Uoči ulaska Hrvatske u Europsku uniju između ostalog naglašavalo se da na svom putu u EU moramo povećati konkurentnost vlastitog gospodarstva. RH je sad već pet godina u Uniji, no jesmo li vezano uz gospodarstvo, konkurentnost, ispunili očekivanja, za Magazin o tome govori prof. dr. sc. Boris Cota s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Gdje je u ekonomiji Europske unije danas Hrvatska?
- Vratimo se prvo u pretkrizno razdoblje. Hrvatska je u razdoblju prije financijske krize, koja je počela u SAD-u u ljeto 2007. godine i prerasla u globalnu ekonomsku krizu, svoj razvoj, za razliku od zemalja srednje i istočne Europe, danas članica EU-a, temeljila na priljevu dužničkog kapitala. Tim se kapitalom u Hrvatskoj u najvećoj mjeri financirala domaća potražnja, a investicije u izvozni sektor bile su slabe. Rezultat takve politike bio je znatan rast bruto domaćeg proizvoda, potaknut rastom domaće potražnje, ali i rast javnog i privatnog duga, u najvećoj mjeri europskog. Danas javni dug iznosi nešto manje od 80 % bruto domaćeg proizvoda, a privatni dug oko iznimno visokih 230 % bruto domaćeg proizvoda. Za razliku od novih članica EU-a, izvoz nije bio pokretač rasta u Hrvatskoj, a globalna financijska i ekonomska kriza samo je razotkrila na kojim je temeljima Hrvatska ostvarivala rast. Prestankom priljeva kapitala u kriznom razdoblju, domaća potražnja nije više imala takav inozemni izvor financiranja i Hrvatska je prošla kroz vrlo dugo razdoblje recesije od šest godina. S iznimno velikom stopom nezaposlenosti i slabim izvoznim sektorom, Hrvatska je postala punopravna članica EU-a. Međutim, globalna financijska i ekonomska kriza razotkrila je kako je i EU, a osobito područje eura iznimno ranjivo na financijsku krizu. Temeljni razlog takve ranjivosti leži u samoj konstrukciji eurozone, koja ne funkcionira kao potpuna monetarna unija jer nije i budžetska, odnosno fiskalna unija, za razliku od primjerice SAD-a. Takva nepotpuna unija zato je znatno ranjivija na različite poremećaje i krize, poput posljednje financijske krize. Nepostojanje budžetske unije, kao što smo bili svjedoci, u situaciji recesije vodi članicu unije u još veću recesiju, jer ona mora poduzimati značajne mjere štednje, jer nema dovoljno budžetskih sredstava, što smanjuje potrošnju. Vjerovanje kako zemlja koja je u recesiji može iz recesije izići politikom štednje je zabluda.
Mala i otvorena zemlja, poput Hrvatske, mora svoj rast ponajprije temeljiti na inozemnoj potražnji, dakle na razvoju izvoznog sektora. Zato se postavlja pitanje je li Hrvatska povećala izvoz putem unaprjeđenja izvozne konkurentnosti. Rast izvoza od ulaska Hrvatske u EU ponajprije je posljedica učinka pristupa tom golemom jedinstvenom tržištu, koje je zapravo postalo “domaće” tržište. Zaustavljeno je smanjenje cjenovne konkurentnosti u uvjetima stabilnog tečaja hrvatske kune u odnosu prema euru, i to izostankom većeg rasta cijena u Hrvatskoj s obzirom na rast cijena u eurozoni. Drugim rječina, zaustavljena je realna aprecijacija koja inače negativno djeluje na konkurentnost. Pri tome treba imati na umu kako su glavni trgovački partner Hrvatske članice eurozone.
Treba li očekivati slabljenje rasta izvoza zbog izostanka znatnijih investicija?
- Treba opet ponoviti ono što je zaboravljeno. Naime, veliki val investicija u Europi u izvozni sektor ostvaren je u razdoblju prije financijske krize, ali ne i u Hrvatskoj. Globalna financijska i ekonomska kriza za posljedicu su imale snažan pad ukupne potražnje u Europi. Ekonomski opravak je slab te bi po svoj prilici opet značajan rast potražnje u EU mogao uvjetovati veće investicije i u izvozni sektor u Hrvatskoj. Pretpostavka je za takav poželjan scenarij znatno poboljšanje poslovne i investicijske klime u Hrvatskoj (čiji se učinak na investicijsku aktivnost u uvjetima slabe potražnje često prenaglašava). Rast ukupne potražnje u EU rezultat je ponajprije makroekonomske politike, monetarne i fiskalne, a ne strukturnih politika. Slaba učinkovitost monetarne i fiskalne politike u EU, kao što ponekad ističu američki ekonomisti, dovodi do isticanja nužnosti provođenja strukturnih reformi, što je zapravo alibi za slabu učinkovitost ili čak izostanak monetarne ili fiskalne politike. Oporavak u EU ponajprije je posljedica politike kvantitativnog popuštanja Europske središnje banke, koja je učinila ono što je i njezina uloga - postala je zadnje financijsko utočište. O tome danas pišu i međunarodni najcjenjeniji udžbenici makroekonomije u svijetu. Prema tome, nije realno očekivati kako će Hrvatska imati značajan rast u budućem razdoblju jer će s jedne strane na taj rast utjecati politike u EU, a s druge strane nepovoljna proizvodna struktura hrvatske ekonomije, usprkos i efikasnoj domaćoj ekonomskoj politici.

