Iako se međunarodna zajednica ponaša kao da je sve u redu, Bosna i Hercegovina odavno ne funkcionira kao država, a ono što je drži na okupu jest prisilni poredak nametnut u američkoj vojnoj bazi Wright Patterson u Daytonu, ali i nesklonost međunarodnih čimbenika da odobre njezin potpuni raspad jer bi on zasigurno doveo do novog krvoprolića, razaranja i izbjeglica.

Unatoč velikoj napetosti naročito tijekom trajanja Hladnog rata, ali i danas kada sve više zaoštrava politički sukob između Zapada i Rusije, mir na Starom kontinentu, uz nečasne iznimke, temelji se na poštivanju Helsinškog završnog akta iz 1975. koji nalaže poštivanje suverenosti, nepovredivosti granica i teritorijalne cjelovitosti država, suzdržavanje od uporabe sile, promicanje temeljnih ljudskih prava, ali i pravo na samoodređenje naroda.


Upravo se tim međunarodnim ugovorom vodio francuski ustavni pravnik Robert Badinter na temelju čijeg pravnog mišljenja su zemlje tadašnje Europske zajednice 15. siječnja 1992. priznale državnu neovisnost Hrvatskoj i Sloveniji u njihovim postojećim granicama. Nekim neobičnim čudom Badinter je dao prednost pravu na samoodređenje Hrvata i Slovenaca (točnije, njihovim republikama) u odnosu na nepovredivost granica i teritorijalnu cjelovitost tadašnje Jugoslavije, koja je ironijom sudbine bila jedna od potpisnica tog dokumenta. To je pravilo kasnije dosljedno primijenjeno i na sve ostale članice propale federacije. Sve priče ovdašnjih titoista da je Hrvatska do svoje neovisnosti došla na temelju Ustava SFRJ ili pak Ustava SRH, oba iz 1974., padaju u vodu onoga trenutka kada te propise uzmete u svoje ruke ili ih pronađete na internetu u PDF formatu. Naime, u oba ustava se pravo na samoodređenje vezuje uz narode, a ne uz njihove republike. Drugim riječima, sve ono što se događalo devedesetih na prostoru bivše države, sav onaj kaos, masovni zločini i razaranja, svoj su legitimitet crpili na nekom od međusobno suprotstavljenih pravnih načela. Ipak, ono što je važna pouka iz ratova vođenih na prostoru bivše Jugoslavije jest činjenica da su (vanjske) granice bivših republika i pokrajina naposljetku ostale iste bez obzira na pokušaje Beograda i njegovog bašibozuka na terenu da ih promijeni uz uporabu oružja.
Svjedoci smo drame koja se odvija daleko od očiju javnosti, iako se određene informacije kontrolirano puštaju u medije, a koja se sastoji u trgovini teritorijem između Srbije i Kosova. Što je najzanimljivije, pristanu li obje države (Srbija Kosovu trenutno osporava državnost) na spomenutu "korekciju granice", odnosno razgraničenje prema etničkim granicama, kosovski čvor bi mogao biti razriješen jer bi Srbija zadržavanjem Sjevernog Kosova (Ibarskog Kolašina) zajedno s Mitrovicom mogla mirne duše priznati neovisnost Kosova što je važan preduvjet za ulazak u članstvo EU. No, cijena takve trgovine, upozorava to i Janusz Bugajski, stvorila bi novo načelo - podjelu država koje su nastale iz propalih federacija. Najveći dobitnik ove "mućke stoljeća" bio bi Vladimir Putin jer bi sve ono što je njegova vojska proteklih desetljeća drugima otela uporabom vojne sile, od Transnjistrije u Moldovi, Aphazije i Južne Osetije u Gruziji sve do Krima i Donbasa bilo bi "amenovano" opasnim presedanom koji trenutno dogovaraju Aleksandar Vučić i Hashim Thaçi kojima se smiješi ne samo da ih proglase "Borom i Ramizom" naših dana nego i navodna mogućnost da zajedno s Federicom Mogherini podijele Nobelovu nagradu za mir. To što će zemlje u susjedstvu ekspanzionističke Rusije upasti u cijeli niz novih ratnih opasnosti, to u današnjoj Europi baš nikoga ne zanima.
Glavni razlog kosovarskog pristanka na opasnu trgovinu teritorijem jest strah da bi raniji prijedlog osnivanja Zajednice srpskih općina doveo do stvaranja "Republike Srpske" unutar Kosova što je užas i noćna mora svakoga tko bi želio živjeti u koliko toliko politički stabilnoj državi. Naime, nitko normalan ne želi nekakvog novog Milorada Dodika. Upravo se taj vođa bosanskih Srba proteklih dana isticao aktivnim potkopavanjem suvereniteta države u kojoj živi. Želeći se pod svaku cijenu uključiti u kosovsku priču, Dodik je ovoga tjedna kazao: "Ako Kosovo prime u Ujedinjene narode, to će zatražiti i Republika Srpska". Dodao je kako je BiH "nemoguća, nepotrebna i nepoželjna za Srbe" te kako ne isključuje vojni sukob s Bošnjacima. Nešto ranije je izjavio kako su Radovan Karadžić i Ratko Mladić junaci, a za Srbe je rekao da su svim narodima bivše Jugoslavije podarili slobodu. Nije nikakva tajna da bi eventualna neovisnost Republike Srpske bila uvod u njezino ujedinjenje sa Srbijom. To je posve otvoreno rekao bivši srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić u siječnju ove godine na proslavi "krsne slave" Republike Srpske u Banja Luci: "Ako je put da se ujedinimo vaša samostalnost i neovisnost, od srca vam želim vašu samostalnost i neovisnost", dodajući kako je uz pomoć "naše majke Rusije" i "velikog predsjednika Vladimira Putina" 2015. uspio isposlovati moskovski veto na rezoluciju Vijeću sigurnosti o genocidu u Srebrenici. Upravo je na Dodikov zahtjev u parlamentu bosanskih Srba ovih dana pokrenuta revizija izvješća o Srebrenici koje govori o srpskim zločinima. S obzirom na činjenicu da je Republika Srpska utemeljena na genocidu nad Bošnjacima, hvaliti Karadžića i Mladića može samo lud ili pokvaren čovjek.


Poznata je zloglasna prijetnja genocidom Radovana Karadžića izgovorena 14. listopada 1991. U parlamentu BiH, a koja glasi: "Ovo nije dobro što radite. Ovaj put na koji vi želite izvesti BiH jest ona ista autostrada pakla i stradanja kojim su pošli Slovenija i Hrvatska. Nemojte misliti da nećete Bosnu i Hercegovinu odvesti u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak!" Nije nikakva tajna da je Republika Srpska faktički bila marionetska država (client state, Marionettenregierung) pod nadzorom Srbije od svog osnutka 1992. pa sve do sklapanja mirovnog sporazuma u Daytonu 1995. Dakle, ono za što se bori Milorad Dodik to je povratak u stanje prije potpisivanja Daytonskog sporazuma, dakle krvavog rata koji se odvijao u BiH. Zato Dodik i spominje mogućnost vojnog sukoba s Bošnjacima jer se projekt Velike Srbije započet davanjem legitimiteta kvazidržavi Republici Srpskoj može dovršiti samo ratom i krvoprolićem. Gašenje Haaškog tribunala za ratne zločine daje mu krila i nadu da za svoja zlodjela neće biti kazneno proganjan. Sve je to neviđena perverzija i film koji smo već gledali.