Ne tako davno, na svečanoj sjednici Gradskog vijeća u zgradi HNK, među nagrađenim istaknutim Osječanima za godinu koju smo upravo ispratili našlo se i ime Neđeljka Kneževića. Gradonačelnik Ivan Vrkić uručio mu je javno priznanje Pečat Grada Osijeka za zasluge u sportu i tjelesnoj kulturi, iako je taj 61-godišnjak mogao biti nagrađen i za niz ostalih područja.
Naime, Knežević je u kuglačkom sportu, kao aktivni igrač i(li) klupski predsjednik, neprekidno već 44 godine. Osim na čelu Kuglačkog saveza Grada Osijeka i Kuglačkog kluba Osijek, predsjednik je i Konjičkog kluba Osijek. Istu, vodeću ulogu donedavno je imao i u Lyons klubu Osijek, bio je aktivan kao sportski djelatnik i u Teniskom klubu Olimpija, u drugom je mandatu zastupnik u Gradskom vijeću, ovih dana postao je i čelnik osječke Lige za borbu protiv raka, a sve to usklađivao je s poslovima direktora Jadranskog osiguranja u Osijeku da bi prošle godine obranio i doktorsku disertaciju na Ekonomskom fakultetu u Osijeku.
Rođen u selu Dragalovci u BiH (20. ožujka 1956.), stjecajem okolnosti stigao je u Osijek, koji ga je objeručke prihvatio, a on, poglavito zahvaljujući nesvakidašnjoj upornosti, uzvratio kako je najbolje znao i mogao.
- Moji su roditelji stigli u Osijek 1958. kao sezonski radnici, našli su stalno zaposlenje u Šećerani i tu ostali, pa sam godinu poslije stigao i ja, kao posve mali dječak - opisuje svoj životni put Neđo te dodaje: “Nakon osnovne škole završio sam zanat za električara u Elektrometalskom školskom centru i '73. se zaposlio u Šećerani.
SVE DO DOKTORATA
Mnoge obitelji, pa i moja, živjele su u tom kvartu oko Šećerane, djeca su se, tada, intenzivno družila vani (danima, sve dok nas mama nije, kad padne mrak, potjerala kući!), a nama dečkima na raspolaganju su bili šljakasto igralište Sindikalnog doma i mala dvostazna kuglana u istom objektu u Frankopanskoj. Imali smo, svi mi iz tog kvarta, sreću što je tamo bila kuglačka legenda Ante Liović, koji je imao specifičan odnos prema tom sportu, tada u KK Plavi 9, s nekom drukčijom vizijom s obzirom na sve ostale, tada još brojne kuglačke klubove u gradu. Naime, već je onda (dok je tada posprdno nazivan špricersport, nap.a.) posebnu pozornost poklanjao mladima, pa sam se i ja s prijateljima priklonio njegovu pozivu. Nitko od nas tada nije mogao dočekati da ga 'čika Ante' registrira i uruči mu dres, što je brzo donijelo i prve zapažene uspjehe. A tek '74., kad smo postali senzacionalni juniorski prvaci Hrvatske u konkurenciji dotad nedodirljivih vršnjaka iz Splita i Zagreba, dogodila se prijelomnica u ukupnom kasnijem prosperitetu osječkog kuglanja. Nastupili su, bacajući po 200 hitaca, Bernard Liović, ja, Zelinac i Crnic, ali su se u vlaku do Novog Vinodolskog 24 sata drndali i Miro Liović, Mastelić, Klarić, Stapić...”
Knežević s mnogo žara i nostalgije prisjeća se potom sve značajnije uloge mladih kuglača u momčadi pok. “čika Ante”, da bi klupski vrhunac, tada već Kuglačkog kluba Kandit, stigao 1988. U premijernom državnom prvenstvu prema liga sustavu naslov prvaka SFRJ osvojili su Osječani!
- I tada se bacalo 200 hitaca, a u parovima smo igrali Branislav Bogdanović (tada tek 17-godišnjak) i ja, Zdenko Pavlic i Milan Ljubičić, te Miroslav Liović i Damir Fučkar, što je bila udarna šestorka. U šampionski sastav utkali su svoje nastupe i Nikola Bogdanović (Brnin otac, nap.a.) i Milan Popović. Inače, tron smo osigurali u majstorici s iznimno jakim zagrebačkim momčadima Medveščakom i Grmoščicom.
Neđeljko je, u tom vremenu, usporedno sa zapaženim kuglačkim napretkom, odslužio i obvezni vojni rok, napustio Šećeranu i zaposlio se u OLT-u, stekao zvanje elektrotehničara te se oženio 1978. Jasna mu je 1979. podarila kći Mirtu, a 1980. postao je student Ekonomskog fakulteta u Osijeku, gdje je diplomirao '86.