Premda smo članstvom u EU dobili mogućnost za brži razvoj, neki su problemi ostali neriješeni?
- Nužno je imati na umu i sljedeće. Opredjeljujući se za stabilan tečaj hrvatske kune u odnosu prema euru, Hrvatska se gotovo odrekla monetarne politike, a pravilo u EU o pitanju održivosti javnog duga prema kojem on može biti najviše 60 % bruto domaćeg proizvoda, a budžetski deficit 3 % bruto domaćeg proizvoda, znači kako Hrvatska mora provoditi takvu politiku i onda se u znatnoj mjeri odreći i učinkovitosti fiskalne politike. Što se tiče fiskalne politike, tu nije “kriva” politika EU-a, već hrvatska politika, koja danas mora provoditi mjere fiskalne štedljivosti. Postavlja se pitanja što u je takvim okolnostima ograničene monetarne i fiskalne politike Hrvatskoj preostalo. Ukratko, nešto što bi se moglo nazvati “pospremanje kuće”. To pospremanje nije ništa drugo nego znatno poboljšanje i prevrednovanje institucionalnog okruženja, što danas mnogi zovu reformama. Prvo treba jačati pravnu državu, jer prema pokazatelju vladavine prava koju daje World Justice Project, Hrvatska je bolja samo od Grčke, Mađarske i Bugarske. Prema Svjetskoj banci učinkovitost vlade se smanjuje od 2012. godine, što znači kako je potrebno odmah poboljšati javne usluge, jasnost i kvalitetu oblikovanja politika i njihovu primjenu. Treba i znatno povećati transparentnost proračuna, koja je iznimno niska.

Kakva je budućnost Europsku unije, može li opstati takva kakva je danas ili je vrijeme za “rekonstrukciju” (i kakvu)?
- Temeljno je pitanje što članice EU-a žele. Ako samo sa stajališta ekonomske efikasnosti promatramo EU, ona bi trebala bila najuspješnija kada bi bila potpuna unija, dakle uz monetarnu uniju morala bi biti i budžetska unija. Kako bi bila i budžetska unija, članice bi se morale odreći znatnog dijela svojih poreznih prihoda u korist zajedničkog računa. Danas je zajednički budžet u EU oko 1,1 % bruto domaćeg proizvoda unije, a budžetska unija zahtijevala bi bar 40-ak % bruto domaćeg proizvoda unije. Osim toga, takva unija trebala bi imati jedinstveno financijsko tržište, bankarsku uniju i ujednačene socijalne politike. Takva monetarna unija, kao što pokazuje ekonomska teorija, ali i praktična rješenja u realnom svijetu, može se efikasno suočiti s krizama. Takva unija vjerojatno bi trebala biti i obrambena unija. Međutim, danas se čini kako je takav EU gotovo nedostižan. Zašto? Zato što se zemlje u takvom scenariju stvaranja kompletne unije moraju u određenoj mjeri odreći nacionalnog suvereniteta, što one ne žele. Ako to nije moguće, postavlja se pitanje postoji li drugo ili treće najbolje rješenje. Neki, ponajprije europski ekonomisti, traže i predlažu takva druga rješenja. Na tom je tragu i nedavni prijedloga njemačkih i francuskih ekonomista, koji polazi od činjenice kako zemlje ne žele budžetsku uniju. Drugi, ponajprije američki ekonomisti ne vide kako bi takva rješenja znatnije smanjila ranjivost EU-a na krizne situacije. Prijedlog njemačkih i francuskih ekonomista poznati belgijski ekonomist Paul DeGrauwe nazvao je financijskim inženjeringom. Slaba otpornost EU-a na krize, u pozadini koja je sam nedovoljno razvijen mehanizam njezina funkcioniranja, te slabosti ekonomske struke da predvidi, suoči se i prevenira posljedice krize, dovela je između ostaloga i do pojave populističkih i prosvjednih stranaka i pokreta, koji često nude olako obećanu brzinu ekonomskog opravaka i pravednijeg društva.
Zato, ako EU želi biti ekonomski efikasniji nego danas i ne zaostajati za SAD-om i Kinom, članice bi trebale formirati potpunu uniju. To znači kako bi imale i manju nacionalnu suverenost. Naravno, vrijedi i obrnutno. Ne može se biti u uniji i u isto vrijeme imati najveću ekonomsku efikasnost i potpunu nacionalnu suverenost. Treba izabrati jedno od toga. (D.J.)