U ove hladne dane kad ne možemo dugo boraviti na otvorenom, biljke nam mogu život u kući učiniti ljepšim i ugodnijim.

Tu ne mislimo samo na sobne biljke kojima ukrašavamo stan i uživamo gledajući njihovo lijepo cvijeće, ili zanimljivo šareno lišće, nego i na biljke koje nam stan ispunjavaju svojim ugodnim mirisom. No, kakve su to mirisne biljke i kada su ih ljudi počeli upotrebljavati kako bi i zimi u svojoj kući mogli uživati u njihovim mirisima?

Mirisne biljke ljudi su počeli koristiti zaista vrlo davno. Još u vrijeme antičkih civilizacija aromatične biljke i mirisni začini bili su vrlo traženi i imali su važnu ulogu i u privatom i u društvenom životu cijelih naroda. Naime, mirisi u kući običnih ljudi, ali i mirisna isparavanja u palačama orijentalnih prinčeva i faraona predstavljali su izvjesnu raskoš i činili da se ljudi u takvom ambijentu osjećaju udobno i opušteno. Čini se, ipak, da je najdalje u tome otišao rimski car Neron, koji je pod svojih odaja posipao grančicama ružmarina i laticama ruža, a imao je i vodoskoke iz kojih je umjesto obične prskala mirisna ružina vodica.

Stari Grci i Rimljani su, osim toga, kao i gotovo svi narodi Bliskog i Dalekog istoka, voljeli namirisati i svoje tijelo. Stoga je trgovina mirtom, tamjanom, sandalovinom, cimetom, klinčićima i ostalim skupocjenim začinima i mirisima cvala. Trgovalo se i mirisnim esencijama u malim staklenim bočicama, često u obliku malih amfora, koje su žene smatrale posebnom dragocjenošću.

Biljni mirisi, a drugih, dakako, tada nije ni bilo, obilno su se upotrebljavali i u srednjem vijeku kada su ljudi zazirali od pranja pa im je trebao neki dobar miris da prekriju miris znoja i nečistoće. Poznato je, primjerice, da je francuski kralj Luj XIV., šepureći se u svojoj zlatom protkanoj odjeći, širio za sobom oblake miomirisa. I dvorske dame širokih krinolina, nikad se nisu odvajale od svojih bočica ružine vodice.

Mirisi bilja prožimali su i hramove bogova, a i u današnjim crkvama rabi se tamjan kako bi se stvorila atmosfera ugode i uzvišenosti.

Danas su, doduše, proizvedeni i sintetski mirisi za parfeme, dezodoranse, deterdžente i slično, no sve se više vraćamo i prirodnim mirisima - mirisnom bilju i njegovim esencijama. Ne pada nam, doduše, na pamet da poput političara Vera u starom Rimu spavamo na ležaju punjenom suhim ružinim laticama, ali mnoge biljke ugodna mirisa koristimo u svom stanu. Tako su, primjerice, još naše bake oko božićnih blagdana znale na zagrijani štednjak posuti iglice bora kako bi polako isparavale i ugodno mirisale u kuhinji.

I danas možemo napraviti nešto slično pa grančice ružmarina ili korice naranče staviti u pećnicu svog električnog štednjaka i zagrijati je pa je zatim otvoriti i pustiti da se ugodni mirisi šire prostorijom.

A što učiniti gdje nema štednjaka? I tu ima pomoći. Možemo od ružmarina, metvice, ili drugog mirisnoga, a često ujedno i ljekovitog bilja, skuhati čaj i pustiti ga da isparava, a poslije, ga možemo i - popiti. Tada će nam i čulo mirisa, a i čulo okusa, biti zadovoljeni, što je, priznat ćete, dvostruko zadovoljstvo. U tom prostoru, osim toga, možemo zapaliti i mirisnu svijeću koju možemo sami napraviti. Naime, u otopljeni pčelinji vosak u koji smo umiješali esenciju neke aromatične biljke, nekoliko puta namočimo običnu tanju svijeću. Ovakvu svijeću na koju se nataložio namirisani vosak možemo zapaliti u raznim svečanim prigodama. To je djelotvorno kad imamo goste koji mnogo puše. Mirisi takve svijeće prekriju miris duhanskoga dima i on se ubrzo više ne osjeća u prostoriji.

Naše su bake također, a to možemo i mi, radile i smjese suhih ružinih latica, cvjetova lavande, metvice i drugog aromatičnog bilja i spremale ih u kutije koje su povremeno otvarale i tako diskretno namirisale prostor. Stručci suhog mirisnog i ljekovitog bilja često su visjeli s greda i zidova, a vrećice s aromatičnim biljem našle su se i u ormarima kako bi roba u njima lijepo mirisala, ali i kako bi robu štitile od moljaca. J.Kn.