Objavljeno 21. lipnja, 2018.
Osim iz ljubavi prema glazbi mnogi svirači na ulice izlaze kako bi poboljšali svoje financijsko stanje
Rijetko se kada, prolazeći gradom, zaustavljamo pokraj uličnih svirača. Najčešće samo nezainteresirano i u žurbi prolazimo pokraj njih misleći na svakodnevne osobne probleme. Samo ponekad zastanemo i ubacimo koju kunu u njihove šešire i škatuljice. U sklopu Svjetskoga dana glazbe, koji se obilježava 21. lipnja, uoči raznih amaterskih i profesionalnih glazbenih događanja na različitim lokacijama u gradu, razgovarali smo s nekoliko starijih uličnih svirača koje na osječkim ulicama susrećemo gotovo svaki dan.
Izlazeći iz prolaza Matice hrvatske prema korzu susreli smo veselog harmonikaša Željka Nađa kako sjedi na svojoj malenoj stolici. Ispred sebe držao je bilježnicu s notnim zapisima te uveseljavao prolaznike poznatim zvucima evergreena.
- Glazbom se bavim od mladih dana. U drugom sam razredu osnovne škole počeo učiti glazbu preko nota i tada sam počeo svirati harmoniku. Kada sam bio u šestom razredu osnovne škole krenuo sam u muzičku školu gdje su mi glavni instrumenti bili klarinet i saksofon - otkrio nam je Željko.
Nekoliko godina kasnije Željko je počeo svirati u različitim sastavima, a u prekidima je uveseljavao i prolaznike na ulici.
- Svirao sam u raznim bendovima, ali znate kako je to, svatko gleda svoje interese, pa smo se razišli. Nakon toga sam se razbolio, doživio sam lagani moždani udar, pa sam na jedno vrijeme prestao svirati. No, sada se ponovno vraćam glazbi, jer me to oduvijek zanimalo, jer to volim i to mi je u krvi - rekao je Željko.
Ovaj bivši profesionalni glazbenik danas ponovno svira sa svojim prijašnjim bendom te sada broji već šest mjeseci od povratka na ulične svirke. Svira uglavnom evergreen i kaže kako uglavnom ima dobra iskustva s prolaznicima i usputnim slušateljima. No ipak se ponekad pronađe i pokoji zavidni prolaznik koji mu dobaci koju grubu riječ.
- Svi su me ljubazno primili i odlično reagirali na moju glazbu. Ovuda prolaze svi, i stari i mladi, i policija i obični prolaznici, i do sada nisam imao neugodnih iskustava. Tu i tamo nađu se ljudi koji su zavidni, a ja takvima odgovorim: Ja radim svoj posao, a ti radi svoj - rekao je.
Simpatični Željko poručio nam je kako ovo radi ponajprije za sebe, za dušu, i kako bi zadovoljio osječko pučanstvo. Od sviranja na ulici ne zaradi mnogo, stotinjak kuna dnevno, ali priznaje kako mu svaka kuna itekako pomogne da zakrpa rupe za koje mu nije dovoljna njegova mala mirovina.
Kako bi uspio spojiti kraj s krajem i otplatiti neke stare dugove, na osječkom korzu svira i pjeva i Sreten Panić, 68-godišnji gitarist. U mladosti je svirao u sastavu koji se, baš kao i Željkov, razišao zbog različitih interesa i životnih obveza.
- Na ulici sviram već gotovo tri godine, a prije sam imao svoj mali glazbeni sastav. No, ja sam prestao svirati pa se i sastav razišao. Tek sam se nedavno vratio glazbi i umjetnosti - rekao je.
Sreten je tridesetak godina vodio staklorezačku radnju, a nakon što je otišao u mirovinu vratio se glazbi, priznaje, zato da bi poboljšao svoje financijsko stanje.
- Prije sam izrađivao okvire za slike. Držao sam radnju u središtu grada, međutim, taj posao je zastario. Nitko više ne uramljuje slike pa je tako i posao stao, a ja sam se našao u nekim dugovima. Tako sam ponovno odlučio uzeti gitaru i svirati prolaznicima. Inače i slikam, ali trenutačno više se bavim sviranjem - objasnio nam je Sreten.
Njegov se ulični repertoar većinom sastoji od duhovnih i starogradskih pjesama te ponekih šlagera iz njegovoga vremena. Na svome notnome stalku koji stoji ispred njega uvijek su mu ispisane dobronamjerne poruke građanima i duhovne rečenice koje šire mir i ljubav.
- Ljudi su ovdje dosta otvoreni i sasvim normalno prihvaćaju moje sviranje. Mali je broj negativnih iskustava koje sam imao, ali ona se i lako zaboravljaju. Doduše, zapamtio sam neke. Jednom mi je, primjerice, jedna gospođa rekla da bi bilo bolje da odem zapravo nešto raditi nego što tu sviram, ali ja takvim ljudima ne zamjeram - priznao je Sreten.
Ljubav prema glazbi i osmijesi prolaznika ovim uličnim sviračima uvelike uljepšavaju dane koje provode na osječkim ulicama. Naravno, ni ubacivanje pokoje kune ne škodi. Stoga idući put kada budete prolazili pokraj njih, sjetite ih se, zastanite, poslušajte ih, ubacite koji novčić i ono najvažnije - osmijehnite se! Ines Stjepanović
Zdravko Rajnović, klavijaturist i lutkar
Sa sobom uvijek donosim malo kazalište i zabavljam prolaznike
Zdravku Rajnoviću, profesionalnom klavijaturistu i amaterskom lutkaru, ulična je zabava svakodnevna aktivnost. On sa sobom dovozi velika kolica koja su opremljena svime što mu treba za njegov rad, ali i cjelodnevni boravak na otvorenome. Na kolicima se nalazi zvučnik preko kojega pušta glazbu s mobitela ili malog laptopa, njegova harmonika, malo kazalište i neizostavna škatuljica za novčiće. Ovaj mu je posao trenutačno jedini izvor prihoda.
- Profesionalno sam svirao klavijature više od trideset godina po različitim hotelima, kafićima, lokalima, restoranima i diskoklubovima, a danas nemam mirovinu i živim isključivo od ulične zabave. Na ulici sviram gotovo deset godina, ali osim sviranja na ulici bavim se i lutkarstvom. Sa sobom uvijek donosim malo kazalište te radim s malim marionetama kako bih zabavio prolaznike i gledatelje - rekao je Zdravko.
Nakon što nam je pokazao svoje lutke i marionete, ispirčao nam je kako često mijenja lokacije na kojima nastupa i zbog toga dosta putuje. No u zadnje vrijeme nije mnogo putovao pa je dugo vremena prije nego što je došao u Osijek boravio u Varaždinu. Kada je u Osijeku uglavnom zauzima iste pozicije u blizini gradskoga središta, točnije Trga Ante Starčevića. Preko ljeta najčešće odlazi na more u potrazi za zaradom. Priznaje kako je zarada ondje mnogo veća nego u kontinentalnom dijelu Hrvatske, posebice za vrijeme ljetne sezone kada Jadran preplavi more stranih i domaćih turista.