Vezani članci
TEMA TJEDNA: SOCIJALISTIČKI MENTALITET I KAKO GA SE RIJEŠITI (I.)
INTERVJU: JURE VUJIĆ
Za početak općenito pitanje - nakon 27 godina od uspostave samostalnosti i neovisnosti, jesmo li sazreli kao društvo, ili još bolujemo, da tako kažem, od dječjih bolesti demokracije i svega što je ona donijela?
- Iz perspektive ljudskog života 27 godina čini se mnogo, no iz perspektive društvenih i povijesnih procesa te razvoja jednog društva, to možda i nije dugo. Ako se sada osvrnemo na same početke tranzicije, onda možemo vidjeti da zasigurno postoje pomaci, svašta se dogodilo u međuvremenu, i to više nije isto društvo. Istodobno, u nekim stvarima nije bitno drugačije, i to je upravo ono što sociologija pokušava detektirati. Neki tvrde da je demokracija konsolidirana ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, no drugi, kojima bih se i ja priklonila, smatraju da to baš nije tako. Ono što je formalno stabilno jest sustav slobodnih, višestranačkih izbora, kao prihvaćen sustav smjene vlasti, a koji nitko ne dovodi u pitanje. No, kao društvo patimo od manjka demokracije na raznim razinama. Primjerice, istraživanja su pokazala kako je unutarstranačka demokracija političkih stranaka zabrinjavajuće niska. Osim izlaska na izbore, drugi oblici građanske participacije su slabi. Rekla bih da se kao društvo tek učimo demokraciji, a tome ne ide u prilog izražena sklonost autoritarnosti, što je jedna od ukorijenjenih vrijednosti ovoga društva.
Kakva je, u nekom sociološkom smislu, slika hrvatskog društva danas?
- Mnogi sociolozi već su pisali i pričali o tome, a i mnoga istraživanja na to su ukazala - naše je društvo istodobno i moderno i tradicionalno, i kao takvo je društvo mnogih proturječja, suprotnosti i ambivalentnosti. Neke od tih suprotnosti vidljive su u svakodnevnom diskursu oko tema koje zaoštre različitost vrijednosnih utemeljenja. No, nije to neka specifičnost hrvatskog društva, naime, i druga se društva sastoje od progresivnijih, modernih ili postmodernih tendencija te tradicionalnih, antimodernih, koje pružaju otpor tim promjenama. Neka istraživanja pokazala su kako u Hrvatskoj, a to je možda specifično, neke od suprotstavljenih vrijednosti postoje na razini pojedinca, pa onda ista osoba može istodobno biti jako moderna i progresivna po pitanju rodne jednakosti u ekonomskoj sferi i, primjerice gledanja na profesionalnu karijeru žene, ali i tradicionalna po pitanju iste jednakosti u obiteljskoj sferi, pa smatrati kako je majčinstvo jedina, ili glavna, ispunjavajuća uloga žene. Dakle, nema nekog vrijednosnog suglasja, a vrijednosti bi trebale biti smjernice za društvene akcije, pa onda i tu vlada neka opća zbunjenost oko toga gdje idemo...
SOCIJALNO PODUZETNIŠTVO
Bavite se, između ostaloga, i temom socijalnog poduzetništva u Hrvatskoj. Kakvo je tu stanje danas, koji su problemi?
- Socijalno poduzetništvo meni je zanimljiva tema i područje, jer predstavlja mjesto koje se koristi jednom malo uvrnutom logikom koja proturječi, a i malo se ruga logici kapitala kakva je kao dominantna nametnuta danas. Naime, vodi se idejom da se za dobar život i blagostanje treba pobrinuti i za zajednicu u kojoj živimo, a ne samo za sebe. Tako se, kroz ekonomsko privređivanje stvara vrijednost koja se najvećim dijelom preusmjerava, ili ulaže u razvoj i uključivanje ‘slabijih’ članova zajednice, ili stvaranje dobara i usluga koji služe svima i podižu kvalitetu života u zajednici. Socijalno poduzetništvo je zanimljivo, jer može biti izuzetno kreativno i inovativno u iznalaženju načina kako od postojećih resursa u zajednici stvoriti društveno vrijedna rješenja, i istodobno može biti mjesto, inkubator novih ili drugačijih, ili čak starih, ali zaboravljenih etičkih i humanističkih vrijednosti. Za svako društvo bilo bi dobro njegovati klice takvih inicijativa, jer su one povezujuće, ili sociološkim rječnikom - pridonose integraciji društva. Za svaku državu bilo bi dobro podržavati socijalno poduzetništvo kao poseban i specifičan sektor ekonomije koji je vezan i uz civilno društvo, jer se temelji na inicijativama građana, a i uz prostor onog što bi trebala pokrivati socijalna država.
