Na portalu seminari.hr najavljena je Interaktivna radionica - Osnove radnog prava i zapošljavanja, koja će se u Zagrebu održati od 25.5.2018. do 15.6.2018. godine. S tim u vezi, i općenito temom radnog prava, zapošljavanja, tržištu rada i Zakonu o radu, razgovarali smo s dipl. iur. Darkom Grafom, jednim od predavača na spomenutom seminaru-radionici.

Koliko vidimo najavili ste interaktivnu radionicu Osnove radnog prava i zapošljavanja. Što nam o tome možete reći, kakav profil polaznika očekujete?

- Na radionicama i seminarima koji se organiziraju na teme iz područja radnog prava susreću se različiti profili polaznika; u pravilu su to radnici s određenim rukovodećim funkcijama, ili oni zaduženi za ljudske resurse kod svojih poslodavaca, samostalni obrtnici, knjigovođe, ali i druge zainteresirane osobe koje u svome redovitom radu dolaze u doticaj s pitanjima i problemima radnopravne prakse, a vjerojatno je najveća korist polaženja takvih seminara upravo susret s drugim polaznicima zainteresiranim za temu o kojoj se raspravlja, s obzirom na to da svoju popularnost takvi seminari mogu zahvaliti nestalnoj i nejednakoj praksi sudova, inspekcijskih tijela, pa onda i različitom shvaćanju određenih instituta radnog prava samih poslodavaca. Osim prikaza zakonodavstva i novije sudske prakse u vezi pojedinih pitanja radnog prava koje radi predavač, polaznici takvih seminara u izravnoj komunikaciji s drugim polaznicima i usporedno s izlaganjem o konkretnoj temi, saznaju o načinu postupanja inspekcijskih tijela na području onog drugog polaznika, svi zajedno komentiraju ispravnost takvog postupanja te iznose o istoj temi svoja shvaćanja i stavove, a zatim i iniciraju raspravu o pitanjima koja njih zanimaju. Upravo se iz takvih zajedničkih rasprava može najviše i najlakše naučiti o pitanjima koja nas zanimaju.

Kad govorimo o radnom pravu i zapošljavanju, koliko su i jesu li dovoljno s tim upoznati svi dionici - radnici, sindikati, poslodavci - ili se oko toga, napose informiranja, u RH još treba poraditi, i ovakvim tečajevima?

- Bez obzira na to što praktički oduvijek vrijedi ona pravna izreka da nepoznavanje prava ne ispričava nikoga, dakle, da se pravni propisi primjenjuju i na one koji ih ne poznaju, ili ih ne poznaju dovoljno, ni danas ne možemo reći da su baš svi “adresati norme”, kako ih se u pravnoj teoriji naziva, upoznati sa svim svojim pravima i obvezama na području radnog prava. Već i sam pogled na sudsku praksu i razloge pokretanja većine postupaka, proizlazi upravo suprotno - da ni poslodavci ni radnici nisu u dovoljnoj mjeri upoznati s osnovnim propisom koji regulira njihove odnose - Zakonom o radu. U drugoj su skupini oni kojima je poznat sadržaj tog zakona i podzakonskih propisa, ali ga namjerno odlučuju mimoići u reguliranju odnosa sa suprotnom stranom zbog nekih svojih trenutačnih interesa i dobitka, što se na duže staze pokazuje potpuno pogrešnim pristupom kada se radi o poslodavcu, s obzirom na to da radnici sve više poznaju svoja prava koja im daje Zakon o radu i drugi primjenjivi propisi, pa je u svakom slučaju danas malo manje vjerojatno nego što je to bilo prije da će na tržištu proći određena nepravilnost u smislu neprijavljivanja radnika, isplata na crno i slično. Tome svakako pridonose i seminari, odnosno stručna usavršavanja na teme iz područja radnog prava, kao što i, općenito govoreći, obrazovanje pomaže da pravodobno i u cijelosti zaštitimo prava koja nam pripadaju, s obzirom na to da ih nitko drugi neće umjesto nas štititi. Ovdje kao primjer može poslužiti ustaljeno, ali pogrešno mišljenje radnika kako će sve svoje probleme koje imaju s poslodavcem riješiti jednom kada poslodavca prijave nadležnoj inspekciji rada, nakon čega se, opet po toj rasprostranjenoj predodžbi, sve događa automatski u korist radnika. Međutim, postupak koji inspekcija rada vodi na temelju radnikove prijave protiv poslodavca može rezultirati prekršajnim kaznama za poslodavca, no okolnost da je poslodavac državi platio novčanu kaznu u prekršajnom postupku ne znači ujedno i isplaćenu plaću radnika na njegovom računu, pa će se radnik za to morati sam pobrinuti u odgovarajućem radnom sporu, odnosno parničnom postupku koji će morati pokrenuti protiv svoga poslodavca, ili bivšeg poslodavca, pred nadležnim općinskim sudom.

