Magazin
TEMA TJEDNA: U 2019. S NOVOM DOZOM OPTIMIZMA (II.)

Lino Veljak: Trebamo suzbiti duh palanke
Objavljeno 5. siječnja, 2019.

Na isteku svake prošle i početku svake novu godine, redovito se prave inventure stanja, rangiraju najvažniji događaji koji su obilježili svijet i prave prognoze što nas sve čeka u idućih 12 mjeseci, kako na globalnom tako i na lokalnom, domaćem planu. S tim u vezi, kako ocjenjuje prošlu i kako gleda na tekuću godinu koja je upravo počela, pitali smo dr. sc. Linu Veljaka s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

U KRIVOM SMJERU
Po čemu ćete pamtiti proteklu 2018. godinu?

- Ne treba nikad zaboraviti: Hrvatska je u Europi i dio je zapadnog svijeta te je ono što nam se događa uvijek, izravno ili neizravno, povezano s globalnim trendovima. Brexit, rast populizma i desnog radikalizma i u najrazvijenijim zemljama Europe (o moralnom dnu koje je SAD dočekao s aktualnim predsjednikom da i ne govorim), normalizacija revizionizma, rasizma, pa čak i neonacizma… sve to ima veze i s Hrvatskom. Izravno je vezano uz rast govora mržnje i ksenofobije, a neizravno uz najgore stvari koje su nam se protekle godine dogodile: propast brodogradnje (Pula, Rijeka) i naftne industrije (Sisak), negativne tendencije u poljoprivredi (moramo u sve većoj mjeri jesti uvozno smeće dok se domaći proizvođači muče da prežive) te nastavak egzodusa najperspektivnijeg dijela mlade populacije. Dobro je što Hrvatska nije (još uvijek) podvrgnuta procesu orbanizacije, što je sačuvana srž kritičke javnosti, izvrsno je što su propali referendumi čiji bi eventualni uspjeh Hrvatsku civilizacijski i moralno unazadio za više desetljeća i, konačno, protekla će godina ostati zapamćena po uspjehu nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.

Kakva nam je inače politička stvarnost? Vidimo dominaciju HDZ-a, a potonuće SDP-a. Kako to objasniti?

- HDZ se održava na vjernosti svoje glasačke baze, a ne na bilo kakvom rastu broja sljedbenika i simpatizera (dobro je što je odolio iskušenjima da se profilira u ključu Orbana ili Kurza), dok je pad SDP-a izazvan s jedne strane internim sukobima u stranci, a s druge strane generalnom krizom socijaldemokracije na Zapadu (dovoljno je uočiti podudarnost između pada popularnosti SDP-a i pada podrške njemačkim socijaldemokratima, što se mora objasniti time da nakon prihvaćanja neoliberalne agende europski - pa onda i hrvatski - socijaldemokrati nemaju što ponuditi svojoj prirodnoj biračkoj bazi, radno ovisnom dijelu stanovništva). Najveći je problem što pad podrške socijaldemokratima koriste populisti i što se trenutno ne nazire realna politička alternativa.

Stječe se dojam da dežurni društveni katastrofičari gube tlo pod nogama, premda se i dalje trude trovati svakodnevicu. Pritom imaju svesrdnu pomoć nekih mainstream medija, koji nastavljaju s dramoletom, odnosno nastavljaju sa širenjem pesimizma, defetizma, negativizma i opstruiranja dobrog na račun lošeg. Zašto je tome tako, jesmo li doista u "epohi širenja palanke", kako je to pisao Radomir Konstantinović?