Kod nas je stanje takvo da se ne mičemo s mjesta zadnjih deset godina. Ili možda, točnije rečeno, napravimo koji korak naprijed, pa onda nekoliko natrag. Znači, ipak se nešto događa, ali ne dovodi do nekog ‘rascvjetavanja’. Postoje neke sjajne incijative, organizacije i poduzeća, koja se nekad muče, teško im, ali onda opet iznađu neko rješenje i stvore novo poduzeće, pokrenu novu priču, zaposle ljude... Ali ljudi i organizacije koje se bave socijalnim poduzetništvom uglavnom se osjećaju prepušteni sami sebi, nekad i nevidjivi. Imamo i sasvim solidnu Strategiju za razvoj društvenog poduzetništva, a koja je donesena još 2015., i preko koje se mogu alocirati značajna sredstva iz Europskog socijalnog fonda, ali ona se gotovo ne provodi. Znači, postoji neko institucionalno prepoznavanje ove teme, ali nema političke predanosti i volje, i jasno je da je ova priča negdje na marginama političkih agendi... A dok bude tako, nema ništa od stvaranja institucija i mehanizama koji će olakšati i podupirati ovaj malo drugačiji način poslovanja.
IDEJA SAMOUPRAVLJANJA
Inače je dojam da se kod nas danas olako barata sintagmom “socijalistički mentalitet” i “socijalistički kontekst”. Što je ostalo danas od beneficija, recimo tako, iz socijalizma u Hrvatskoj?
- Kod nas postoji neki otpor prema svemu što je “socijalističko”, što je pomalo smiješno i infantilno s obzirom na činjenicu da smo kao društvo sudjelovali u tom socijalističkom iskustvu oko 45 godina. Dakle, to iskustvo nije moglo ne ostaviti traga u današnjem mentalitetu, i promjena, tj. tranzicija iz jednog uređenja u drugo nije značila čisti rez s prethodnim. Društvene promjene su spore i treba proći i nekoliko generacija da se izgrade i učvrste nove društvene institucije i nove društvene vrijednosti... No taj otpor prema socijalističkom otežava da se prepoznaju i afirmiraju neke dobre stvari koje su mogle biti dobra ostavština. Tu prije svega mislim na ideju samoupravljanja koja koliko god bila ideološki i fiktivan model induciran ‘odozgo’, toliko je imala vrijedne klice onoga iz čega se poslije mogla razvijati i vrednovati radnička participacija. Bilo je još nekih specifičnosti našeg tzv. ‘liberalnijeg’ socijalizma, koje su i drugi prepoznali kao dobre polazne točke za prijelaz u demokratsko i tržišno uređenje, a koje smo u prvim godinama kaotične i ratne tranzicije izgubili.
Nadalje, taj otpor društvu otežava da se suoči i ‘obračuna’ s nekim negativnim socijalističkim nasljeđem, i to je još veći problem. Još je Županov ukazao na ‘političku podobnost’ kao jedan od najozbiljnijih kontinuiteta nasljeđenih iz socijalizma, koji kadrira ljude na upravljačke pozicije na temelju političke pripadnosti i podobnosti, a ne na temelju stručnosti, znanja i nekog osobnog integriteta. I to je ono što nas najviše koči i drži društvo zaključano. Zabrinjavajuće je ono što su novija istraživanja o mladima pokazala, a to je da se povećava učlanjivanje mladih u političke stranake, dok istobno postoji visoko nepovjerenje prema političkim strankama. To je svojevrsan paradoks, ali ukazuje na to da i mladi prepoznaju i usvajaju taj obrazac ponašanja.
Ako se to može nazvati beneficijama, onda se tim beneficijama koriste samo neki. Za ostatak društva, socijalizam može pobuditi neku nostalgiju, u smislu neke jednostavnosti i predvidivosti društvenih obrazaca, niskih očekivanja od građana koje su onda stvarale osjećaj stabilnosti i sigurnosti, a čega danas više nema.