Koliko je Zakon o radu RH dobar, uključujući i radno pravo i druge propise? Bilo je oko ZOR-a dosta prepucavanja...

- Zakon o radu (Narodne novine br. 93/14, 127/17) stupio je na snagu 7.8.2014. godine i do danas je imao samo jednu manju izmjenu, pa je u usporedbi s ostalim propisima u ovom pravom zakonodavnom stampedu koji je na djelu u Hrvatskoj iznimka od pravila, što nije bio slučaj s prethodnicima toga zakona, koji su redovito mijenjani i dopunjavani gotovo svake godine. Prema toj okolnosti moglo bi se zaključiti da je tekst Zakona o radu kakav danas imamo dobar. On je svakako na jednostavniji način regulirao određena pitanja koja su u prijašnjim propisima bila znatno komplicirana, međutim, nije riješio sva pitanja. Primjerice, već se dugi niz godina govori o potrebi propisivanja pravila prema kojemu bi plaća radnika morala biti rezultat pregovora - bilo onih kolektivnih iz kojih proizlazi kolektivni ugovor, bilo onih individualnih iz kojih proizlazi ugovor o radu između radnika i poslodavca, pa da se na taj način dokine s praksom da poslodavac ugovori s radnikom samo radno mjesto na kojemu je zaposlen, dok plaću u samom ugovoru o radu uopće ne spomenu, nego upute na pravilnik o radu, ili druga pravila kod poslodavca kojima je reguliran iznos plaće radnika na tom konkretnom radnom mjestu, s tim da je u isključivoj ovlasti poslodavca jednostrano mijenjati ta svoja pravila o plaći. Time poslodavac u stvarnosti može od mjeseca do mjeseca mijenjati iznos plaće koju isplaćuje radniku jednostavnim izmjenama svojih internih propisa, primjerice, pravilnika o radu, pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta, vrijednosti boda, koeficijenta koji veže uz određeno radno mjesto i slično, dakle, jednostrano mijenjati iznos plaće radnika, što ne bi trebalo biti dopušteno.

Provodi li se zaštita prava iz radnih odnosa na način kako to zakon propisuje, ili tu ima više ili manje dubioza u praksi?

- Jednom kada se radnik odluči za pokretanje postupka protiv svoga poslodavca, iz ovih ili onih razloga (a u pravilu su to osporavanja zakonitosti odluke o izvanrednom ili nekom drugom otkazu i isplata neisplaćenih plaća), može očekivati zaštitu svojih prava u skladu sa Zakonom o radu, s obzirom na to da su iznimno rijetke situacije u praksi da određeno službeno tijelo (sud, inspekcija rada) ne postupa kako je propisano da bi trebalo postupati. Kada je sud u pitanju, tu je uvijek drugostupanjska instanca, odnosno drugostupanjski sud kojemu se nezadovoljna strana u postupku može obratiti izjavljivanjem žalbe protiv odluke prvostupanjskog suda, a u svim sporovima o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa, ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa predviđena je hrvatskim zakonodavstvom i mogućnost izjavljivanja izvanrednog pravnog lijeka - revizije Vrhovnom sudu Republike Hrvatske - protiv pravomoćnih drugostupanjskih odluka nadležnih sudova, radi ostavljanja mogućnosti tom najvišem sudu u državi da izvršava svoju dužnost ujednačavanja sudske prakse s područja radnog prava. Upravo stoga je bitno da svatko od nas štiti prava koja mu pripadaju i zalaže se za njihovo ostvarenje, bez obzira na to što mu određena odluka suda koji put i neće ići u prilog. Konačno, treba osvijestiti da vođenje sudskog spora ili sudjelovanje u njemu nije činjenica koja bi bilo koga trebala stigmatizirati, upravo suprotno: vođenje sudskog postupka predstavlja civilizirani način rješavanja pitanja oko kojeg se ne možemo dogovoriti.

Koliko se, prema Vašim saznanjima, u RH provjere sposobnosti kandidata za radno mjesto vrše transparentno?