- Katastrofizam - posebno kada se oblikuje pomoću širenja beznađa i nemoći te sustavnog obesmišljavanja svega što bi moglo činiti uporište racionalnog pristupa zatečenim teškoćama - uistinu ne može biti ništa dobro. Moram, međutim, upozoriti: podjednako je neprihvatljivo nekritičko uljuljkivanje u olako povjerenje da će stvari ići u dobrom smjeru. Jer, stvari ne idu u dobrom smjeru, ni globalno ni lokalno (kako regionalno, tako i nacionalno); urušavanje napreduje po nekim automatizmima, urušavanje svega i svačega. Stoga nije nikakav katastrofizam ako se, primjerice, prognozira da će Hrvatska, ne promijene li se u najskorije vrijeme ključne strukturne tendencije (koje obilježavaju većinu tzv. tranzicijskih zemalja), ostati bez kritične mase obrazovane i produktivne mlađe generacije te da će u roku od stotinjak godina nestati više od dvadeset starih europskih naroda. Naglasak tu, međutim, mora biti na zahtjevu za promjenom strukturnih tendencija. Ta se promjena neće postići apelima da se rađa više djece niti bilo kakvom domoljubnom retorikom, nego upravo suzbijanjem duha palanke, duhovne pustinje koja se - naizgled nezaustavljivo - širi. A to se može postići tek aktiviranjem kreativnih i produktivnih potencijala koji još nisu odumrli. Kad će se ti potencijali aktivirati? Bit će očevidno da će se to dogoditi onda kad među ljudima, u susjedstvu i u kvartu, u lokalnom kafiću i drugim mjestima susretanja običnoga svijeta, postane sramotnim prepričavanje ili komentiranje najnovijeg realityja, obilježenoga - kao što je to slučaj s najvećim dijelom sličnih tvorevina usmjerenih na zaglupljivanje naroda - gubitkom svakoga estetskog i moralnog mjerila.

JOŠ NIJE PREKASNO
Kad je stanje takvo kakvo jest - što očekivati u 2019., da se malo "poigramo" predviđanjima, kako se oduprijeti defetizmu i beznađu, hoće li nam biti "bolje sutra" ili ćemo i dalje slušati obećanja umjesto konkretnih pomaka naprijed...?

- Možemo očekivati (bolje rečeno: nadati se) da će na novom referendumu Velika Britanija opozvati odluku o izlasku iz Europske unije, da populističke i fašistoidne snage neće steći prevlast u Europskom parlamentu, da će američki Kongres opozvati Trumpa. Na hrvatskom planu morali bismo se smjeti nadati da će se početi uspostavljati konsensus o neprihvatljivosti i nedopustivosti govora mržnje, etnocentrizma i povijesnog revizionizma, da će ozračje beznađa biti nadomješteno obnavljanjem nade te da će trend deindustrijalizacije zemlje biti nadomješten reindustrijalizacijom i oporavkom, da će poljoprivredna proizvodnja zahvaljujući odgovarajućim mjerama iznova postati privlačnom i isplativom djelatnošću. Ostvare li se ta očekivanja, bit će to poticaj oslobađanju od rezignacije; ostvarenje makar i dijela tih očekivanja predstavljat će doprinos otvaranju smislenih perspektiva budućnosti. Obrnuto, ako se svi ti spomenuti negativni trendovi nastave ili čak i pojačaju - neće biti dobro! Ali ni u tom slučaju ne treba gubiti nadu, još uvijek nije prekasno! (D.J.)

ZLATKO MILIŠA

BEZ DIJALOGA NADA SE PRETVARA U BEZNAĐE

 

Sve više ljudi ne opaža pozitivne događaje i situacije, nego svakodnevno očajava. Vide samo negativnosti i navikavaju se na loše. To postaje percepcija većine i prerasta u opći defetizam. Ljudi kao da prizivaju katastrofična i/ili konfliktna stanja. Altruizam i suosjećanje pojave se tek kao val koji čovjeka zapljusne kao opomena na nečijem pogrebu.

