O pet godina Republike Hrvatske u Europskoj uniji, višegodišnjim teškim pregovorima oko ulaska u kojima je i sam aktivno sudjelovao, uspjesima i dvojbama koje su ostale te sadašnjosti i budućnosti Unije razgovarali smo s dr. sc. Sinišom Petrovićem, profesorom s Pravnog fakluteta u Zagrebu.
RH je 1. srpnja 2013. postala dvadeset i osma članica Europske unije. Možemo li zaključiti kako je to jedan od najvažnijih dana u modernoj hrvatskoj povijesti?
- Definitivno je riječ o jednom od najvažnijih dana u hrvatskoj povijesti. EU je zajednica suverenih demokratskih država tržišnog gospodarstva i vladavine prava, utemeljena na ideji da svim njezinim građanima bude bolje i da im se osigura blagostanje. Njezina je izvorna ideja ekonomska zajednica unutarnjeg tržišta i ekonomskih sloboda na cijelom prostoru EU-a, što uključuje slobodu kretanja kapitala, roba, usluga i ljudi. To omogućuje svakom građaninu država članica, pa tako i hrvatskim državljanima, da se suštinski bez ikakvih graničenja može baviti gospodarskom djelatnošću na cijelom europskom teritoriju i slobodno se kretati, pa tako i tražiti i dobiti zaposlenje pod jednakim uvjetima kao i građani svih drugih država. U tome su smislu posve neshvatljiva i ograničena stajališta kako te slobode imaju nešto negativno. Stvar je svake države da ih svojom mudrom ekonomskom politikom iskoristi u svoju korist. U političkom smislu, članstvo u EU, da citiram našeg glavnog pregovarača, veleposlanika Vladimira Drobnjaka, samo je potvrda i naglasak hrvatske suverenosti; s obzirom na to da se ključne odluke za sudbinu EU-a donose jednoglasno, znači da je i za svaku takvu odluku potreban hrvatski glas, a prije toga članstva Hrvatska nikada nije imala toliku snagu i političku moć.

DRŽAVNI INTERES

Sudjelovali ste u pretpristupnim pregovorima kao član pregovaračke skupine. Kakva su vam iskustva iz toga vremena, jesmo li "domaću zadaću", da se tako izrazim, napravili kako treba i koji su sve problemi bili, jesu li neki ostali neriješeni, bez obzira na to što je RH postala članica EU?
- Pregovori za pristupanje EU bili su za mene najljepše osobno i profesionalno iskustvo. Osobno jer su završili hrvatskim pristupanjem EU, a vjerujem da je to ključni hrvatski državni interes te su s razlogom sve hrvatske vlade i predsjednici, počevši od prvog hrvatskog predsjednika, naglašavali važnost hrvatskog članstva. Profesionalno jer je bio izazov, bilo je zanimljivo, zahtijevalo je poznavanje europskog prava, hrvatskog prava, iskustva drugih država, diplomacije, pregovaranja. Između članova pregovaračke skupine vladala je posebna pozitivna atmosfera. Bilo je posebno važno da je pregovaračka skupina cijelo razdoblje pregovaranja imala potporu svih ključnih političkih stranaka, neovisno o tome tko je imao parlamentarnu većinu.
Pregovori jesu obavljeni kako treba, lege artis, uostalom i predstavnici Europske komisije često su naglašavali kvalitetu hrvatskog pregovaranja, a u pregovorima su ostvareni ključni ciljevi i smjernice hrvatske Vlade. Problema je bilo jer, kako se uvijek ističe, ključni se pregovori zbivaju kod kuće, ne u Bruxellesu, nego u Zagrebu; trebalo je i objašnjavati i uvjeravati sve čimbenike. Posebna je vrijednost hrvatskih pregovora bila u tome da su kao članovi pregovaračkih skupina u pojedinim poglavljima sudjelovali ne samo državni službenici nego i predstavnici gospodarskih komora, strukovnih komora, poduzetnika, poslodavaca, akademske zajednice.
Problema ima, ima ih svaka država članica. Ponekad je to zato što su obveze nekada financijski zahtjevne (npr. u području zaštite okoliša), no ponekad su problemi posljedica domaćih političkih odnosa. To nije sretna okolnost, ali je stvarnost.
Što smo dobili ulaskom u EU, što smo izgubili, a što još nismo napravili, gdje smo danas? Drugim riječima, kako biste okarakterizirali sadašnje odnose EU-a i Hrvatske?
- Dobili smo potvrdu da smo demokratska država utemeljena na tržišnom gospodarstvu i vladavini prava. Dobili smo potvrdu suverenosti. Dobili smo preduvjete da se uvjeti života hrvatskih građana poboljšavaju. Izgubili? Prema mome sudu nismo izgubili ništa za čime treba žaliti; izgubili smo psihozu da (još) nismo dovoljno dobri za EU, izgubili smo to da nas se doživljava ponajprije kao državu koja je bila u ratnim sukobima u ratu koji nismo započeli – moramo biti ponosni na tu prošlost, no okrenuti se budućnosti, prošlost cijeniti i ne zaboraviti, ali se u razgovorima o budućnosti ne vraćati u rasprave o prošlosti, ponekad i kao alibi.
Uvijek ima mjesta za napredak. Zasigurno nismo dovoljno iskoristili članstvo kao država čija je zadaća stvoriti uvjete boljeg života svojih građana. Ja bih želio da nas se percipira kao modernu državu koja cijeni rad, sposobnosti, posebnu zaštitu pruža svim manjinama, državu koja je predvodnik novog vala ideja liberalizma i demokracije. Sve je to Europska unija. Uopće, ideja napuštanja EU-a je zastrašujuća, a zagovaraju je uvijek oni s rubova političkog spektra, ili lijevog ili desnog. To je pokazalo i iskustvo Brexita i iskustvo drugih zemalja. Posebno je ne samo neobično nego i paradoksalno kako je u nekim državama članicama kratkotrajno pamćenje o tome kako je bilo prije manje od 30 godina i koliko je ideja EU-a bila samo san i ideal, a sada se u tim državama čini slično onome što se činilo u prošlosti, samo sada pod krinkom demokracije; demokracija u kojoj većina ima sva prava, a manjina nikakva, nije demokracija.