OSTATCI PATERNALIZMA
Možemo li nešto naučiti od čuvene Kennedyjeve rečenice: Ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas - već pitajte što vi možete učiniti za vašu zemlju! Čini se da to za RH ne vrijedi?
- Ovakve izjave imaju smisla i vrijednost ako ih izgovara osoba koja je sama spremna prva ne samo ‘zasukati rukave’ i raditi, nego raditi na dobrobit svih, za ono što zovemo opće dobro, a ne za samo osobne ili partikularne interese. Ne vidim kako bi ovakva parola izgovorena od strane nekog od naših osoba na vlasti uspjela ikoga mobilizirati, jer ljudi su zasićeni parolama i idejama koje nemaju nikakvo uporište u političkom djelovanju. Kod nas političke elite djeluju kao u nekom balonu, okupirane zadržavanjem na vlasti i gledanjem kako će im taj položaj i pristup društvenim resursima koristi za vlastite interese, i naravno da šalju potpuno drugačiju poruku građanima. Zato je za mlade još uvijek jedno od najpoželjijih zanimanja zapošljavanje u državnoj službi.
Da, postoji nešto ostataka paternalizma koji se odnose na očekivanja od države da se pobrine za sve. No, ipak mislim da su tekovine socijalne države, ili države blagostanja, civilizacijsko dostignuće i ne treba ih olako odbacivati pod pritiscima neoliberalne ideologije. Budući da se okolnosti danas ubrzano mijenjaju pod naletom globalizacijskih i tehnoloških promjena, država bi trebala stalno promišljati i reformirati sustave kako bi omogućila svim građanima da budu ‘uključeni’, tj. da imaju omogućene pristupe društveno vrijednim resursima (zaposlenju/privređivanju, smještaju, zdravlju, hrani, energiji, itd.). Zato, ako se vratimo izjavi s početka, mislim da napretka nema bez uzajamnog procesa u kojima građani moraju osjećati da im pripadaju resursi u čijem stvaranju sudjeluju.(D.J.)
Doc. dr. sc. Davorka Vidović, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu
ANDREA MATOŠEVIĆ NASLIJEĐE SOCIJALIZMA HISTORIJSKO JE SMETLIŠTE
Vezano uz ovotjednu temu Magazina, razgovarali smo s dr. sc. Andreom Matoševićem, izvanrednim profesorom s Fakulteta za interdisciplinarne, talijanske i kulturološke studije Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, jednim od osnivača i istraživača u Centru za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma (CKPIS). Prof. Matošević je objavio tridesetak znanstvenih radova u domaćim i međunarodnim časopisima, zbornicima radova i tri knjige, od kojih je “Socijalizam s udarničkim licem. Etnografija radnog pregalaštva” (2015.) zanimljiva i zbog same teme kojom se bavimo.
U suautorstvu s Teom Škokić, Matošević je također napisao i knjigu “Polutani dugog trajanja. Balkanistički diskursi” (2014.), a s Ladom Duraković uredio je zbornik radova “Socijalizam na klupi. Jugoslavensko društvo očima nove postjugoslavenske humanistike” (2013.). Između ostalog, Matošević je bio istraživač na nekoliko projekata, od kojih izdvajamo, opet vezanu uz našu temu, “Stvaranje socijalističkoga čovjeka. Hrvatsko društvo i ideologija jugoslavenskoga socijalizma (HRZZ).
DEMOKRACIJA KAO TRAVESTIJA
Za početak, općenito pitanje - nakon 27 godina od uspostave samostalnosti i neovisnosti, jesmo li sazreli kao društvo ili još bolujemo, da tako kažem, od dječjih bolesti demokracije i svega što je ona donijela?
