Svake godine, u isto vrijeme, počinje ta priča protiv konzumerizma, premda smo u njega svi uključeni, pa se nameće pitanje zbog čega ga uopće kritiziramo kad se to svima sviđa. Naravno, mislim da bi ljudi trebali biti umjereni, a ne samo uzimati sve što im taj konzumerizam nudi, posebno pred Božić i Novu godinu - kaže Krešimir Mišak, poznati TV voditelj i urednik kultne emisije "Na rubu znanosti" HTV-a, te dodaje:

- Mene osobno ne muči konzumerizam kao takav, jer i ja sam njegov dobar član, s obzirom na to da moram kao i svi razmišljati o nekakvim poklonima za bližnje, obitelj, prijatelje... No ljudi uvijek traže nekog neprijatelja, pa im je to sad i konzumerizam. Nitko ne mora biti dio toga, ne mora konzumerizam prihvatiti ako neće, no kad je vrijeme darivanja, nema smisla gunđati protiv konzumerizma. Zapravo je konzumerizam dio jedne šire priče koja je na Zapadu prisutna od 50-ih godina, i to je sad već šire sociološko pitanje.

Mnogi povezuju korporatizam, konzumerizam, totalitarizam. Može li se govoriti i o globalnoj uroti, sračunatom planu kontrole?

- Naravno da su ljudi skloni puno toga tumačiti kroz teorije urota, pa i kad se radi o ekonomskoj strani cijele priče oko konzumerizma, velikih korporacija, globalizma i totalitarizma. Nisu ni u krivu, jer malo toga je tu slučajno, sve je dio šireg društvenog "tkanja" u koje su uključeni društveni inženjeri, danas ih se zove stručnjacima za odnose s javnošću, koji zapravo oblikuju javno mišljenje da bi ono na neki način po cijelom svijetu bilo uniformno. To se može vidjeti bilo gdje, ako odeš u koji god dio svijeta. Iz tog kuta se može pričati o totalitarnoj kontroli, o nekoj vrsti suptilnog totalitarizma. Međutim, taj totalitarizam nije nešto protiv čega se čovjek može boriti ili opirati mu se, nego svatko sam, rekao bih negdje u sebi, treba napraviti granicu između toga koliko će on nečega uzeti od konzumerizma, a koliko će od njega nešto preuzeti konzumerizam. To je kao da kritiziramo kako ljudi vozeći automobile ispuštaju plinove, a to za planet nije dobro, no što da se radi, volimo se voziti, a i moramo.

Tko ima novca, taj se vozi, no ne mogu svi sad kupiti električni auto pa odustati od dizela i benzina...?

- Ne znam što nedostaje dieselu, doista. Diesel je nepravedno izbačen, suvremeni dizelski motori ne zagađuju toliko okoliš. Još ćemo vidjeti kad se naprave proračuni koliko su ti električni automobili u skladu s ekološkim kriterijima. Prema tome, sve je to jedno bacanje pijeska u oči. Za proizvodnju diesela potrebna je najmanja količina prerade jer je to jedan od sirovih oblika nafte, a kad bismo izračune bacili na papir, tek bismo onda vidjeli da je diesel možda ekološkiji od električnih automobila prema istim kriterijima. Riječ je o tzv. ‘ekološkom otisku‘ jer i tu struju treba nekako proizvesti, a nju se velikim dijelom stvara sagorijevanjem svega i svačega.

U odnosu prema pedesetima i šezdesetima godinama prošlog stoljeća, konzumerističko društvo je napredovalo golemim koracima. Sad se više ne možemo vratiti natrag, ili možemo?

