti, ni "naše" akademije, čije se djelovanje svodi isključivo na opravdavanje svih tih "naših" tragičnih rješenja, stalnih lutanja, historijskih zabluda…, tako što im se, u konačnici, daje neka prihvatljivija forma, ni "naša" ekonomija, koja u mnogim situacijama postaje puno važnija i od "naše" politike i od svake ideje etike, ni trenutne "neprincipijelne koalicije" između različitih nacionalnih stranaka i lidera, a da to istovremeno ne može biti podvrgnuto nemilosrdnom kritičkom propitivanju, testiranju, odnosno svojevrsnom polaganju ispita zrelosti!

DOMINACIJA IDEOLOGIJE
Kao rijetko tko na ovim prostorima, Drago Bojić je svjestan da sve političke iluzije kad-tad dolaze na naplatu. One su uvijek bolne i uvijek ih, u konačnici, narod skupo plaća. Naime, nije moguće dugoročno (pro)voditi politiku koja ništa ne drži do etosa/etike, odnosno koja sustavno ignorira etička mjerila humaniteta "u koje ponajprije spadaju čovjekovo nedodirljivo dostojanstvo i njegova ljudska prava", piše Bojić (str. 63). Drago Bojić jednostavno ne pristaje biti samo "jedan u masi". To njegovo nepristajanje da bez pitanja uživa u "homogeniziranoj masi" primijetio je i V. Ivančić u pogovoru ove knjige: "On je upadljiviji utoliko više što su ostali čvršće zbijeni u jedno. U tom je smislu potrebno da raspolaže dodatnom količinom hrabrosti kako bi, zanemarujući direktive i prijeteće lepršanje zastave - a štiteći svoj moralni i intelektualni integritet - donio odluku o napuštanju stroja. (…) Kada je homogenost nametnuta kao uvjet opstanka zajednice, nema većeg grijeha od narušavanja jedinstva. Marširanje, uostalom, i nije ništa drugo nego mehanička demonstracija izostanka mišljenja. Točnije, demonstracija militantne riješenosti da se za račun nametnutoga i obvezujućeg zajedničkog stava isključe osobni misaoni (a onda i moralni) aparati." (str. 308)

Takav si "luksuz" Drago Bojić ne želi priuštiti, pa svjesno kreće onim težim putem, putem slobodnog i odgovornog pojedinca koji nikada nije zadovoljan ponuđenim rješenjima/odgovorima, koji stalno nešto zapitkuje, koji je jednostavno dosadan gotovo do nepodnošljivosti za "opći ukus", koji vlada unutar vlastite zajednice, on pripada onima koji itekako drže do svoje privatnosti i kao takav posve ignorira svaku ideju kolektiva (upućujem na sjajan tekst "Režimski intelektualci", str. 162. - 167.) i koji onda kao nepopravljivo "neprilagođen" lik čini "strano tijelo" u inače "zdravom tkivu" te homogene i idilične zajednice:

"Mi živimo u društvima koje ne podnose slobodu pojedinca i politički i religijski moćnici sve čine da ju onemoguće. Nesankcioniranje uvreda, kleveta i prijetnji koji dobivaju samostalni i kritički novinari i intelektualci pokazuju da su naša društva duboko neslobodna i da je svako izdvojeno, samostalno i kritičko mišljenje povezano s rizicima. Naša društva su društva straha u kojima se provodi brutalno i beskrupulozno zastrašivanje ljudi - od perfidnih ucjena do prijetnji i javnog linča", piše Bojić (str. 305), gdje konačni rezultat društva "u kojem dominira jedna ideologija, bila ona teistička ili ateistička, nužno proizvodi nasilje. Kad god se vlastite stavove zastupa dogmatski, kad ih se uzdiže do nedodirljivosti, kad ih se nekritički apsolutizira, iz toga nužno proizlazi nasilje. Povijest teokracija i ateizma je prepuna nasilja", zaključuje (str. 293).

HRVATSKE REFERENCE
Doduše, bilo bi dobro kada bi u nekim od svojih sljedećih tekstova Drago Bojić učinio mali iskorak i kada bi nam pokušao objasniti koji su to razlozi da je krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošloga stoljeća na ovim našim (jugoslavenskim) prostorima nacionalizam postao "jedina igra u gradu"! Jer, sama kritika nacionalizma ne rješava taj ključni problem svih naših tranzicija, naših postsocijalističkih društava - kako je bilo moguće da nacionalizam bude jedini odgovor na postojeću krizu? Točnije, ako je nacionalizam bio odgovor, što je onda bilo pitanje? Što se u toj krajnje pojednostavljenoj društvenoj formuli/jednadžbi svih naših političko-kulturnih sukoba suprotstavlja fenomenu nacionalizma? Ili, drugim riječima, je li negativan stav spram svake ideje nacionalizma jedini mogući (i dakako poželjan) odnos? Postoji li, možda, i neki "nacionalizam" za koji bismo mogli slobodno reći da je emancipacijski?

Tako hrvatski filozof Boris Buden, u nekim svojim tekstovima, smatra da je teleologija Fanonova nacionalizma emancipacijska. Doduše, i taj nacionalizam izričito inzistira i na izgradnji nacionalne države i kulture, ali, također, on otvoreno zagovara nasilje. No taj "nasilni" moment u strukturi Fanonova nacionalizma, prema mišljenju B. Budena, nije presudan jer je on sastavni element antikolonijalne borbe. Što se, recimo, opet prema mišljenju B. Budena, ne bi moglo reći za Pavelićev NDH nacionalizam. U njemu nema elemenata antikolonijalne borbe. No, ako se oko te ocjene još i možemo složiti, stvari postaju za nijansu kompliciranije kada ustvrdimo da mi u hrvatskom nacionalizmu 90-ih godina prošloga stoljeća vidimo upravo neke od elemenata antikolonijalne borbe.