- Nije bilo nimalo lako, radio sam i u tri smjene, sport, školovanje i rad bilo je teško ravnomjerno usklađivati. U misli mi dolazi jedan vikend kad sam, doslovce, cijelu subotu i nedjelju samo radio i kuglao bez predaha. Miro i ja, nakon što sam odradio noćnu smjenu, žurili bismo do kuglane, otključali vrata i trenirali.
Važna godina u Kneževićevu životu bila je 1990.
- OLT je počeo pokazivati znakove poteškoća u poslovanju, pa sam se prijavio na natječaj i zaposlio kao stručni suradnik za sport, kulturu i tehničku kulturu Sekretarijata za društvene djelatnosti tada Općine Osijek. To mi je, samo po sebi, donijelo i odgovarajuću obvezu tijekom Domovinskog rata gdje sam dao svoj obol u obrani grada i naše domovine u najdramatičnijem razdoblju 1990. - 1992.
Knežević je zatim postao direktor Končara TIZ d.d. Zagreb, u Poslovnici Osijek (za Slavoniju i Baranju), gdje su mu uspješni poslovni rezultati od 1992. do 2003. donijeli ugled beskompromisnog gospodarstvenika, pa je 2003. inauguriran za direktora regionalne slavonsko-baranjske podružnice Sunce osiguranje d.d. Zagreb, u Osijeku, a od 2006. pa do danas je uspješni direktor slavonsko-baranjske podružnice Jadranskog osiguranja u Osijeku. Uza sve to, i dalje je mnogo vremena poklanjao stručnoznanstvenom usavršavanju i lipnja 2006. priskrbio status magistra društvenih znanosti iz područja ekonomije. Vrhunac Kneževićeva napradovanja bio je 7. srpnja 2016., kad je obranio doktorsku disertaciju na Ekonomskom fakultetu u Osijeku pod nazivom “Upravljanje rizicima u području osiguranja usjeva, nasada i plodova”.
AH, TAJ SPUK!
U novim društvenim okolnostima dotadašnji Kandit mijenjao je ime, postajao Metalac, pa IMK Slavonija i Konikom Osijek, osvajao naslove prvaka Hrvatske (3) i Kup pobjednika (1), u dva navrata slavio u Europokalu, što je bilo vrijeme kad su već stasavali “neki novi klinci”, da bi Knežević sve manje kuglao, a sve više vremena poklanjao obnašanju uloge čelnog čovjeka, predsjednika Kuglačkog saveza Grada Osijeka. U međuvremenu dvaput je proglašavan i najboljim trenerom Osijeka u tradicionalnoj akciji “Sportaš godine” u organizaciji Glasa Slavonije i Zajednice sportskih udruga Grada Osijeka, da bi javno prizna(va)nje njegovih sposobnosti, u toj završnoj godišnjoj svečanosti 2013., stiglo uručenjem velikog pokala “Uzor-trofej Matija Ljubek”, svojevrsne nagrade za životno djelo u županijskom sportu. Pridodamo li svemu tomu i onaj prije toga (a i poslije) nedoživljeni sportski spektakl SPUK, održan 2002. u kuglački adaptiranom Zrinjevcu, kad je u tandemu s najboljim osječkim kuglačem Miroslavom Liovićem savršeno organizirao posljednje svjetsko natjecanje u disciplini 200 hitaca, nije uveličavanje reći da se Knežević i u novom mileniju prometnuo u alfu & omegu kuglačkog sporta.
- Potkraj devedesetih u Skupštini KHS-a (Kuglačkog saveza Hrvatske, nap.a.) sve su u svojim rukama držali velikani CRO kuglanja Dragaš i Šojat. Takva je podjela dugo funkcionirala, što mi je postalo neprirodno i, doslovce, odlučio sam se za 'prevrat', pridobio za nas preostale skupštinare, izabrali su me za predsjednika, a nekoliko godina poslije došla je ponuda za organizaciju Svjetskog prvenstva 2002. Kad to sagledavam, čini mi se da sam bio “dovoljno lud” da istaknem osječku kandidaturu, iako u tom trenutku nisam imao ni najmanju potporu u gradskim strukturama. Ni ne znajući što nas čeka, uspio sam se izboriti da na SPUK-u ugostimo svjetsku elitu, pa kad sam javio Miri Lioviću (tajniku Županijskog saveza, nap.a.), on je skoro pao u nesvijest! Nismo imali ni kuglanu, ni smještajnih kapaciteta, ni financijsku koncepciju, ništa...
