Vezani članci
INTERVJU: JURE VUJIĆ
TEMA TJEDNA: SOCIJALISTIČKI MENTALITET I KAKO GA SE RIJEŠITI (II.)
Prema mišljenju mnogih kolektivni mentalni sklop u Hrvatskoj još je uvijek duboko u socijalizmu, iako je od raskida s njim prošlo već više od četvrt stoljeća. Inače, za one mlađe, socijalizam je prema definiciji društvo u kojem svatko daje prema mogućnostima, a dobiva prema potrebama.
Da su ostaci socijalizma (socijalističko samuopravljanje, ZUR...) i postsocijalistička politika u Hrvatskoj jedan od glavnih razloga za pad gospodarstva i nedostatak investicija upozoravaju već duže vremena domaći i strani stručnjaci. Jedna od najbolje sročenih analiza stanja u Hrvatskoj čiji su neugodni zaključci i surove činjenice odjeknuli u javnosti mogla se čuti ne tako davno i od Robina Harrisa, savjetnika i člana Odbora za politiku bivše britanske premijerke Margaret Thatcher.
- Socijalisti ne razumiju da ekonomija ne smije biti statična, nego dinamična. Dva su načina na koja države poput Hrvatske mogu smanjiti deficit. Ili povećati poreze i tako otjerati još više mladih i kompetentnih ljudi ili povećati prilike za poduzetnike. Trebate smanjiti poreze, stvoriti uvjete za kreiranje novih poslova i odbaciti ideju prema kojoj svaki čovjek treba imati isti životni standard - otvoreno je poručio Harris.
- Svi parametri, od nezaposlenosti do pada BDP-a, za potencijalne su ulagače šokantni. Dio razloga za takvo stanje jest vanjski, ali većina razloga za gospodarski pad Hrvatske je unutrašnja. Vlada troši previše, oporezuje previše, regulira previše i time umjesto da olakša, opterećuje privatni sektor i nastavi li se tako, Hrvatska dugoročno ide u pogrešnom smjeru - dodao je Harris.
Temelj pravilnog smjera gospodarskog oporavka Harris vidi u smanjenju uloge države, smanjenju poreza za građane i privatne tvrtke, a samo to, kako kaže, građanima može vratiti nadu. Zadaća je Vlade stvoriti čvrst okvir vladavine prava unutar kojeg će inicijativa biti prepuštena sposobnim pojedincima, a ne kontroli države.
DRŽAVA SE BRINE O SVEMU
Harris također kaže kako se tim promjenama istovremeno odvijaju i promjene u mentalitetu, što se pokazalo i u Velikoj Britaniji, kad je Vlada premijerke Thatcher imala snage provesti bolne promjene.
- Slobodno tržište rada i kapitala uokvireno jasnim pravilima poslije je donijelo blagostanje i postalo jamac sigurnih radnih mjesta. Kanađani su napravili istu stvar, i kamo god pogledate, tamo gdje je uspostavljen sustav slobodnog tržišta i poduzetništva, vladaju prosperitet i blagostanje, a gdje je socijalizam ili se daju socijalistički odgovori na ekonomska pitanja, tamo je uvijek siromaštvo i nezadovoljstvo i to je univerzalno pravilo. Hrvatska ima izražen stav socijalističke ekonomije u politici Vlade, ali i u pristupu političkih opcija koje sebe nazivaju konzervativnima, a za promjenu ekonomije u slobodnu i modernu Hrvatska ima mnogo bolje preduvjete nego što ih je imala Velika Britanija 80-ih godina - zaključio je Harris.
Jedino je potrebno, poruka je iskusnog britanskog političara, izbaciti socijalizam i socijalistički mentalitet iz glava mnogih hrvatskih političara, a potom i građana. Jer, zaboravljamo da smo među rijetkim zemljama svijeta gdje je građanima osigurano obrazovanje, pristup zdravstvu te gdje mogu uživati blagodati sigurnosti. Sklonost prema štednji i investicijama u nekretnine građane je Hrvatske svrstalo među najbogatije nekretninama, a time i manje ovisne o financijskim krizama, međutim da bismo ostvarili pune potencijale i dosegnuli pravo društvo blagostanja, prepreku nam čini netržišni način promišljanja koji utječe na donošenje većine odluka na državnoj razini. Socijalistički mentalitet u kojem zavidimo onima koji su sposobni iskoračiti iz prosjeka podloga je za progresivne poreze koji destimuliraju najuspješnije u Hrvatskoj.
