U mojoj su ulici nekada gotovo svi kupovali novine. Gospođa sa zelenom krpenom torbom prepunom primjeraka Glasa Slavonije išla je od vrata do vrata i ubacivala novine u naše kasliće. Novine su čitali gotovo svi. Upravo tako, crno-bijelim snimkama putnika koji u njujorškoj podzemnoj željeznici čitaju svatko svoj primjerak omiljenih dnevnih novina, počinje dokumentarni film Breslin and Hamill: Deadline Artists. Nedugo zatim, nešto posvema drukčije: neki drugi ljudi, oni današnji, u njujorškoj podzemnoj također čitaju, ali nitko od njih neko tiskano izdanje, nego svatko surfa preko svog pametnog telefona.

Je li print u izumiranju ili samo u tranziciji pitanje je kojim se uvelike bave medijski teoretičari (pa i zabrinuti praktičari). Dokumenatarc Jonathana Altera (također novinar, nap.a.), Stevea McCartneyja i Johna Blocka bavi se, međutim, zlatnim vremenima novinskog izdavaštva, odnosno dvojicom divova njujorškog novinarstva, izvjestiteljima i kolumnistima Jimmyjem Breslinom i Peteom Hamillom. Obojica su bila vrlo aktivna 60-ih, 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća.

Novinari i teoteričari medija u filmu apostrofiraju nedostatak lokalnoga izvještavanja u suvremenim medijima, a upravo je ono proslavilo dvojicu Iraca koja su, iako bez fakultetske diplome, dugo bila uzorom drugim kolegama. Imali su, kako se navodi u sjajnom HBO-ovu dokumentarcu, originalan pogled na ljude i događaje, ulični senzibilitet i veličanstven stil. Bili su predstavnici novog žurnalizma, pripovjedači istinitih priča. Stvarali su umjetnost u stvarnom vremenu, u deadlineu, izvješćujući o onome što se tiče ljudi. Odlučno su se držali stava da izvjestitelj mora ganjati vijesti. Iznosili su svoje mišljenje, ali je ono bilo utemeljeno na činjenicama. Zbog njih su se kupovale novine.

Breslin je, primjerice, izvještavajući o pogrebu predsjednika Kennedyja, napisao članak o grobaru koji mu je iskopao grob, dopisivao se preko novina sa serijskim ubojicom Samovim sinom i osigurao pravo javnosti oboljelima od AIDS-a.