- Kada govorimo o provođenju različitih kandidacijskih postupaka za odabir budućih radnika, odnosno službenika i namještenika, možemo i dalje uočiti određenu razinu neprofesionalnog ponašanja poslodavaca koji inzistiraju na pitanjima koja inače ne bi smjeli postavljati. Naime, odredbom čl. 25. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14, 127/17) propisano je kako prilikom postupka odabira kandidata za radno mjesto (razgovor, testiranje, anketiranje i slično), i sklapanja ugovora o radu, kao i tijekom trajanja radnog odnosa, poslodavac ne smije tražiti od radnika podatke koji nisu u neposrednoj vezi s radnim odnosom, a na nedopuštena pitanja radnik nije dužan odgovoriti (i za to ne smije snositi nikakve štetne posljedice). I kod takvog zakonskog okvira još uvijek se mogu čuti pitanja o planovima zasnivanja obitelji, rađanja, brojnosti članova obitelji, zdravstvenom stanju i slično, koja nemaju nikakve veze s poslovima koje bi radnik na radnom mjestu trebao obavljati. Ako radnik smatra da ga potencijalni poslodavac nije primio u radni odnos upravo zbog odgovora na neko od takvih pitanja, moguće je da postoji osnova za vođenje sudskog postupka protiv toga poslodavca u kojemu bi radnik tvrdio da je diskriminiran na temelju, primjerice, obiteljske situacije. Što se tiče primanja u državnu službu i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, možemo primijetiti da je transparentnost tih postupaka još uvijek nedovoljna već i zbog samih propisa na temelju kojih se provode. Primjerice, nedopustivo je da intervju s potencijalnim kandidatom može, prema broju dobivenih bodova, anulirati izvrsne rezultate tog kandidata na objektivnom (pisanom) testu znanja iz područja u kojemu će kandidat raditi po primitku u službu. Time se otvara put izrazitoj diskreciji komisije i nemogućnosti naknadne objektivne kontrole dane ocjene svakom od kandidata.

RH nedostaje radne snage pa poslodavci smiju uvoziti radnu snagu iz inozemstva. Kako to komentirate?

- S obzirom na to da je zaštita domaćeg tržišta rada jedan od zadataka države koju ona provodi radi postizanja što je moguće veće zaposlenosti domaćih državljana, logično je i ekonomski razumljivo svako olakšavanje zapošljavanja stranih državljana u situaciji kada nema domaćih državljana koji bi obavljali određene poslove koji se traže na tržištu rada. U tom su smislu i novije odluke Vlade Republike Hrvatske u smjeru povećavanja kvota za zapošljavanje stranih radnika dobrodošle. Također, budući da su demografska kretanja u državi nepovoljna, treba ozbiljno razmišljati o kreiranju i provedbi nacionalne politike zapošljavanja radi održavanja socijalnog, mirovinskog i zdravstvenog sustava u budućnosti, pa će biti potrebno ići na dodatno olakšavanje zapošljavanja stranih radnika i izmjene u poreznom sustavu koje bi za cilj imale olakšavanje poslovanja kroz smanjivanje poreznih i neporeznih nameta na plaće radnika.

S tim u vezi, na Zavodu za zapošljavanje, ali u centrima za socijalnu skrb, imamo tisuće onih koji će radije odbiti ponuđeni posao umjesto da prihvate biti recimo konobar na Jadranu, ili djelatnik u pekarnici. Kako taj problem riješiti?

- Sve dok je ljudima isplativije ne raditi i primati socijalnu i bilo kakvu drugu pomoć, nego raditi i od rada zarađivati za život, bit će i primjera da se nominalno nezaposlene osobe odbijaju zaposliti na radnom mjestu koje im se nudi. Naravno da će se u grupi takvih nezaposlenih naći svakakvih primjera, od onih koji jednostavno ne žele raditi, pa do onih kojima se možda ne sviđa ponuđeno radno mjesto i/ili plaća, ali jedan od ozbiljnijih problema na razini države koji sprječava postizanje veće zaposlenosti jest izrazito mala mobilnost radne snage koja svoje korijene ima i u vlasničkim odnosima. Naime, ako je ideal građanina imati vlastiti stan u gradu u kojemu se rodio, njemu će biti izrazito teško i troškovno izazovno prihvatiti preseljenje u drugi, pogotovo udaljeniji grad radi zaposlenja, jer si u slučaju prihvaćanja takvog zaposlenja mora u tom drugom gradu organizirati egzistenciju, unajmiti ili kupiti stan ili kuću, a nekretninu koju već ima u svome gradu prodati ili dati u najam, što nije tako jednostavno u situaciji kada tržište nekretnina, odnosno pravna zaštita najmoprimaca nije na zadovoljavajućoj razini. Čitava transakcija još je kompliciranija ako naš radnik ima jedno, dvoje, ili više djece, bračnog druga ili neke druge obveze u gradu u kojemu trenutačno stanuje. Iz ovoga je vidljivo da ni tržište rada ne može biti mnogo bolje od prosjeka svih ostalih tržišta u promatranom području, odnosno općeg stanja u državi, pa će se i veća zapošljivost postići daljnjim napretkom na osobnoj razini pojedinca, ali i društva općenito, za što je svakako potrebno vrijeme, ali i osobni angažman svakoga od nas.(D.J.)