Jeste li ikada razmišljali da postoje dvije stvarnosti? Jedna je vedrija strana života. Ona najveći dio medija ne zanima. Oni snose velik dio odgovornosti kao kreatori ubijanja nade. "Hrvatski nacionalni pesimizam nije ukorijenjen u narodu, već je privid koji stvaraju pesimizmom zaražene hrvatske elite i mediji koji su postali neprijateljima nade", zapisao je Slaven Letica. Trovači "crnilom" su rasadnik širenja kolektivnih psihijatrijskih simptoma društvenih neuroza, depresije…

SLAVONSKI LJUDI
Ravnatelj Psihijatrijske klinike Vrapče iz Zagreba i predsjednik Hrvatskoga psihijatrijskog društva Vlado Jukić drži da u današnje vrijeme uočavamo elemente kolektivne paranoje: "Polovina građana Hrvatske sumnja u onu drugu polovinu. Sumnjičavost je uočljiva na mnogim razinama života. Smatraju da su odnosi u društvu neiskreni i da mu onaj drugi nastoji nešto smjestiti ili ga na neki način predriblati. Stvara se kolektivni opći osjećaj sumnjičavosti. Svi viču Ja hoću da je meni dobro, a ne vide da im ne može biti dobro ako je onome drugome loše." Pesimizam je uvod u depresivna stanja. Optimisti pak vide rješenja, a probleme tretiraju kao izazove. Pesimisti na dobre događaje gledaju kao (slučajno) privremene, a na svakodnevicu kao (stalno) lošu. To su kritičari svega postojećega i vazda skloni katastrofičnom razmišljanju. Bez povjeravanja, dijaloga i povjerenja nada se pretvara u beznađe. Thomas Mann u romanu "Smrt u Veneciji" navodi riječi Gustava von Aschenbacha: "Gotovo sve veliko što postoji nastalo je nečemu usprkos, usprkos žalosti i patnji, siromaštvu, napuštenosti, tjelesnoj slabosti, poroku i tisuću drugih zapreka." Od malodušja i strahova postoji nešto gore, a to su ravnodušnost i beznađe.

Od kada sam došao u Osijek (prosinac 2012.), bio sam bar u četrdeset kuća ljudi koje nisam poznavao. Kažu mi kako su vidjeli moje vozilo splitskih registracija, moga vjernog psa ili čuli drugi dijalekt i tako započeli razgovor. U Bilju vlasnik etnoimanja znakovita naziva "Orlov put" jednom mi je rekao: "Jučer kad sam se vratio iz Zagreba uhvatila me panika jer mi je Zagreb tako blizu. Nepuna tri sata vožnje vozilom do moje oaze mira!" Svi vidimo u našoj županiji trošne kuće i/ili zgrade s neuređenim fasadama, napuštena poljoprivredna dobra..., ali ja vidim nešto važnije - svakodnevno svjedočim da ovdje još ima ljudi s toplom dušom, gostoljubivi, solidarni i altruistični. I zbog toga bi Osijek, Slavonija i Baranja mogli konkurirati u Europi, a i šire, kao grad i županija s najljubaznijim ljudima i/ili najdomaćinima! Zašto ne bi bili prepoznati u svijetu i po tome, a ne samo po kratkoročnim euforijama nakon sportskih pothvata pojedinačnih i skupnih?

Hrvatski građani daruju najviše organa u usporedbi s drugim državama Europske unije. Mnoštvo pozitivnih primjera u medijima se ili ignorira ili je na marginama. Jednom sam zapisao nečiju sjajnu misao: "Tko ne zna kamo ide, njemu je svaki put dobar." Ja bih ovome dodao: "Tko misli da zna kamo ide, a ne zna kako doći do cilja, i njemu je svaki put dobar." Samo u nihilističkoj filozofiji života ljudsko postojanje nema smisla. Jedna perzijska poslovica kaže: Sreća nas brzo napušta, nada nikada. Eldridge Cleaver pred suvremenog čovjeka postavlja dvojbu: "Ili si problem ili rješenje." U polemikama s ljudima, prije nego što počnu govoriti o problemu, prvo ih upitam: "Što predlažeš/te?" Ako nema odgovora, dalje ne razgovaram. Zato je naš život određen temeljnim pitanjem koje glasi: jesmo li spremni na promjene i što možemo učiniti za sebe i druge. Koliko se puta ne usuđujemo "činiti nešto zato što mislimo da nema smisla pokušavati jer da se tu nema što učiniti" (Jorge Bucay).