Jedna je to od blažih zamjerki poslovnih ljudi poslovanju u Hrvatskoj, a puno im više smeta činjenica da se zakoni koji im utječu na poslovanje često mijenjaju te da je administracija svojom sporošću i rigidnošću sposobna zaustaviti i najbolju investiciju. Zemlja s toliko prirodnih bogatstava i državne imovine morala bi i trebala biti jedna od najprivlačnijih destinacija za ulagače, a u stvarnosti je ulaganja uglavnom zaobilaze jer nedostaje sustavnih kriterija i pravila, pa stoga ne treba čuditi da se investicije najteže oporavljaju nakon krize. Visoke pretkrizne razine investicija, podsjetimo, postignute su uz pomoć državne aktivnosti na infrastrukturnim projektima poput autocesta, iz čega možemo zaključiti da smo problem s investicijama imali uvijek. Hrvatska je zapravo visokorizična zemlja za kapital, što se mora i može popraviti jedino ako cijelo društvo promijeni paradigmu te shvati da bez uspješnih nema napretka.
ZAVODLJIV KONCEPT
Stoga ne čudi da u hrvatskom javnom prostoru već godinama kruži priča kako je “socijalistički mentalitet” kriv za teško gospodarsko i socijalno stanje. Ta se sintagma poteže olako čak i kada se radnike proziva za lijenost i nefleksibilnost. Poteže se i čim neka nezadovoljna skupina zatraži pomoć ili zaštitu države, a naročito kada se javni sektor prokazuje kao “parazitski”, a zaposlene u njemu odreda smatra “uhljebima”.
Inače se od ekonomskih analitičara (neo)liberalnog smjera do anonimnih forumaša mogu čuti slične zamjerke na stanje u Hrvatskoj. Svi oni naime ističu pogubne posljedice tog navodno sveprisutnog “socijalističkog mentaliteta” (u prvom redu preko zahtjeva da država intervenira u sferu ekonomije).
Da je u Hrvatskoj, ali i šire na ovim prostorima, nastupilo stanje u kojem stara pravila više ne vrijede, ali većina ljudi još uvijek nije sigurna koja su to nova pravila na snazi, tvrdi pak zagrebački sociolog Renato Matić. “Jednostavno rečeno, dogodio se sudar socijalističkog mentaliteta i jedne neoliberalne, socijalno neosjetljive prakse. Građani još uvijek očekuju da država bude ta koja će se brinuti o svemu, pa i o njihovu zapošljavanju. S druge strane, predstavnici te države ne osjećaju nikakvu odgovornost prema svojim građanima, već samo prema vođama svojih stranaka i političkim mentorima. Stoga imamo golem nerazmjer između neodgovornosti onih koji odlučuju i građana koji još uvijek, da tako kažem, imaju 'socijalistička' očekivanja”, kaže Matić.
U jednom od svojih manifesta ugledni ekonomist i poduzetnik Nenad Bakić između ostalog navodi: “Mislim da je najjači razlog hrvatske negative - ogorčenosti, defetizma, zavisti - mentalno nasljeđe socijalizma. Hrvatska je možda i mentalno najsocijalističkija zemlja u EU... Socijalizam je vrlo zavodljiv koncept, i svjedoci smo da je skoro uvijek u povijesti bio iskorijenjen samo kad je došao do svojih krajnjih granica, propao. (...) Iako se depresivni socijalistički mentalitet uglavnom može iskorijeniti tek pravim lomom, polažem nadu da se u nekim okolnostima stvari mogu promijeniti i drugačije. Nadam se optimizmu, nadam se da će sve više ljudi razumjeti koliko smo povlašteni da smo dio Europe u 21. stoljeću, da sve više ljudi razumije da je 21. stoljeće odavno počelo - a ne da je metafora za budućnost kao u govorima većine naših političara - i da je transformacija moguća i bez loma. Nadam se da se Hrvatska umorila od krize”, zaključuje Bakić.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
BIVŠI MINISTAR BORISLAV ŠKEGRO
Velik dio ljudi zadržao je većinu toga iz socijalizma
Borislav Škegro, danas direktor jednog od investicijskih fondova, još je prije nekoliko godina u intervjuu tjedniku Globus kao glavnu zapreku bržem razvoju hrvatskog gospodarstva istaknuo - naslijeđeni mentalitet iz socijalizma. “Velik dio ljudi kao da je samo promijenio 'republičko državljanstvo' u puno državljanstvo, petokraku zamijenio šahovnicom, a većinu ostalog zadržao. Najviše stav da 'država' svakome mora naći posao, 'riješiti stambeno pitanje', osigurati besplatno zdravstvo, besplatno studiranje do 40. godine, vrtić, tramvaj... i sve to bez visokih poreza, bez prodaje imovine, bez inozemnog zaduživanja”, kazao je tada Škegro.