No, baš će tandem Knežević-Liović iznijeti na svojim leđima ne baš jednostavnu organizaciju te planetarne priredbe. “Nakon svih uzbuđenja, osvojili smo dvije medalje, Mušaniću pojedinačno srebro, a njemu i Brni Bogdanoviću parovnu broncu”, prisjeća se Knežević. Taj uspjeh privukao je ulaganja niza novih tvrtki u kuglanje, da bi Osijeku, kao trajna uspomena, ostala ne Pampasu u to vrijeme najsuvremenija šesterostazna kuglana.
BILO JE I SUMNJI
Strateška ideja bila je da taj objekt bude mjesto odgoja i usavršavanja mladih, što je godinama i da(va)lo kvalitetne rezultate. Izniknuli su brojni vrsni kuglači, ali u posljednje vrijeme, morali smo na kraju razgovora “bocnuti” Kneževića, sve manje svjedočimo zanosu u školovanju novog kuglačkog kadra. Na Pampasu se sve rjeđe pojavljuju imena za europske iskorake na koje su nas naši kuglački doslovce naviknuli.
- To je sasvim objektivna procjena. U tom promišljanju nužno je podsjetiti na ona bivša vremena, s početka razgovora, kad moji vršnjaci i ja nedaleko od Šećerane nismo imali gotovo ništa, kad smo morali ići trenirati i na asfalt Bizovca, na putovanja raznim kombijima, pritom se hraneći jeftinim sendvičima. Nosio nas je fanatični entuzijazam, a imali smo i neponovljivog animatora Antu Liovića. Uspijevali smo se uvijek organizirati bez poteškoća i ostvarivati rezultate. Eto, dogodilo se da Zoran Prodanović, tu pred svojim navijačima, bude svjetski juniorski prvak. Zapravo, odgovor na postavljeno pitanje vrlo je jednostavan - više nema dovoljno mladih spremnih za odricanja koja sport nosi, ali ni onih sportskih djelatnika, kakav je bio “čika Ante”, da se svakodnevno bave njima “od jutra do sutra”. Podsjetit ću da smo, neposredno nakon otvaranja pampaske kuglane, okupljali dnevno i po dvjestotinjak djece iz retfalačkih škola i(li) Višnjevca. Danas svega toga nema, zbog čega sada čak rijetko odlazim dolje, jer me sve to nervira...
Piše: Dragutin KERŽE
Nije tajna da, usprkos svemu što je ostvario, postoje osječke sredine i ljudi kojima Knežević baš i nije posebno omiljen...
Imam svoje principe. Gdje god dođem, u sportu, u svim klubovima, na radnom mjestu, uvijek zahtijevam red, rad i disciplinu...
DRUGI O KNEŽEVIĆU
Najjači pod presingom!
Nekad suigrač, potom stalni suradnik u kuglačkim pothvatima, Miroslav Liović ovako je oslikao čovjeka s kojim je u tandemu savršeno organizirao SPUK 2002: “Kao kuglač Kandita bio je zahvalan klupski igrač od kojeg se nije mnogo zahtijevalo, ali je uvijek dao svoj doprinos momčadskom učinku. Kao sportski entuzijast, pak, kad je nešto naumio, ostvario bi, makar išao i glavom kroz zid! Znao sam mu zamjerati što neke poslove ostavlja da dođu do cajtnota, ali baš tada je lako prepoznatljivo da, zapravo, Neđo najbolje djeluje pod presingom.
Jedan od najboljih osječkih kuglača u novom mileniju Mario Mušanić, sada i trener KK Osijek, kaže: “Držim da je Neđo svojim entuzijazmom i nevjerojatnom voljom podigao naš klub na razinu na kojoj je sada. Najzaslužniji je što je osječko kuglanje stiglo na visoku razinu, da je kuglana tu na Pampasu, a u suradnji s Mirom Liovićem usmjerio je naš sport na pravi kolosijek, što podrazumijeva u prvom planu punu pozornost odgoju i školovanju mladeži.
Prvotimka Ženskog kuglačkog kluba Osijek '97, Margita Pačarek, izdvaja se od klupskih kolegica po tome što je zaposlenica Jadranskog osiguranja, u Gundulićevoj: “O gospodinu Kneževiću mogu reći sve najbolje. U najkraćem, direktor je kakva možete samo poželjeti, uvijek dosljedno i strogo zahtijeva red, rad i disciplinu. Ono što je učinio za osječko kuglanje dobro je poznato, sve za pet!