U nekim svojim ranijim tekstovima, primjerice "Nostalgija - kratka povijest zaborava", to sam čak pokušao i dokazati: kolonijalni karakter i hrvatske politike i hrvatskog gospodarstva unutar jugoslavenske socijalističke zajednice! Konačno, zar mladi albanski studenti na Kosovu nekako u to vrijeme nisu na svojim skupovima izvikivali parolu: Trepča radi, Beograd se gradi! Doduše, ta parola nije ništa ino nego varijacija na temeljni političko-ekonomski aspekt "hrvatskog proljeća". I tamo su se postavljala slična pitanja, jer jedni nisu željeli raditi i živjeti za tuđe interese. Nažalost, ti se aspekti u našim analizama sustavno ignoriraju i svi se ti procesi svode na nekontroliranu provalu etničke, vjerske mržnje jednih spram onih drugih.

Očito da stvari s nacionalizmom i nisu baš tako jednostavne ako ih se svede isključivo na jedan historijski fenomen. Stoga nešto više kontekstualizacije u nekim novim tekstovima Drage Bojića, toga krajnje suptilnog autora, finog kroničara postojeće BiH stvarnosti, bilo bi i više nego poželjno.

Piše: Zlatko KRAMARIĆ
Taj “nasilni” moment u strukturi Fanonova nacionalizma, prema mišljenju B. Budena, nije presudan jer je on sastavni element antikolonijalne borbe.
Drago Bojić je svjestan da sve političke iluzije kad-tad dolaze na naplatu. One su uvijek bolne i uvijek ih, u konačnici, narod skupo plaća.
U ovoj se knjizi avantura bolnoga propitivanja “općih mjesta” svih BiH političkih i inih strategija nastavlja, s jednakom žestinom i još većom uvjerljivošću.
Tko je Bojić?
Drago Bojić franjevac je franjevačke zajednice Bosne Srebrene. Titulu doktora stekao je 2009. na Teološkom fakultetu sveučilišta u Beču, na temu medija. Nekadašnji je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i urednik nekad vrlo cijenjenog franjevačkog mjesečnog magazina “Svjetlo riječi”. Te ga je dužnosti 2013. razriješio vrh Rimokatoličke Crkve u BiH, zbog neslaganja s njegovim stavovima o politizaciji religije. Fra Drago Bojić direktor je Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra (IMIC) – “Zajedno” u Sarajevu, a baza njegova rada i djelovanja je u Jajcu.
Simbolika odrona
Knjiga koja sadržava gotovo 40 Bojićevih eseja, komentara i razgovora, nastalih između 2016. i 2018., objavljena je u nakladi Centra za kritičko mišljenje iz Mostara i portala tačno.net. Predstavljajući knjigu početkom ožujka u Zagrebu, profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Đurđica Čilić, između ostalog, rekla je i ovo: “Kad bi postojala crkva kakvu zagovara Drago Bojić, u njoj ne bi bilo teško biti vjernik. Lojalan ideji svoje vjere i njezinim najčišćim temeljima, Bojić poziva u svakom tekstu na etičke vrijednosti koje stoje iznad svakog vremena i iznad svakog društva, a uvijek na strani čovjeka.” Kad čita Dragu Bojića, Čilić je rekla da vidi pozitivnu povijesnu dimenziju Katoličke Crkve, koja počiva oslonjena na svoje lijevo krilo. “Ta Crkva u svojim početcima nije spajala kršćanski habitus s vojskom, dugo se protivila sudjelovanju kršćana u vlasti, njezini svećenici su još u 14. i 15. stoljeću predvodili seljačke bune, a u Poljskoj je u drugoj polovini 20. stoljeća bila jedina opozicija komunističkom režimu”, kazala je polonistica Čilić. Novinar Boris Pavelić rekao je kako činjenica da je Bojić na neki način izopćen iz Bosne Srebrene, koja je inače liberalna zajednica, pokazuje koliko je samoće uloženo u njegovu ideju i s koliko odvažnosti Bojić na njima ustraje. To je važno da bi se razumjelo njihovu istinsku vrijednost, a što je Vaclav Havel zvao životom u istini, kazao je Pavelić. Izdavač Amer Bahtijar rekao je da je pristup franjevačkog mjesečnika “Svjetlo riječi”, dok ga je uređivao Drago Bojić, bio jedina nada za Bosnu i Hercegovinu. Bilo je obeshrabrujuće kad je Bojić bio smijenjen pa se nama dogodila sreća da je počeo kod nas objavljivati, zaključio je. Bojić je ispričao kako je na putu iz Jajca, gdje službuje, u Zagreb naišao na odron na cesti koji dugo ondje stoji i koji putnici moraju obilaziti. “Taj odron me podsjetio na politike i religije koje stoje na našem putu u civiliziranije društvo, u bolji dio svijeta. Ne mislim da ovakvim tekstovima možemo mnogo učiniti, ali naša je etička dužnost da upozoravamo na te odrone”, zaključio je bosanski franjevac, teolog i publicist Drago Bojić.