- Pa, evo, gledam nekakve sitne dućane - postolari, zlatari, pa ljudi koji popravljaju električnu opremu, gramofone, kasetofone... gledam cijeli jedan niz profesija koje će ubrzo izumrijeti, kad umru njihovi posljednji nositelji, za 5-10 godina. Mislim da ne možemo govoriti o tome kako bismo se vratili u staro vrijeme, naravno da se ne možemo vratiti jer sve se stalno mijenja i što se tu može, ali je isto tako činjenica da kada čovjek ode u neku zemlju koja je kao malo zaostalija, pa tamo još vidi dućane s kožnim kaputima koji se još ručno šivaju, onda shvatite kako je jedna od nevidljivih posljedica općeg konzumerizma i gubljenje autonomije. Znači, danas možeš sve kupiti, sve je prilagođeno tako da se mijenja, ljude se dovodi u ovisnički odnos, bez autonomije, ekonomija se pretočila u politiku i društveni inženjering. S tim u vezi onda danas kupuješ sve što ti treba ili ne treba, bivaš uvučen u nekakvu priču konzumerizma, koja može biti u redu kad bi čovjek sam sebe mogao kontrolirati, da ne troši novac na ono što mu doista nije potrebno, da ne gomila stvari koje će ga možda trenutno usrećiti, a onda, nakon izvjesnog vremena, baciti u nekakvu vrstu praznine, depresije. Zapravo mislim da problem konzumerizma nije u tome što sad ljudi više kupuju i troše, na kraju krajeva nije to tako ni loše, ako netko troši, znači da je i zaradio, da ima novca, a to također znači i da će netko zaraditi i da će se ubrzati se protok novca koji je krvotok ekonomije. Ali ta nekakva navada da se traži ispunjenje izvana, u gomilanju nekih stvari koje zauzimaju ormare, pa se poslije bacaju, tu je problem. No, opet, tko bi se sad pred Božić i Novu godinu borio protiv konzumerizma tako da svojim bližnjima ne kupi darove? Osim, naravno, ako ih ne može kupiti jer nema novca. Ali nije sve u novcu, darovati se može i nešto malo, sitno, neki znak pažnje, koji će usrećiti bližnje. Ne moramo biti pod stresom da sad pred blagdane trebamo potrošiti hrpu novca da bismo nekoga bliskog, pa i same sebe, usrećili.

Konzumerizam bez reklama ne ide, no tu su i neizbježne, premda ih nismo možda niti svjesni, subliminalne poruke?

- Subliminalne poruke postoje na više razina. Neke od njih čovjek na prvi pogled ne vidi i ne čuje, ali njegova podsvijest ih vidi i čuje, "utkane" su u gomile reklama i propagadnih materijala, u vizualnim i audioformama. Dio su potrošačke svakodnevice, napose konzumerizma kao takvog. Ustvari je riječ o uvjetovanju ili dresuri. Pred blagdane, čim čujemo poznatu melodiju Jingle Bells, ona nas subliminalno navlači da eto budemo na silu sretni, u ‘blagdanskom‘ raspoloženju (a tko ne uspije u tome pada u još veću depresiju), ali i da hitamo u kupnju poklona, što načelno nije ništa loše. No ima i puno skrivenih subliminalnih poruka koje stvaraju podsvjesnu sliku o nečemu što nije uvijek lijepo, ali se treba prodati, treba nas potaknuti na reakciju da to nešto kupimo, ma koliko nam to u biti i nije potrebno u životu. Puno je toga naime što uvjetuje da se osjećamo tako kako se osjećamo pred blagdane, u potrošačkoj groznici oko nas i u nama.

Koliko je u svemu tome, pa i u konzumerizmu, važna ljubav. Ipak smo u mjesecu blagdana, a David Icke bi rekao kako je "beskrajna ljubav jedina istina - sve ostalo je opsjena"?

- Problem je u tome što se još nitko nije uspio dogovoriti oko toga što je to ljubav. Pa bih ja umjesto apstraktnog pojma ljubavi možda preporučio malo više introspekcije, to znači nekakvog vježbanja, nekakve svjesne pažnje da proučavamo iznutra vlastite reakcije na stvari, da imamo vlastiti emocionalni doživljaj, i da se nekako razluči što je od toga tvoje, a što od toga nije tvoje. Kad si to jednom razlučio, onda više zapravo i ne možeš biti rob stvari, možeš biti usred konzumerizma, ali možeš pritom ostati svoj. Drugim riječima, trebalo bi više poraditi na tome da se čovjek ne identificira s vanjskim stvarima, nego da se indetificira s onim što zapravo jest, svojom ljudskosti.(D.J.)