- Zanimljiva je i rekao bih vrlo optimistična metafora “dječje bolesti” koju koristite, no nažalost ona je potpuni eufemizam za vrlo ozbiljnu situaciju u kojoj se kao društvo trenutno nalazimo. Jer ako bi demokracija, među ostalim blagodatima, trebala značiti i garantirati jednakost šansi prvenstveno za kvalitetan i dostojanstven život svih građanki i građana, onda smo u izrazitom problemu kod njezina provođenja i implementiranja. Čini mi se da se demokraciju u nas i u našem okruženju, s jedne strane želi svesti ili isključivo poistovjetiti s mogućnošću izlaska na birališta jednom u četiri godine, dok ju se s druge strane sve češće koristi kao pravo i mogućnost da se poprilično otvoreno zagovaraju i nazadne, dakle u potpunosti reakcionarne i nedemokratične ideje i prakse. Na taj način demokracija počesto postaje vlastita travestija, a prema cijelom nizu društveno kapilarnih obaveza koje bi imale garantirati ravnopravnost u svakodnevnici - od očuvanja radnih mjesta i isplate plaća radnicima, preko rodne ravnopravnosti u institucijama i obiteljima do odnosa prema slabijima i marginaliziranima, primjerice, izbjeglicama iz ratom zahvaćenih zona Istoka, odnosimo se poprilično indiferentno u najboljem mogućem slučaju. Ako demokracija znači intenzivan rad na demokratičnosti, pravednosti i zaštiti slabijih te njihovom ojačavanju i zastupljenosti u predstavničkoj areni “vladavine naroda”, bojim se da ju kao takvu u puno većoj mjeri nego do sada tek trebamo početi misliti. Dakle, ne radi se tu o dječjoj bolesti demokracije i parlamentarizma, kako sada stvari stoje - dijagnoza je puno ozbiljnija.
SOCIJALISTIČKI JUNACI
Ako smo, poslužit ću sa naslovom Vaše knjige, nekad imali socijalizam s udarničkim licem, kakav nam je danas postsocijalizam, odnosno kapitalizam, u kome smo se zatekli nakon raspada bivše države?
- Udarništvu se danas nerijetko i vrlo olako lijepi pridjev - naivno, pridjev koji bi barem djelomično onda valjda morao vrijediti i za sustav koji je pokret iznjedrio. Dakako, pritom se ne uzima u obzir, recimo, koliko su teški bili uvjeti u kojima su junaci i junakinje rada poput, primjerice Sonje Erbežnik, Antuna Toneta Bičića, Antuna Griparića, Slavice Travnikar, Vicka Lapova ili Abdurahmana Babajića, djelovali i postizali svoje poratne uspjehe. Jednako kao što se u obzir ne uzima simbolički aspekt njihova rada ili činjenica koliko je udarništvo bilo “demokratizirano” vrlo pohađanim omladinskim radnim akcijama koje su trajale do 1990., za razliku od radnog junaštva koje je već s uvođenjem prve faze samoupravljanja 1950. godine izmješteno u treći plan. Dakle, radilo se o jednom izrazito dinamičnom radnom i životnom principu koji je do kraja Federacije doživljavao snažne uspone i padove pa stoga nipošto nije bio provođen kao neupitna i isključiva istina. Mislim da na njihovom primjeru, zajedno s onima koji im se podsmjehuju, možemo puno toga naučiti jer se, barem donekle, slažem sa Zygmuntom Baumanom koji tvrdi da se danas udarnici regrutiraju gotovo isključivo iz menadžerskoga sloja i za to - što je mjesto značajne razlike u odnosu na socijalističke junake rada - ubiru pozamašne svote. Držim da Bauman nije u krivu, ali da ga treba nadopuniti, jer kako nazvati velik broj zaposlenih u recimo, turizmu, a čiji radni dan traje i preko četrnaest sati? Kako nazvati prebacivanje prošlogodišnjih turističkih planova ovogodišnjim i tko ih i kakvim naporima ostvaruje? Mislim da odgovori na ta pitanja mnogo govore o postsocijalizmu s prekarnim licem.
PRAVEDNIJE ULAGANJE U DRUŠTVO
Sjetih se čuvene Kennedyjeve rečenice: Ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas - već pitajte što vi možete učiniti za vašu zemlju! Čini se da to za RH ne vrijedi, u smislu da se država ima za sve pobrinuti, i kulturu, i za posao, stanovanje, besplatno školovanje, zdravstvenu skrb i mnoštvo drugih usluga, stvari, svega i svačega... Vaše mišljenje o netom izrečenom?