MIRJANA NAZOR
KOD NAS VLADA GOTOVANSKI I NEODGOVORNI MENTALITET
Premda je Republika Hrvatska već više od četvrt stoljeća u kapitalizmu, tržišnoj ekonomiji i demokraciji kao takvoj, dojam je da se kod nas još uvijek olako barata sintagmom “socijalistički mentalitet”. Koji su razlozi takvog poimanja, upitali smo uglednu hrvatsku psihologinju prof. Mirjanu Nazor.
Je li doista mentalni sklop mnogih u Hrvatskoj još uvijek “duboko u socijalizmu”? Kakvo je Vaše mišljenje o tome?
- Dobro je definirati pojmove kojima se služimo, jer često koristeći iste riječi ili sintagme mislimo na donekle različite stvari. Sintagma “socijalistički mentalitet” uglavnom se definira u negativnom smislu, tj. misli se na očekivanja da država mora omogućiti i osigurati svojim građanima sve: školovanje, radno mjesto, zdravstvenu skrb. Također uključuje i uvjerenje da je posao, kad ga jednom dobiješ, zagarantiran do mirovine, neovisno o tome koliko i kako radiš. “Socijalističkom mentalitetu” volimo pridodati i zatiranje individualnosti, odnosno veličanje kolektiviteta.
Takvih je očekivanja naravno nekad bilo, ali sigurno ne kod svih koji su u vrijeme socijalizma živjeli. Međutim, slična očekivanja od države dio građana ima i danas. Ako se tako ponašaju generacije mladih i onih srednje dobi, postavlja se pitanje kako su oni usvojili taj mentalitet kad u socijalizmu praktički nisu živjeli. Je li to utjecaj njihovih roditelja?
Mislim da bismo danas prije mogli govoriti o svojevrsnom “gotovanskom i neodgovornom mentalitetu” koji ima manje veze s društvenim uređenjem, a više s očekivanjima i ponašanjem naučenim u užoj i široj socijalnoj sredini. Dakle, djelomice roditelji, ali i društvo u cjelini, utječu na opće ozračje - rada, zalaganja i odgovornosti, ili pak iskorištavanja drugih, varanja i neodgovornosti gotovo bez ikakvih posljedica.
Ali uz sintagmu “socijalistički mentalitet” moglo bi se vezati i nešto pozitivno: više solidarnosti, više vremena za drugoga, pa i za vlastitu obitelj. A i na rad izvan granica domovine najčešće su odlazili muškarci, dok danas, nažalost, vrlo često odlaze cijele obitelji.
NEDOSTAJE HRABROSTI
Tko se zapravo, i zašto, najviše poziva na “bolju socijalističku prošlost”, i zašto, postoji li tu neka kritična generacijska masa, da se tako izrazim, a možda i određen broj mladih...?
- Na “bolju prošlost” mogu se pozivati samo generacije koje su u to vrijeme živjele, a to su danas uglavnom ljudi od pedeset i više godina. Naravno, poznat je fenomen optimizma pamćenja, poznato je i da nam je mnogo toga bilo ljepše i lakše samo zato što smo imali manje godina - to je sigurno. Ali, ipak postoje i neke činjenice, a to je, primjerice, da je nezaposlenost bila manja, sigurnost radnog mjesta velika, što je omogućavalo i planiranje budućnosti u smislu osnivanja obitelji. Školovanje je bilo dostupnije, a i zdravstvene usluge. I socijalne razlike među ljudima bile su manje, beskućnika je bilo manje.
Jasno je da svi koji su živjeli u vremenu socijalizma nemaju ista iskustva i sjećanja na to razdoblje te se donekle različita razmišljanja i stavovi prenose i na mladu generaciju. Netko to što čuje prima zdravo za gotovo, a netko pokušava doći do što objektivnijih informacija.
Činjenica je da mladima (nikako svima) često nedostaje hrabrosti, samopouzdanja, vjere da nešto mogu i sami učiniti. Ali kad postoji osjećaj bespomoćnosti on je također, često, naučen, bilo u obitelji ili u široj sredini. Nažalost, osjećaj bespomoćnosti može biti i posljedica osobnog iskustva koje je pokazalo da napreduje onaj tko je poslušan, tko mnogo ne razmišlja, i tko nije “opterećen” etičkim dilemama. A navodno se individualnost gušila nekada, a mi danas nemamo pojma što je to!