Ironija je u tome što ljudi tvrde da znaju razlikovati dobro i zlo, ali se većina odlučuje živjeti u uvjerenju da je svijet po sebi loš. To su pogledi umornih i (unaprijed) poraženih ljudi. Drugi tip ljudi ostaju ustrajni u optimizmu, neovisno (o godinama, patnjama, iskušenjima…) Zato danas "umjesto vjere imamo relativizam, umjesto optimizma imamo fanatizam. Umjesto snova imamo noćne more" (R. Koch i C. Smith u knjizi "Samoubojstvo Zapada"). Viktor E. Frankl u knjizi "Čovjekovo traganje za smislom" izražava nadu da se iz osobne i društvene tragične prošlosti može postići optimizam za budućnost. Tri je godine živio u najjadnijim uvjetima i kao logoraš zapisao: "Čovjeku se može oduzeti sve, ali jedno ne − neovisno o okolnostima - njegove misli, izbor vlastitog puta i dostojanstva." To je pitanje osobne odluke, a ne samo (užasnih) okolnosti.

OSJEĆAJNA ZARAZA
Stručnjaci su suglasni da su anksioznost, poremećaji pozornosti, tjeskoba i depresija oblici psihičkih poremećaja. Tvrde da su zabrinutost za egzistenciju i nemogućnost ostvarivanja najosnovnijih životnih potreba okidači za depresivna stanja, tj. osjećaja beznađa i/ili potištenosti. Njuorški psihoanalitičar Gerald Schoenewolf autor je pojma "osjećajna zaraza". Da je depresija "zarazna" potvrđuju rezultati studije sa Sveučilišta Indiana. U njoj su znanstvenici šest mjeseci pratili ponašanje dragovoljaca koji su bili okruženi ljudima sa simptomima depresije i nezadovoljstva životom, te su zaključili da takvo okruženje negativno utječe i na psihu zadovoljnih ljudi. "Tko reagira negativno na stresne događaje u životu, svoj pesimizam i osjećaj nezadovoljstva prenosi na druge", izjavljuje voditelj studije Gerald Haeffel.

Vladari kaosa kao "lijekove" nude "vatrogasne mjere" s klinikama ili centrima za odvikavanje od hrane, depresije, rada, droge, alkoholizma, seksa, interneta, kockanja, klađenja, nasilja… Sada je jasno zašto se najmanje investira u najjeftinije programe - one preventivne. Nažalost, ljudi biraju kratkoročna rješenja da bi se prividno riješili problema. Senekin citat ostavio sam namjerno za kraj: "Sretan je čovjek koji je u stanju izdržati najveću sreću i nesreću. Onaj koji je takve promjene izdržao staloženo, nesreći je oduzeo svaku moć."

Piše: Zlatko MILIŠA
Možda ste propustili...

TEMA TJEDNA: 45 DANA DO PREDSJEDANJA VIJEĆEM EU-A (I.)

Hrvatska će položiti ispit zrelosti!

EKSKLUZIVNO: PROF. DR. SC. ANITA PAVKOVIĆ, EKONOMSKI FAKULTET U ZAGREBU

Stoljetna povijest neće se izbrisati: Banke će opstati, ali prilagođene modernom dobu!

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

EKSKLUZIVNO: PROF. DR. SC. ANITA PAVKOVIĆ, EKONOMSKI FAKULTET U ZAGREBU

Stoljetna povijest neće se izbrisati: Banke će opstati, ali prilagođene modernom dobu!

2

ARAPSKE SJENE NAD EUROPOM

Usred zime treći val proljeća

3

TEMA TJEDNA: 45 DANA DO PREDSJEDANJA VIJEĆEM EU-A (II.)

Jadranka Polović: Ne možete živjeti mirno ako vam se susjedi tuku