- Ako ne skrbi za vlastite građane i boljitak društva u cjelini znači da država ne radi svoj posao i da na kardinalnim mjestima društvene reprodukcije poput školstva, visokog obrazovanja, znanosti ili kulture taj posao prepušta privatnom sektoru ili pak crkvi, a njihove su agende kada je o sustavu vrijednosti riječ, ipak nešto drugačije i problematičnije od onih koje bi država morala zagovarati. Pritom su proračunska izdvajanja za kulturu, obrazovanje i znanost izrazito niska pa bih rekao da se država s takvim izdvajanjima - niti kada bi to htjela - za sve navedeno ne može pobrinuti. Dakle, iz tog kuta sagledano, mnogi za tu istu državu kroz visoke poreze i niska primanja već puno i čine. Možda bi, eto, bilo u redu da im se ova oduži manjim ulaganjem u vojni proračun, a većim u, recimo, obrazovanje i znanost ili u one mirovine, umirovljenike koji su na pragu siromaštva. Umjesto zveckanja oružjem mogli bismo iznaći - dugoročno gledano - isplativije i pravednije načine ulaganja u sebe kao društvo.
Zaključno - kad se sve uzme u obzir, može li se donijeti neki općenit, ali relevantan zaključak o odnosu, da se tako izrazim, sadašnjeg hrvatskog društva i ideologije jugoslavenskoga socijalizma?
- Gledajući institucije, uz poneki častan izuzetak, imam osjećaj da se prema autohtonom naslijeđu socijalizma i periodu za vrijeme kojega je suvremena Hrvatska teritorijalno objedinjena, odnose kao prema historijskom smetlištu. Ipak toj vrsti povijesnog i kulturološkog revizionizma uvijek se može suprotstaviti memorija ljudi koji su živjeli u socijalizmu, a istraživanja pokazuju da njihovo iskustvo nikada nije crno ili bijelo već uvijek izrazito kompleksno. Nažalost, trenutno u medijima takvi glasovi rijetko kada dominiraju.(D.J.)
DR. SC. ANDREA MATOŠEVIĆ
Izvanredni profesor s Fakulteta za interdisciplinarne, talijanske i kulturološke studije Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli
NEVEN PETROVIĆ EGALITARIZMA JE SVE VIŠE, NA SVIM RAZINAMA
Knjiga Geralda A. Cohena “Socijalizam - zašto ne”?, kojoj je dr. sc. Neven Petrović napisao nadahnut pogovor, objavljena prije sedam godina, izazvala je velik interes javnosti. Premda je Cohen malo poznat široj javnosti u Hrvatskoj, neke njegove teze aktualne su i danas, posebice što se tiče egalitarizma.
Pojednostavljeno - što nam znače, i znače li nam uopće nešto, odnosno što pokazuju Cohenove metamorfoze egalitarizma?
- Najprije bih trebao objasniti zašto sam svom pogovoru dao naslov “Cohenove metamorfoze egalitarizma”. Ukratko, zato što je on isprva bio najistaknutiji pripadnik škole tzv. analitičkog marksizma, no kasnije je tu teorijsku poziciju napustio i krenuo putem suvremenog egalitarističkog liberalizma koji je još dodatno radikalizirao. Cohen je, naime, odbacio marksizam, jer je zaključio da neke od njegovih temeljnih uzdanica više nemaju šanse u današnjem svijetu. Tu je ponajprije mislio na neograničen razvoj proizvodnih snaga koji bi u komunizmu čovječanstvu trebao donijeti obilje - tj. stanje u kojem bi sve nužne proizvodne poslove obavljali strojevi, a dobara bi bilo toliko da ih svatko može dobiti koliko želi - te na revolucionarnu ulogu proletarijata. I jedna i druga od tih osnova, smatra Cohen, danas su propale. Proletarijat se većinom pretvorio u dovoljno zadovoljnu srednju klasu koja ne želi ići u političke prevrate, a druge društvene grupacije koja bi preuzele njegovu revolucionarnu ulogu nema. Ekološki problemi, s druge strane, onemogućuju razvoj ekonomije do one mjere koju je Marx smatrao nužnom za uspostavu komunizma. Odnosno, ako će možda roboti i preuzeti sve proizvodne zadatke od ljudi, materijalnih dobara nikada neće biti stvoreno toliko da se ne moramo sporiti oko toga kako ih raspodijeliti (kao što to primjerice ne moramo kada se radi o zraku koji udišemo - njega ima u obilju). Iz tih razloga Cohen smatra da je glavni zadatak sadašnje političke filozofije odrediti kakva je distribucija ekonomskih dobara pravedna i održiva. I tu je stupio na teren kojim se dotad najviše bavio egalitaristički liberalizam. No bez obzira na tu promjenu pozicije, Cohen je uvijek težio samo ostvarivanju egalitarističkog društvenog poretka. Dug uvod! No, da odgovorim na pitanje, što bi nam ova njegova razmišljanja mogla i trebala značiti? Prije svega to da marksizam, kojem se kod nas mnogi ponovno vraćaju, nikako nije teorijska pozicija koja obećava rješenje naših problema.