Što je ostalo od beneficija iz socijalizma danas u Hrvatskoj? Ili je sve to ipak u nekom psihološkom kontekstu, pa i taj tzv. socijalistički mentalni sklop, sindrom “bolje prošlosti”?
- Kako rekoh, u socijalizmu sigurno nije sve bilo loše, jer svijet nikada nije crno-bijel. Da smo ostavljajući iza sebe “socijalistički mentalitet” postupali mudro, a ne samo ideološki, mogli smo sačuvati njegove vrijedne tekovine. Bilo bi manje propalih tvornica, ugašenih tvrtki, razvijenija poljoprivreda... Nisu li današnje političke elite pomalo zaražene “socijalističkim mentalitetom” te zato ne žele krenuti u nužne reforme kako bismo se riješili skupe i nedjelotvorne države, jer ovakva njima više odgovara?
Mnogi još uvijek misle da se država ima za sve pobrinuti, i za posao, stanovanje, besplatno školovanje, zdravstvenu skrb i mnoštvo drugih usluga, stvari, svega i svačega... Vaše mišljenje o netom izrečenom, i sa psihološkog polazišta, naravno?
- Ako se prije nismo željeli previše truditi, ali to vrijedi samo za one starije i stare, jer nismo voljeli taj društveni poredak i tu državu, zašto se onda mnogi (a nisu političari), tako ponašaju danas kad imamo svoju državu? Tko na svojim leđima osjeća štetu neplaćanja poreza, podmićivanja da bi se došlo do posla, uskraćivanja adekvatne plaće onima koji kvalitetno odrade svoj posao?
Primjerice, svi smo posebno osjetljivi i nezadovoljni kad je u pitanju zdravstvo. Da nereda ima, to je sigurno, kao i da je čekanje na određene pretrage katastrofalno dugo, i to je sigurno istina. Ali, mislim da zaboravljamo da nam se danas nudi mnogo više lijekova i medicinskih pretraga i zahvata nego prije 30, ili 50 godina, i sve je to skuplje. To ne opravdava nered i nerad (tamo gdje postoje), ali objašnjava da često nije moguće da svi imamo baš sve lijekove i postojeće zdravstvene usluge besplatno.
OPTEREĆENI PROŠLOŠĆU
Zaključno - prošli smo tranziciju, ali dojam je da gotovo pa ništa nismo naučili od, primjerice Njemačke, Belgije, Nizozemske, Švicarske... Ako je tako (ili nije?), što nam je činiti, i državi (vlasti, vladama...), i svim njezinim građanima te i društvu u cjelini kako bi nam sutra bilo bolje?
- Mislim da smo previše opterećeni prošlošću i generiranjem atmosfere isključivosti, nesnošljivosti, netolerancije, osvetoljubivosti... Kao da je lakše svađati se, vrijeđati jedni druge, nego pokušati nešto mijenjati nabolje, počevši od sebe pa dalje. Nikako da shvatimo da biti domoljub ne znači prezirati one koji misle drukčije o bilo kojem pitanju. Jer bez međusobnog poštivanja i prihvaćanja različitosti koje su nužan pratitelj živih bića, nećemo napredovati ni u ekonomskoj, ali ni u humanoj sferi. Međutim, to neće biti zbog zaostalog “socijalističkog mentaliteta” u nama, nego zbog naše opsjednutosti postojanjem neprijatelja s kojima se treba stalno obračunavati pa onda ne ostaje vremena za otvaranje prozora prema ljepšoj budućnosti. (D.J.)
DR. SC. MIRJANA NAZOR
Psihologinja, izvanredni profesor na Umjetničkoj akademiji u Splitu.
DAVOR DIJANOVIĆ OČEKIVATI SVE OD DRŽAVE RELIKT JE PROŠLOG SUSTAVA
Iako to može nekome zvučati pretjerano Hrvatska, nažalost, u mnogočemu funkcionira kao socijalistička satrapija, tj. kao svojevrsna transmisija bivše komunističke Jugoslavije. Vidljivo je to na nizu područja: od politike, ekonomije, uprave i društva, do medija i pravosuđa.
Krenimo redom.
Hrvatska je devedesete formalno dobila višestranački sustav, no zapravo je kadrovski i mentalitetski riječ o višepartijskom sustavu. Nedostatak unutarstranačke demokracije, negativna selekcija (napredovanje proporcionalno puzanju pred Velikim Vođom), strah od izražavanja drugačijeg mišljenja i strogo kažnjavanje zbog skretanja s partijske linije, obilježja su koja čine gotovo sve stranke u Hrvatskoj kopijama nekadašnje Partije. To se, dakako, reflektira i na cjelokupnu političku scenu kojom u pravilu gmižu besprizorni politički trgovci kojima je jedini ideal materijalno zbrinjavanje sebe i svojih političkih adlatusa.
