Smješten u istočnom dijelu okruga Warwickshire u grofoviji West Midlands, gradić Rugby, kroz koji protječe rijeka Avon, najpoznatiji je kao mjesto u kojemu je izmišljen ili bolje reći osmišljen jedan od "najmuškijih" sportova. Podrijetlo rugbyja pripisuje se Williamu Webbu Ellisu, mladiću koji je tijekom jedne nogometne utakmice 1823. godine ili onoga što se tada smatralo nogometom "uzeo loptu u svoje ruke i počeo trčati." Svaki dječak rođen u okrugu Warwickshire, s obzirom na njegovu povijest, ima dvije mogućnosti. Okušati se u rugbyju ili pokušati živjeti u sjeni najvećeg dramaturga u povijesti koji se rodio u pedeset kilometara udaljenom Stratford-upon-Avonu. O Williamu Shakespeareu je riječ.

Godinu dana prije "najvažnije godine u povijesti rock and rolla", točnije 1965. The Beatlesi su još uvijek nastupali uživo pjevajući "Help!", Rolling Stonesi su snimili "Satisfaction", Diana Ross i njezine The Supremes pjevale su "Stop! In the Name of Love", a Bill Medley i Bobby Hatfield obradili su kao The Righteous Brothersi "Unchained Melody" koja je postala jukebox klasik 20. stoljeća. U Rugbyju te iste godine, točnije 19. studenoga, rođeni su Peter Kember i Jason Andrew Pierce. Dvojac se upoznao tijekom školovanja na Rugby Art Collegeu, a u jesen 1982. godine, netom prije sedamnaestog rođendana postali su nerazdvojni prijatelji koji su ljubav prema glazbi odlučili kanalizirati u bend nazvan Spacemen 3. U pet godina snimili su četiri hvaljena albuma "Sound of Confusion" (1986.), "The Perfect Prescription" (1987.), "Playing with Fire" (1989.) i "Recurring" (1991.), hvaljeni od strane kritičara i prihvaćeni od publike kojima je njihov miks neo-psychedelije, noisea/alternative/garaže te space, drone i eksperimentalnog rocka zvučao kao budućnost (Jedan od najrevolucionarnijih britanskih gitarističkih bendova, izjavio je Ian Edmond iz Record Collectora) s obzirom na britansku popularnu glazbenu scenu koja je vladala top-ljestvicama.


Moj prvi susret sa Spiritualizedom, bendom koji je Jason Pierce aka J Spacemen osnovao prije nego što se potpuno razišao s Kemberom i čiji je debi album " Lazer Guided Melodies" objavljen još 1992. godine, dogodio se u siječnju 1998. godine. Putujući iz hrvatske metropole kući, u Importanne Centru na zagrebačkom kolodvoru kupio sam NME u kojemu je bila godišnja lista najboljih albuma objavljenih 1997. godine. U konkurenciji meni omiljenih albuma iz navedene godine, poput recimo "OK Computer" Radioheada, "Vanishing Pointa" Primal Screama, Nick Cavevog "The Boatman’s Call", drugog Portisheadovog albuma ili pak "Be Here Now" Oasisa (nemam drugog opravdanja osim onog izlizanog mladost - ludost), na prvom mjestu našao se album "Ladies And Gentleman We Are Floating In Space" benda imenom Spiritualized. Seizmički tour de force, pisalo je u NME-ju o najboljem albumu godine, i te riječi urezale su mi se u sjećanje. I zaista, već moj prvi susret s albumom bio je koban. Prvo sam bio opsjednut tim albumom, da bi se s godinama to pretvorilo u stabilnu ljubavnu vezu koja traje puna dva desetljeća. Ploča koja započinje jecajem "Sve što želim od života jest malo ljubavi/Da odagna bol", a završava 17-minutnom odisejom zvanom "Cop Shoot Cop…" ostavlja dojam početka i kraja glazbe, možda je i najveći trijumf CD-a kao medija, jer album koji istovremeno zvuči kao nekontrolirani kaos u glavi jednog ovisnika, što je Pierce u to vrijeme i bio, zapravo je pedantno, gromoglasno, uznemirujuće, razarajuće remek-djelo o ljubavi, boli, usamljenosti i ovisnosti.
Slušajući ga danas, dvadeset i jednu godinu kasnije, "Ladies And Gentleman..." je bez sumnje klasik, čiju kvalitetu i ljepotu nije načeo zub vremena. Naime, brojni albumi koji sam nekoć slijepo volio, nakon određenog vremena jednostavno mi zvuče - izlizano. Albumi su to koji su oslikavali trenutak u vremenu, jahali na valu trendova koji su vladali popularnom kulturom, no, s druge strane, postoje ploče koje nikada ne gube na svojoj svježini, originalnosti i beskompromisnosti. Vrlo često ti su albumi upravo oni koje je kritika zanemarivala, jer nisu bili u skladu s vremenom, odnosno tim određenim trenutkom u povijesti pop-glazbe, no kako je vrijeme prolazilo, njihov značaj narastao je do kultnog statusa. No, srećom, treći album Spiritualizeda nije imao taj tretman, nego je slavljen i obožavan već po izlasku, a ostario je poput dobrog vina ili golmana. Poslušajte ga, zvuči totalno izvan vremena u kojemu se nalazimo, no opet tako je zvučao i 1997. godine, kao došljak iz neke druge dimenzije. Kao iskopano blago koje nikad ne gubi sjaj, bez obzira na to koliko ga slušali. Rijetki su albumi koji nakon dva desetljeća od svojeg slijetanja među smrtnike zvuče razigrano kao debiji nekih klinaca koji svu svoju tugu, buku, bijes i osjećaje nude na pladnju, kako bi dosegnuli besmrtnost.