S tim u vezi, izravno ili neizravno, može li se zaključiti da su neki oblici radikalnog suvremenog egalitarizma metastazirali, da se tako izrazim, u inflaciju prava. Drugim riječima, koliko se pod egalitarizmom tumače, neki bi rekli zloupotrebljavaju, neka stečena prava (socijalna, manjinska, kulturna...), na što upozoravaju neki tumači egalitarizma?
- Za Cohena i većinu suvremenih filozofa politike, egalitaristički zahtjevi nisu pretjerani. Prema njima, trebalo bi doći poprilično blizu stanju totalne jednakosti u pogledu toga što ljudi imaju i čime raspolažu. Glavna pretpostavka te struje mišljenja jest da naši talenti i sposobnosti nisu zasluženi, da nitko nije učinio baš ništa za to da ih posjeduje i zato oni uspješni ne smiju zbog toga biti nagrađeni, a neuspješni kažnjeni, u ekonomskom smislu. Drugim riječima, čak i one imovinske razlike među ljudima koje su produkt samo osobnog truda i napora, ne smatraju se opravdanima. To je gotovo pa opće mjesto kod većine političkih filozofa današnjice. Mnogi od njih gotovo se nadmeću oko toga da otkriju još neku dimenziju ljudskog života u pogledu koje još nitko nije tražio jednakost, a to bi, prema njihovu mišljenju, trebalo učiniti. Nedavno sam, primjerice, slušao predavanje u kojem se zahtjevala preraspodjela morskog pojasa kojim države raspolažu. Pristup moru smatra se važnim faktorom ekonomskog prosperiteta, a neke ga zemlje uopće nemaju, i zato ne stoje tako dobro kao one koje tu ne oskudijevaju. I to je, argument ide dalje, neopravdano, jer nema nikakvog dobrog moralnog razloga zašto bi neke države imale more, a druge ne. Najradikalniji egalitaristički mislioci čak misle da države trebaju prisilno raspodjeljivati tjelesne organe i davati ih onima koji će umrijeti, ako im se ne transplantiraju, jer oni su samo gubitnici u genetskoj lutriji, bez vlastite krivnje, baš kao što zdravi nisu nimalo zaslužni za to da imaju organe koji dobro funkcioniraju. Naravno, ovakva razmišljanja izazivaju oštre kritike teorijskih suparnika. Ovo posljednje spomenuto uzima se čak i kao reductio ad absurdum egalitarističke pozicije. A ima i drugih teško prihvatljivih implikacija ranije navedene, temeljne pretpostavke te škole: da bi trebalo otežati život ženama u korist muškaraca budući da one u prosjeku žive duže; da bi i oni koji ne žele ništa raditi također trebali uživati ekonomsku jednakost; da bi trebalo sponzorirati osobe koje imaju izuzetno skupe ukuse i mogu biti zadovoljne samo jako luksuznim dobrima, itd. Za sve to, naime, ljudi se ne mogu smatrati zaslužnim niti odgovornima - žene nikakvom posebnom zaslugom ne dolaze do duljeg života, oni lijeni i sa skupim ukusima mogu i mimo svoje volje biti takvi... Ali osim na teorijskom planu, egalitarizam se može osporavati i praktički. Ekonomisti cijeloj toj raspravi pristupaju pitajući se kako bi takvi aranžmani funkcionirali u stvarnom životu, do čega bi nas oni doveli. I ukazuju na gomilu zloupotreba takvih prava - primjerice golem porast broja izvanbračne i slabo zbrinute djece kada se uvedu programi pomoći samohranim majkama, na golem porast troškova programa kojima se ti zahtjevi financiraju, na bujanje države koja to mora provoditi i sl. Mislim da se pogotovo na tom planu pokazuje štetnost te inflacije prava, kako ste je nazvali. A svakodnevno smo suočeni s novim i novim proglašavanjem nečega što bi razne grupe htjele sebi osigurati, primjerice čak i pristup internetu, ljudskim pravima. I to se nerijetko prihvaća. Da, došlo je do metastaza nekih ranije stečenih prava.
EGALITARISTIČKI CILJEVI
Što se konkretno Hrvatske tiče, kako na domaćem terenu stojimo s egalitarizmom?