U Hrvatskoj se često govori o neoliberalizmu, no ekonomski model u Hrvatskoj daleko je od postavki liberalnog kapitalizma. Visoka državnja potrošnja (47 % BDP-a), visoki porezi (osim poduzetnika u progresivnom sustavu kao što je naš najgore prolaze liječnici, inženjeri, IT stručnjaci i drugi radnici koji imaju natprosječna primanja, ali bez njih nema ekonomskog napretka), i hiperbirokracija (što je krajnje destimulativno za poduzetnike, osim za one koji imaju dobru “špagu” kod politike), te klijentelističko-rodijačko-mafijaški modeli ponašanja u politici i ekonomiji, čine Hrvatsku školskim primjerom kronizma (crony kapitalizma). Umjesto stvaranja kvalitetne legislative i kreiranja poslovnog okruženja privlačnog za investicije, kod nas se država bavi zapošljavanjima partijskih instalacija prema državnoj upravi, tj. stvaranjem biračke baze. Krcata značajnim dijelom partijskim pripuzima i mediokritetima, uprava ne samo da generira visoke proračunske deficite, nego je i posve nedjelotvorna za upravljanje državom koja je navodno prihvatila kapitalizam i slobodno tržište.
Previsoka stopa državnog intervencionizma stvorila je nakaradne navike i u samome društvu. “Državo, uradi nešto!”, viče se sa svih strana. Filozofija “uradizma” posve je u suprotnosti s funkcioniranjem modernoga tržišnog gospodarstva, gdje je temelj razvoja svake ozbiljne države malo i srednje poduzetništvo, drugim riječima - privatna poduzetnička inicijativa. Očekivati sve od države mentalitetski je relikt socijalizma. Jednako kao što je relikt socijalizma strah od inovacija i (stranih) investicija koje donese modernizaciju i napredak. Akademik Josip Županov još je u doba Jugoslavije govorio i o tzv. egalitarnom sindromu, tj. o socioekonomskim vrijednostima unutar kojih je dominantan stav da se ne treba isticati (ne talasaj, druže!), i biti ambiciozan, a da je država tu da provede nivelaciju i preraspodjelu dobara putem državnih mehanizma. Takve navike, praizvore, imaju još u agrarnom razdoblju, no socijalizam, kao sredstvo stabilizacije svog poretka, potencirao ih je do paroksizma, dakako osim kad se radilo o “novoj klasi”.
O tzv. mainstream medijima u Hrvatskoj suvišno je trošiti riječi. Interesi političkih i korporativnih krugova moći savršeno su se stopili s komunističkim naslijeđem poimanja novinara kao društveno-političkog radnika.
Što tek reći o stanju u pravosuđu, gdje i dalje često vrijedi filozofija: “Ne treba se držati zakona kao pijan plota”, i gdje se zakoni i dalje znaju shvaćati kao “oružje za izgradnju socijalizma i uništenje eksploatatora i svih drugih neprijatelja”, kako ih je doslovce definirala konferencija javnih tužitelja “Narodne Republike Hrvatske” u ožujku 1949. O demokratskome centralizmu je riječ, o socijalizmu je riječ!
Ako pogledamo veličinu javnog, državnog i paradržavnog sektora u Republici Hrvatskoj, tj. broj zaposlenih u tim sektorima, i kad tome dodamo broj umirovljenika, prema procjenama ekonomskog analitičara Andreja Grubišića, dolazimo do činjenice da je 2/3 ljudi u Hrvatskoj na ovaj ili onaj način vezano uz državu. Kakve političke promjene možemo očekivati u takvoj državi? U kratkom roku nikakve, jer su još stari Latini znali da “ruka ruku mije”. Jedino rješenje je postupno političko i ekonomsko opismenjavanje ljudi koji moraju shvatiti da ovako više ne ide i da je sadašnji političko-ekonomski model autodestruktivan. To je na svojoj koži najbolje osjetila ona kolona iseljenih proteklih godina. Hoćemo li i dalje gledati vlastitu propast, ili ćemo mentalno izići iz socijalizma? Nadam se potonjem, no nadam se da neće biti prekasno. Naime, kolaps mirovinskog i zdravstvenog sustava već je na dogledu, a to će biti tek početak!
DAVOR DIJANOVIĆ
Novinar, publicist i (geo)politički analitičar. Autor knjige “Hrvatska u žrvnju Jugosfere”