Četiri godine kasnije uslijedilo je epsko čudovište zvano "Let It Come Down" za koje je uposlio stočlani simfonijski orkestar. I opet sam mu povjerovao da ga nitko ne voli, kako je gotovo uvijek sam na ovom svijetu, ostavljen poput Paleta, jer je iznova pjevao o svojoj bivšoj koju je volio kao sunce, kao jutra, dok se orkestar s nama poigravao i tjerao nas na ples. Jason Pierce je te 2001. godine dokazao kako je "luđak" koji obožava glazbu, njezinu ljepotu kojoj on iznova na svakom albumu daje još ljepši oblik nečeg neprolaznog i neostvarenog. Ta njegova zarazna verzija spacerocka, jazza ili pak gotovo čiste klasike, miks je na kakav bi se rijetko koji glazbenik odvažio, no ne i J Spaceman koji je u tih jedanaest pjesama, koje je nemoguće opisati u jednoj rečenici, a pokušati ih raščlaniti bilo bi jebeno teško, spoznao kako je sposoban, unatoč svim svojim tadašnjim porocima, snimiti sumanute, drogirane, epske, genijalne, ljubavne, plačljive i savršene simfonije.
Mogao bih se sada izgubiti u epitetima dok bih opisivao album "Amazing Grace" (2003.) snimljen samo dvije godine nakon "Let It Come Down" koji je ponovio uspješnu formulu i darovao nam još jedanaest sanjivih ljepota koje su nam parale uši. Ili, primjerice, istaknuti kako je prije albuma "Songs in A&E" (2008.) Jason Pierce skoro umro od upale pluća, da bi rezultat svega bio album koji se sluša otvorenog uma i ušiju, koji se rasipao humanošću i hrabrošću u trenutcima najvećih patnji i kojemu ćete se rado vraćati samo ako mu dopustite da uđe u vaš život.
Posljednji put sreli smo se 2012. godine kada je objavio sedmi album "Sweet Heart Sweet Light", koji unatoč depresiji, očaju i boli koja je izbijala iz svake note ovog simfonijskog epa i posebice svakog stiha u tih deset pjesama, mogu sa sigurnošću i odmakom od šest godina reći kako nikada prije nije bio toliko optimističan, čak i veseo. I tada je u svom rock‘n‘roll gospelu pjevao o Isusu, djevojkama imenom Mary ili Jane, slobodi, smrti, vatri, suzama, samoprijeziru te o svim ljepotama, ali i gadostima koje nosi život. Jason Pierce aka J Spacemen oduvijek je izgledao i zvučao kao čovjek sa zvijezda koji je pao na Zemlju i odlučio s nama podijeliti sve mudrosti koje je spoznao na svojim putovanjima s obje strane svjesnosti.