- Hrvatski se politički teoretičari većinom drže egalitarizma, baš kao i drugdje u svijetu. Dio njih, posebice onaj odgojen u kontinentalnoj misaonoj tradiciji, naginje nekoj varijanti marksizma - i prema tome teži da se egalitaristički ciljevi realiziraju povijesnim silama, tj. razvojem proizvodnih snaga i revolucijom koju bi taj razvoj trebao donijeti, u što je Cohen vjerovao u prvoj fazi svoga stvaralaštva. Ostali, oni koji se drže angloameričke filozofije, najvećim su dijelom liberalni egalitaristi - tj. drže se pozicije koju sam maloprije opisao, koja obilježava drugu fazu Cohenova rada (mada je, kako sam rekao, on žešći od većine teoretičara te škole). Kako stvari stoje s hrvatskom populacijom općenito? O tome sam slabije informiran i nemam temelja da o tome nešto samouvjereno tvrdim, ali uvjeren sam da većina naših sugrađana također naginju egalitarizmu, u manjoj ili većoj mjeri. To je dio socijalističkog nasljeđa što se starijih tiče, a mladi ionako uvijek naginju nekom obliku idealističkog humanizma, a egalitarizam to jest. Vjerujem da se to vidi i kroz rezultate na političkim izborima: ni jedna veća stranka ne zagovara slobodno tržište i što manje petljanje države u sve i svašta. Svi se bore da što više toga proglase javnim dobrima, s ciljem da se to financira prisilno kroz poreze, a ne na temelju toga koliko takva dobra i usluge mogu privući onih koji su za to spremni dobrovoljno platiti. Dakle, prodor egalitarizma u našu svakodnevicu vidi se na svim razinama.
STARI REŽIM I REVOLUCIJA
Na tom tragu - premda smo u kapitalizmu, dojam je da su ostatci socijalizma kod nas još više-manje izraženi, prije svega kroz socijalistički mentalitet. Kako to komentirate?
- Naš je kapitalizam, ako ga ima, jako reguliran. Mnogi misle da je jedina odrednica tog sustava postojanje privatnog vlasništva, no, prema mome mišljenju, njegova je glavna i apsolutno nužna osobina slobodno tržišno nadmetanje, tj. konkurencija. A toga baš i nemamo toliko. Mnogi najveći ekonomski akteri mogu kod nas biti ma koliko privatni, ali ako im država pomaže da dođu do poslova – tako da im ih izravno daje, tako da drugima kroz propise otežava da stupe na isti teren, ili slično - to nikako ne bih zvao kapitalizmom, posebice ne zdravim. Takav državni utjecaj na ekonomiju prije je socijalistički, mada njegove društvene posljedice nikako nisu u socijalističkom duhu – jer ti se privilegirani lako obogaćuju dok drugi zaostaju. To je jedna od gorih mogućih kombinacija. Nadalje, gotovo pa monopolizirano pružanje mnogih dobara i usluga - školstva, zdravstva, mirovinskog sustava - preko države jest socijalističko. I mehanizmi kojima se takvim sustavima upravlja, koliko mi moja iskustva govore, nisu različiti od onih u doba socijalizma - jedva da su se nešto promijenili.
Kad smo kod države, kod nas je još uvriježeno mišljenje da se država ima za sve pobrinuti, i za posao, stanovanje, besplatno školovanje, zdravstvenu skrb i mnoštvo drugih usluga, stvari, svega i svačega... Vaše mišljenje o netom izrečenom?
- Slažem se s vama da kod nas velika većina ljudi očekuje da im država riješi probleme, da kod njih postoji bar nada (koja vremenom postaje sve slabija) da će neka nova vlast konačno pokrenuti zemlju, ne u smislu da će se maksimalno ukloniti sa scene i prepustiti više mjesta poduzetništvu i inventivnosti ne-državnih aktera u ekonomiji, nego tako što će inicirati i organizirati sve i svašta. Sjećam se žalbi brodogradilišta od prije nekog vremena na državu: Mi znamo i želimo raditi, a vi nam nikako ne nalazite poslovne aranžmane. Mnogi još očekuju, pogotovo u takvim velikim i tromim sustavima, da su političari tu da im ugovaraju ekonomske aranžmane - kao nekad Tito za svojih putovanja “Galebom”. Takve ekonomije nikad nisu dugoročno prosperirale. Onima koji razmišljaju na taj način, bilo da su obični građani ili se bore za vlast, preporučujem da pročitaju Tocquevillovu knjigu “Stari režim i revolucija”, da vide kako su se takva nastojanja razvijala i kako su završila. I naravno, ovaj vaš upit ujedno daje i dobar dio odgovora na ono što ste me ranije pitali - kako stvari stoje s raširenošću egalitarističkih stavova kod nas? Oslanjanje građana na državu jest socijalistički mentalitet, a jedna od ključnih odrednica socijalizma jest egalitarizam.