VJERUJEM U BUDUĆNOST

S kolegama ste koautor knjige Pravo tržišnog natjecanja, promovirane u prosincu 2013., prije nego što je RH ušla u EU. Zašto je važno poznavanje pravila tržišnog natjecanja u EU, i koliko je danas RH u tome uspješna?
- Tržišno natjecanje jedan je od ključnih instrumenata za očuvanje unutarnjeg tržišta EU-a. Tržišno natjecanje treba osigurati da na tržištu opstaju ne fizički jači, nego oni koji su efikasniji, sposobniji, imaju bolje proizvode i usluge. Nije uzalud tržišno natjecanje u srži EU-a od njezinih početaka i Rimskog ugovora. Tržišno je natjecanje bilo jedno od ključnih područja pregovora i veliki je doseg što smo relativno brzo dosegnuli u tome europske standarde.
Europska unija danas je krcata problemima počevši od migranata preko euroskepticizma i uspona desnih opcija u pojedinim državama do dvojbenog proširenja EU-a novim članicama, napose s ovih prostora (BiH, Makedonija, Srbija...). Kakva je budućnost EU-a, može li opstati takav kakav jest danas ili je vrijeme za “rekonstrukciju” (i kakvu), da se tako izrazim? Koliko je Bijela knjiga o budućnosti Europske unije, koja naznačuje pet potencijalnih scenarija za Europu do 2025. godine, još uvijek aktualna?
- Pitanja koja postavljate duboka su i sveobuhvatna i o njima se može raspravljati danima, pa ću se ograničiti samo na nekoliko crtica. Nije problem uspon desnih ili pak lijevih opcija, ako su one vođene temeljima demokratskog odlučivanja, a to ne znači samo, kao što sam već istaknuo, vladavinu većine nego puno priznavanje svih različitosti i onda posebnu zaštitu svih manjina i uvažavanje svih mišljenja, a ne nametanje vlastitih stavova koji dovode do negacije demokracije jer se drugima uskraćuju prava. Mene osobno jednako zabrinjava i nedemokratska, ideološki isključiva desnica koja živi u, srećom, ipak prevladanim prošlim ideologijama, ali jednako i anarhična ljevica koja je protiv svega, a ne nudi rješenja i pritom se koristi populističkim obećanjima čije bi ostvarenje vodilo u propast. Fascinantno je onda kako se dvije opcije susreću u nekim idejama, posve zaboravljajući neke civilizacijske tekovine, kao što su predstavnička demokracija, metode zaštite od bolesti, instrumenti financijskog poslovanja, obvezu da se dugovi vraćaju….
Proširenja koja nazivate dvojbena za mene nisu dvojbena. I nama bi trebalo biti u interesu da se dogode jer je to dokaz da su i dotične države dostigle očekivane demokratske standarde i europske vrijednosti. U tome smislu jeste u pravu da su zasada ta proširenje vjerojatno dvojbena.
Vjerujem da EU ima budućnost, da nije tako, mislio bih da ni svijet nema dobru budućnost. A rekonstrukcija jest potrebna, baš u promicanju onih iskonskih vrijednosti, ni centra ni ljevice ni desnice, nego univerzalnih demokratskih i moralnih vrijednosti. No, to nije stvar onda samo politike nego i obrazovanja koje treba osigurati da se razviju pojedinci koje će te vrijednosti štititi i promicati, a ne podilaziti najnižim strastima s kratkoročnim učinkom. Ne uspijemo li to ostvariti, budućnosti nema. A onda pada u vodu i onaj najmanje ambiciozan plan iz Bijele knjige. (D.J.)