NEDOSTAJE ALTERNATIVA
Zaključno - što nam je činiti, i državi (vlasti, vladama...), i svim njezinim građanima, društvu u cjelini, kako bi nam sutra bilo bolje?
- Veoma teško pitanje, pogotovo u smislu da na njega moram dati odlučan odgovor, kao da to pouzdano znam. Osobno, čvrsto vjerujem da bi trebalo sve više napuštati oslanjanje na državu, o čemu smo maločas govorili, i prelaziti na slobodno tržište, davati prostora privatnim inicijativama i ne ometati ih. To i uvjereni socijalist poput Cohena priznaje: svi pokušaji da se tržišni mehanizam, kao sredstvo koordinacije ekonomskih aktivnosti, zamijeni nečim drugim propali su i još na vidiku nema ni jedne nove alternative. Ono što današnji egalitaristi jedino žele jest da se ne priznaju i distributivni rezultati tržišta, tj. to da svi dobivaju samo ono što na njemu uspiju zaraditi. Problem s tom ambicijom jest da koordinacija ekonomskih aktivnosti i distribucija dohotka nisu nepovezane, tj. ne mogu se tek tako razdvojiti, jer plaće su zapravo cijene rada, a ne nagrade (kako većina misli). A sve su cijene signali koji nam kažu kamo da usmjerimo svoje energije i resurse - tj. da treba bježati od aktivnosti u kojima su cijene niske jer to znači da takvih roba i usluga ima previše i okretati se onima u kojima su cijene visoke, jer to upućuje na to da toga ima manje nego što to potrošači traže. Cijene su ključno sredstvo ekonomske koordinacije, bilo da se odnose na materijalna dobra, ili na rad. Dakle, ako se plaće postignute na tržištu ne poštuju, ako se uvodi redistribucija dohotka, šalju se krivi signali i ljudski resursi idu onamo kamo ne bi trebali. Naravno, da bi takav prelazak na snage tržišta trebao ići postupno, ponajprije tamo gdje bi to brzo i provjereno donijelo boljitak. Osobno vjerujem da bi takav teren moglo biti obrazovanje, pogotovo osnovno i srednje, u kojem bi se s državno financiranih škola moglo prijeći na privatiziranje i sustav vaučera. To je primjerice učinila Švedska i, koliko sam čuo, rezultati nisu loši - mada imaju i nekih problema s time. Ali ti su problemi nastali zato što nisu išli dovoljno daleko u tržišnom smjeru. A ovo nas dovodi do prvog dijela ovog vašeg pitanja: koliko učimo od drugih. Na žalost, preslabo sam upućen u to. Bavim se uglavnom općom, dakle apstraktnijom teorijom politike, a manje empirijskim izučavanjima koja gledaju na to kako stvari stoje ovdje ili ondje. Naravno, šteta je što nisam upoznatiji s konkretnim iskustvima drugih zemalja glede ekonomske i socijalne politike, jer je to, čvrsto vjerujem, presudan “teren” po kojem možemo prosuditi kamo nam je dalje ići. Možda bi čak bilo poželjno da unutar Hrvatske, u njenim pojedinim regijama, eksperimentiramo s raznim sustavima: da primjerice Primorci prakticiraju egalitarizam, jer je tamo SDP desetljećima gotovo pa neprijeporan, a Slavonci, ili netko drugi, klasični liberalizam. Tako bismo na vlastitom terenu izbliza vidjeli kako koji sustav funkcionira, a i više bi građana dobilo sustav koji bar do neke mjere odgovara njihovim političkim uvjerenjima i preferencijama. I svi bi na svojim leđima podnijeli koristi i troškove svog odabira, umjesto da to dobrim dijelom prebace na druge.(D.J.)
Dr. sc. Neven Petrović, docent je na Odsjeku za filozofiju, Filozofskog fakulteta u Rijeci.